ČOVIĆ I DODIK imaju priliku ispisati hrvatsku i srpsku povijest o kojoj bi se pisalo stoljećima kasnije

Lider Srba u Bosni i Hercegovini i član Predsjedništva te zemlje Milorad Dodik je jučer sebi i Draganu Čoviću otvorio vrata kroz koja bi, ako odluče proći, mogli postati jedne od najznačajnijih osoba u srpskoj i hrvatskoj povijesti.

Gostujući na RTRS-u, otkrio je da je u igri srpski i hrvatski bojkot idućih Općih izbora. Taj bojkot bi neminovno značio samo jedno, a te je ono što mnogi zovu Daytonom dva, prenosi Bild.ba.

“Moguće je da će ostati neriješena situacija. Ulazimo tada u mogućnost da Hrvati ne izađu na izbore. Ako bude upliva stranaca u rad Središnjeg izbornog povjerenstva, ni RS neće izaći na izbore. Tražimo potpuno neutralnu izbornu strukturu i situaciju i spremni smo da u tome učestvujemo”, izjavio je.

Dodik nije pojasnio što smatra pod “uplivom stranaca u rad SIP-a”.

“Možda će oporba iz RS-a pristati sudjelovati na takvim izborima, ali mi ne bismo sudjelovali. Mi možemo ovdje onemogućiti da se izbori provedbu, bez obzira što bi SIP raspisao. Dovoljno je da naše javne ustanove kao što su škole i domovi kulture ne daju na raspolaganje, ili da naše općine ne formiraju mjesne izborne komisije. I nema izbora, je li tako?”, rekao je predsjednik SNSD-a.

Hrvatski predsjednik Zoran Milanović kazao je prije nekoliko mjeseci da su Dodik i on razgovarali o tome da za „zajednički stol“ sjednu „predstavnici konstitutivnih naroda u BiH“ – Dragan Čović, Bakir Izetbegović i Milorad Dodik – „uz neku vrstu potpore mene, Aleksandra Vučića i predsjednika Erdogana“.

Milanović kaže da je „mislio kontaktirati“ Erdogana i da je uvjeren da bi pristao na tu ideju.

Ideja, dakle, o novoj konferenciji o BiH je nešto što je već jedna od opcija, a sam Milanović je to najavio tijekom svog susreta s Miloradom Dodikom.

Kako bi u tome ulogu odigrao bojkot izbora? Izvrsnu! Sve ono što EU i Amerika ovdje ne žele je ogromna institucionalna kriza. A bojkot izbora bi neminovno do te iste krize doveo.

Tijekom proteklih lokalnih izbora, HDZ BiH je u Federaciji Bosne i Hercegovine pobijedio u više od 20 općina i gradova, još tri općine u FBiH su pod kontrolom Dodikovog SNSD-a, što je gotovo 30 općina. Da se dogodi da lokalna središnja izborna povjerenstva odbiju poslušnost SIP-a s državne razine u 30 općina u Federaciji i u cijeloj Republici Srpskoj, to bi izazvalo ogromnu krizu u BiH.

Svi oni stranci koji godinama pričaju o nužnosti poštivanja institucija i funkcioniranju istih bi konačno uvidjeli gdje leži stvarni problem. A stvarni problem jest bošnjačka majorizatorska politika, namećenje Komšića i ignoriranje temelja Daytona. A temelj Daytonskog mirovnog sporazuma u prvom redu je konstitutivnost naroda. Koja se krši.

Ovakvim potezom, neizbježan bi bio neki novi Dayton, odnosno neka nova konferencija o BiH koja bi bila sastavljena na tragu onog Milanovićevog prijedloga.

A što bi se, uopće, moglo dogoditi Dodiku i Čoviću? Pa, zapravo, ništa. Na zajedničkoj press konferenciji jednostavno izjave kako su se odlučili na ovaj korak jer je voda došla do grla i više ne žele igrati nametnutu igru po pravilima koje nameće njihov suigrač uz pomoć sudaca.

Vučić bi glumio faktor stabilnosti i pozivao na to da se izbori provedu, gostovao bi isti dan u 16 televizijskih emisija, Plenković bi znakovito podigao lijevu obrvu i rekao kako treba sve napraviti da se kriza riješi, Milanović bi se zadovoljno smješkao, Bakir bi gubio živce jer bi shvatio da njegova priča više ne može prolaziti, zvonili bi telefoni na relaciji Moskva – Washington, svi živi bi se pitali koji se vrag događa, Ursula von der Leyen bi to jutro popila gorču kavu, Zeleni bi u Berlinu trabunjali kako ovo ne valja, ali ‘ko ih šiša, kao da se oni išta pitaju, neki fratar u habitu bi iz studija N1 u Sarajevu valjao gluposti o hiljadugodišnjoj Bosni, ali bi, da skratimo ovaj uvod, efekt konačni bio taj da će doći do nove mirovne konferencije o BiH.

Na toj novoj mirovnoj konferenciji i Hrvati i Srbi bi poboljšali svoj položaj, ostali u okvirima BiH, a Bošnjaci bi mogli sami sebi čestitati jer su, iako možda nezasluženo, zadržali državu koju su rušili proteklih tridesetak godina.

Na ovaj način, Dragan Čović i Milorad Dodik bi postali nacionalni heroji, a udžbenici iz povijesti na svjetskim sveučilištima bi proučavali njihov pristup borbe i rata koji se dobio bez ispaljenog metka i bez ijedne prolivene kapi krvi.