Da smo mi pravi, ne bi nam EU bila ni potrebna

SARAJEVO - Priznati sami sebi pogreške je vrlina jer bez priznanja nema oporavka koliko god mi to željeli. Potruditi se pa pokušati ispraviti pogreške bio bi nam zadatak. Uspjeh bi bio vrijedan povijesnog datuma. Naime, većina građana jačih država u EU, ekonomski i u drugim parametrima jačih, prema nekim anketama nas ne želi vidjeti u istoj organizaciji, ni Bosnu i Hercegovinu kao ni druge države regionalno svrstane na zapadni Balkan. Još je važnije što kažu parlamenti i predsjednici tih država a kako je Francuska na čelu s njenim predsjednikom izigrala Albaniju i posebno Sjevernu Makedoniju, koja je ime promijenila da bi se približila EU, to nam dovoljno govori o tome koliko nas žele vidjeti u istoj obitelji, nas države sa Balkana.

No bio bi red da se sami zapitamo što mi mislimo jesmo li zaslužili ulazak u EU. Jesmo li mi kao građani BiH svjesni situacije u kojoj se nalazimo i što bismo odlučili, kada bi bili realni i objektivni, kada bi se nas pitalo imamo li pravo tražiti da nas prime u Uniju? Izvrsno čujemo Denisa Zvizdića kada kaže da nam je cilj euroatlantski put. Čuli smo mnogo puta Dragana Čovića i njegova uvjerenja o tome kako ćemo postati zemlja sa statusom kandidata. Ma što čuli, naslušali smo se obećanja, datuma, uvjerenja i svega ostaloga unedogled. Nešto rjeđe čujemo od naših političara o tome kako na tom putu postoje prepreke u vidu osobno naših pogrešaka. Gotovo ništa nismo osjetili na planu popravljanja tih pogrešaka.

Rezonirajmo malo situaciju. Vode nas isti političari godinama, s nekim povremenim izmjenama na čelu države jer u Vijeću ministara vidimo slične garniture izvršnih vlastodržaca s povremenim promjenamakoje se događaju uentitetu RS koji je svakako skeptičan po pitanju euroatlantskih organizacija i nelogično previše čvrsto samoodređen po pitanju članstva u NATO savezu. I ti isti ljudi koji većinom državu vode godinama, doveli su ovu državu do stanja u kojem se nalazi.

Ekonomija i gospodarstvo nam stagniraju i onda kada ekonomija ostatka Europe napreduje. Uspješni smo u poboljšanju indeksa korupcije koja cvjeta, samo što ponekada pomislimo da to iz EU ne vide. I uspješni smo u stvaranju loše unutarnje političke klime, političkih nemira i prevrata koji ponekada podsjećaju na ratnohuškačke što se zorno predočuje u retorikama običnih građana kada se preko društvenih mreža prepucavaju, a i to je odraz političke slike vlasti. Uspješni smo u upropaštavanju domaćih javnih tvrtki i time smo idealni u stvaranju radne snage za Njemačku i druge zemlje članice EU no to nije razlog da nas prime, mogu nam kao Njemačka dati povlastice u emigracijskom smislu pa nas primiti kao građane BiH, države koja nije članica.

Jedina prilika za približavanje Uniji je bila naš geostrateški položaj, no ruski plinovod će svakako proći mimo nas. I što bismo to mogli poručiti čelnicima EU kada se sastanemo s njima? Što im inače govore naši političari? Eto, mi bi k vama. Ma, je li, molim lijepo?! Vi bi k nama? Pokažite to djelima a ne riječima.

I država Bosna i Hercegovina kao i cijeli Balkan podsjećaju na jedan veliki politički eksperiment koji nije uspio ni u prva dva desetljeća prošlog stoljeća, a izgleda da neće ni u prva desetljeća ovoga, iako je u zadnjem desetljeću prošlog stoljeća došlo do tektonskih promjena. Ali Rumunjska i Bugarska su ušle u EU. I te dvije države Balkana su bile ekonomski slabe, korupcija im nije bila nepoznata tema. Mi ne možemo ni to. Što nam to sve govori? Onako na prvu, govori mi to da naše političare uopće ne briga kada ćemo i hoćemo li ući u Eu jer njima je i ovako baš dobro. Ma što dobro, odlično, ne treba bolje, bio bi grijeh tražiti bolje, ako uopće znaju što je grijeh.

Tako, kada bi realno sagledali stvari, ne bismo ni sami sebe primili u EU. Ali nadalje, da se negativne stavke, korupcija, nepotizam, negativna politička klima i druge koje nas od EU udaljavaju, da se sve smanje, ta nam zajednica ne bi bila uopće potrebna već bi živjeli kako dolikuje čovjeku.