Božje suze!

ŠIROKI BRIJEG - Jutros sam kao i prethodnih dana skoknuo u grad iz nekoliko razloga. A ti razlozi su vezani za nabavku najosnovnijih životnih potrepština za moju obitelj. Uz put sam navratio do lokalne ljekarne gdje sam kroz usko prozorče na njoj zovnuo atraktivnu farmaceutkinju i rekao joj bez zaštitne maske kako mi treba 100 zaštitnih maski najbolje marke. Pogledala me je raširenih očiju koje su pokazivale trenutak čuđenja, da bi odmah potom odmahnula glavom kako nema nikakvih maski, na što sam joj rekao kako mi ne trebaju maske već nešto sasvim drugo, a što nema nikakve sveze s corona virusom, nakon čega mi je ona to donijela smiješeći se.

Usput sam je pitao kako se snalazi u svemu ovome, gdje je ona odlazeći rekla: “duraj, duraj, pa ćeš u raj!“ Kad sam došao kući zaključio sam kako ću danas zvati neke meni drage ljude i pitati ih kako se snalaze u svemu ovome jer su mnogi i mnoge koji su me zvali bili jako zabrinuti za budućnost premda ih je dosta to skrivalo. Oni koje sam ja zvao na moje divno iznenađenje su bili jako optimistični i nadahnuti za razgovor što mi je imponiralo jer sam poput njih na istoj valnoj dužini odnosno konekciji. Nekima od njih sam ispričao dva vica koja sam usput pokupio.

Prvi: “Dolazi muškarac do ljekarne i pita farmaceutkinju: Ima te li prezervativa?“ Ona će njemu na to: “Hvala Bogu da ima neko tko vodi ljubav, svi pitaju zaštitne maske.“

Drugi: “CK KP Kine je donio odluku o desetodnevnoj žalosti zbog žrtava corona virusa. Jedan drug iz CK KP Kine se odvaži i upita glavnog druga CK KP Kine: “Smije li se sexati za vrijeme desetodnevne žalosti?”

„Dapače, to je poželjno ali se smije sexati samo sa svojim suprugama.“

Ovaj manji drug iz CK KP Kine se ipak odvaži i upita ovog većeg druga: “A zašto se smije sexati samo sa svojim suprugama a ne i s drugim ženama?“

„Zato da bi žalost bila veća“, odgovori mu stariji drug ozbiljno.

Ispada po tome kako smo svi mi koji boravimo ovih dana u svojim kućama stiješnjeni između četiri zida pa i moja malenkost u velikoj žalosti. Moramo se malo našaliti jer optimizma mora biti, konačno na što bi sličio ovaj život ukoliko bi samo razmišljali što će biti?

“Zapravo nema tužnijeg prizora od mladog pesimiste“, rekao je Mark Twain.

“Optimist ponekad vidi svijetlo tamo gdje ga nema, ali zašto baš uvijek pesimist mora trčati da ga ugasi“, napisao je Rene Decartes.

“Protuslovlje je vjerovati u Boga i biti pesimist“, rekao je Blaženi Alojzije Stepinac.

“Bog nam ne šalje očaj da bi nas ubio, već da bi nov život nama probudio“, Herman Hesse.

„Ono što gradiš godinama može biti uništeno preko noći, gradi unatoč tome“, Majka Terezija.

„Vidim kako se svijet postupno pretvara u divljinu, čujem stalno približavanje groma koji će nas uništiti, mogu osjetiti patnje milijuna a ipak ako pogledam u nebo, mislim da će se sve pravedno riješiti, da će i sva okrutnost završiti i da će se opet vratiti mir i spokojstvo“, Anne Frank.

Nekako su upravo riječi Anne Frank na tragu razmišljanja mnogih ljudi diljem ovog svijeta. Mnogi gledaju u nebo tražeći spas odozgo jer su svi dolje nemoćni što je vidljivo na svakom koraku. Nema ljudi, nema vozila, nema vjerskih okupljanja, javnih, kulturnih i sportskih manifestacija na kojima su milijuni ljudi nalazili duhovnu i tjelesnu okrjepu. Nema više crvenih tepiha u Caenu, Berlinu, Parizu, nema Oscara, Gremmiya, na kojima su mnoge ovozemaljske glazbene i filmske dive propagirale svoj razuzdani, raskalašeni i uzaludni život takmičeći se međusobno koja će se pojaviti u boljoj i glamuroznijoj haljini s izrazitim dekolteima i razrezima na sve četiri strane, držeći se za ruke sa svojim boljim polovicama(„suprugama“) promovirajući to kao različitost koju moramo prihvatiti svi.

Nema više koncerata Severine, kraljice popa, folka, Hip-hopa s raznim ljubavnicima u krevetu, ili čega li sve još, njenog reklamiranja s najnovijom suprugom po plažama i raznim destinacijama u svijetu, premda je davno unovčila svoj grješan i razvratan život s mnogim ljubavnicima kojima se broj ne zna. Nema više njenih koncerata na kojima su je naše kćerke kopirale u odijevanju i ponašanju kupujući garderobu i štiklice po uzoru na nju, živeći po uzoru na nju.

Nema više u žutom tisku „promovisanja“ Ane Brnabić premijerke Srbije i „deklarisane“ lezbače i njene partnerke („supruge“) koja joj je (im)podarila „kćerku u njihovom „braku.“ Nema više ni Jelene Veljače, silnih nevladinih udruga, B.A.B.A, žaba, Dokumenti, GONG-a, Iskoraka, Kontra, nestao je i Centar za mirovne, Centar za ženske studije, Građanski odbor za ljudska prava, Glas razuma, Inicijativa “Nisam vjernik“, Udruge Protagora, Centra za građansku hrabrost, Udruge David, Ženska mreža Hrvatske, Udruga Antares, te mnogi, mnogi drugi koje godinama sisaju milijarde kuna iz državnog proračuna kako bi pljuvali po Svetoj Katoličkoj i Apostolskoj crkvi u Hrvata i Domovinskom ratu, a sada ih nigdje da ljudima ponude nešto od sebe premda su do sada sve uzimali od drugih. Stanovita Rada Borić bi zabranila obnovu crkvi nakon potresa u Zagrebu jer su po njoj vrjedniji liječnici ovom društvu nego svećenici. Samo ne znam pri tome misli li ona na psihiće koji su odista potrebiti malovjernim ljudima u ovim kriznim vremenima više no svećenici i Bog koji sve kroji, i sve zbraja na koncu. Čak i njihova zlodjela koja su činili nad većinskim domoljubnim i katoličkim pukom Hrvatskim kojeg je po procijeni 83% u RH.

A činili su vjernim Božjim ovčicama puno toga. Nitko nije pisca ovih redaka pitao kako se osjećao kada se organizirala prva tzv. “gay parada ponosa“ u Zagrebu, a nakon nje i u drugim gradovima RH, Split, Rijeka ,kada su LGBTIQ osobe defilirali ulicama Zagreba, njih stotinjak nakinđureni, nadrogirani, našmrkani, ofarbani u šarene dugine boje iskeženih zubi i isplažena jezika ko Gremlini, čudovišta u službi drugog gospodara a ne Boga, kako im to i dolikuje, kako bi se izrugivali Bogu i Njegovim zakonima pod budnim okom i zaštitom više stotina policajaca, dok su s njima zajedno hodali predstavnici političara RH, nanoseći ogromne duševne pa čak i tjelesne boli piscu ovih redaka i milijunima katolika diljem RH i inozemstva.

Je li je itko pisca ovih redaka pitao kako se osjećao kada su predstavnici hrvatske vlasti“locirali, identificirali, uhitili i transferirali“ hrvatskog Generala i junaka Domovinskog rata Antu Gotovinu u Den Haag, ni kriva ni dužna, a mnogi od tih koji su slavili njegovo uhićenje i dan danas se pitaju u samostalnoj i suverenoj Hrvatskoj.

Kako se pisac ovih redaka osjećao kada se sudilo hrvatskoj šestorci u Haagu od kojih je jedan od najčasnijih sinova hrvatskog naroda u zadnjim vremenima u RH i BiH, General Slobodan Praljak počinio suicid, dok su mnogi hrvatski Generali čamili u zatvoru poput Tomislava Merčepa, teško bolesnog hrvatskog generala. Kada su Milanovićevi specijalci tjerali 100% hrvatske RVI u Crkvu Svetog Marka u Zagrebu prijeteći njihovim hapšenjem? Ili pak kako se pisac ovih redaka osjećao dok su isti ti Milanovićevi i Ostojićevi milicajci ubijali hrvatskog Branitelja koji je skidao ćiriličnu ploču u Vukovaru?

Kako se pisac ovih redaka osjećao kada su sluge sotone sotonizirale Međugorje, međugorske vidioce, i sve Međugorske darove premda vidljive, opipljive, nevine i čiste kao suza u Božjem oku? Kako se pisac ovih redaka osjećao kada je Predsjednikom države RH postao vjerni sljedbenik sotone, koji predstavlja građanke i građane RH a ne Hrvatice i Hrvate, koji predstavlja slučajnu državu RH, utemeljenu na zločinačkoj komunističkoj ili antifašističkoj RH, koju i dan-danas slave njegovi prvi pomoćnici Stazić i Beljak koji smatraju kako ih Tito i Udba nisu dovoljno smaknuli nakon II svjetskog rata, jer su “šlampavo” odradili posao?

Kako se pisac ovih redaka osjećao kada se usvajala IK (Istanbulska konvencija), Marakeški sporazum, abortus, eutanazija, legaliziranje lakih opojnih droga, istospolne zajednice, usvajanje djece u takve zajednice, Odluka Ustavnog suda RH koja presuđuje u korist takvih“parova“, premda su sve to protubožji i protuprirodni Zakoni i Odluke. I neka mi Bog oprosti grijehe ali ja sam Ga u skrovitosti svog srca molio ustrajno da djeluje, da zaustavi ovo zlo koje je poletjelo, koje se propelo na zadnje noge i ubija život na milijun načina umjesto da se taj život štiti na svakom dijelu ove prelijepe zemlje i ovog prekrasnog planeta. Kao da su se sluge sotone koji su nas okupirali na svim poljima ljudskog djelovanja, počev od predstavnika vlasti, medija, glazbe, kulture, športa, javnog života zajedno udružili da ovaj katolički puk baci na koljena premda nas je mnogo više od njih. Često se pisac ovih redaka znao upitati ima li tome kraja? Bože zaustavi ovo zlo kako zna, ne pitam te za cijenu!

Konačno dogodila se corona ili strah Božji. Crni dani. Crne noći. Smrt, očaj, tjeskoba, neizvjesnost, depresija u očima mnogih ljudi. Osjećaji u kojima optimizmu ponestaje daha. Dani u kojima nadu zamjenjuje ništavilo na svim poljima. Ali nada ipak tinja i postoji jer ništa je zamijeniti ne može. Niti je išta može iskorijeniti iz srca ljudi koji ljube Boga. Tu mi nadu podgrijavaju moji prijatelji s kojima sam razgovarao putem telefona, a velik dio njih su moji suborci s prve crte bojišnice. Ljudi koji su se uzdali u Boga kad su mnogi kao miševi pobjegli u skloništa, tražeći spas u vrijeme Domovinskog rata, a kada je opasnost prošla ti miševi su postali glodavci i danas nam grizu i zadnje komadiće kruha koji smo krvavim rukama zaradili. Mnogi od njih od završetka Domovinskog rata, a to je preko 25 godina sjede u udobnim foteljama dobivajući svoju plaću ni za što, potpuno nezasluženo, kao što će je nezasluženo dobiti njihova djeca i njihovi uhljebi koje su instalirali u istim ili sličnim odjelima, dok su mnogi od mojih ratnih kolega svih ovih 25 godina radili po bauštelama na suncu, kiši, snijegu i vjetru kako bi prehranili sebe i svoje bližnje. Kao da im ti glodavci svih ovih godina šalju iste ili slične poruke: “Ko vas j..e jadnici. Možemo što hoćemo”.

A da bi apsurd bio veći upravo ovih dana kada su ti moji suborci najpotrebitiji pomoći od tih glodavaca bivših podrumskih miševa i pacova, dobivaju odbijenicu kako im se ne može pomoći jer je proračun ŽZH u kolapsu i ne puni se predviđenom dinamikom, ali unatoč tome naći će se novca za platiti te debele glodavce, miševe po razno-raznim odjelima ŽZH koji ionako ne rade ništa a sada nikako, umjesto da se od svih njih odbije dio primanja i podijeli ovim najpotrebitijima a to su moje kolege s ratišta koji nemaju nikakvih primanja, a ova pošast ih je zaustavila da zarade za život.

„Duraj, duraj, pa ćeš u raj“, lijepo je rekla atraktivna farmaceutkinja jutros u mojoj ljekarni. Tome se veselim i tome se nadam u ovo vrijeme “pola ure kulture“ kada nas corona virus uči sofisticiranim metodama kulture i higijene. A poglavito uči one zahuktale sluge sotonine koji su nam krojili odijela po svojoj mjeri. Ljubitelje istog spola i životinja. Poglavito njih premda se još uvijek bojažljivo s njihove strane mogu čuti zadnji očajnički krici: “Preminuo je suprug gradonačelnika Berlina“ ili pak izjava jedne veterinarke iz Virovitice u ovo vrijeme corona virusa: “Imamo dobru vijest, jučer nam se u stanici „porodila“ jedna kujica”.

Vrlo brzo neće više biti supruga istog spola gradonačelnika nekog grada, jer brak je trajna i neuništiva zajednica muškarca i žene, i nikako drugačije jer je tako zapisano i naređeno, neće biti više veterinarki koje govore “porodila“ se kujica već okotila, jer se psi kote, kao i mačke, dok se krave tele, kobile ždrijebe, ovce ojanje, koze okoze, dok se samo žene porode, jer je tako zapisano i naređeno, niti će više biti premijerke Srbije deklarirane lezbače Ane Brnabić, i svih njoj sličnih, silnih Nevladinih Soroševih udruga, legaliziranja abortusa, eutanazije te svih drugih protubožjih i protuprirodnih zakona i odluka, bluda, izrugivanja Bogu i Njegovim zakonima, jer za njih više neće biti vremena jer nemaju srama. Nemaju vjere a još manje mjere.

Neće imati mjesta u Božjim planovima i to svi ljudi ovog planeta pa i oni najgori među nama sve više uviđaju. Nikakve monumentalne građevine, vjerski objekti, nikakvi natpisi, nikakvi potpisi, nikakav novac, bogatstvo, sjaj, raskoš, pijesak i prašina su ništa u usporedbi s Božjim suzama. Jer premda u rijekama i valovima isplakane te suze je malo tko vidio. Mnogi su se u tim suzama i pogledu Božjem iz kojeg je sijevala ljubav poput najsnažnijeg plamena utopili i sagorjeli, a oni koji su to sve vidjeli svojim očima niti nakon toga nisu uzvratili tom pogledu, tim suzama. Stoga je bilo i vrijeme da nam Bog pošalje drugog kralja, Coronu, koji će nas učiti redu! Božjem redu i pravilima. Zakonima po kojima smo svi dužni postupati kako bi naše nebo progledalo i sve nas milo pogledalo. Konačno.