DNEVNO.ba ANALIZA: Tko je najbolje, a tko najlošije prošao u prošlom ratu na prostoru BiH?

MOSTAR - Godina je 1997. Ljeto, negdje oko 22 sata. Čekam bus Autoprijevoza Mostar u koji ću uskočiti kako bih obavio neke privatne poslove u Zagrebu. Iz rata sam izišao relativno zdrav(relativno,hm!!!), oženjen sam bio već prije rata, te sam sada sve svoje kapacitete usmjerio kako bih svojoj obitelji osigurao koliko je to bilo moguće dostojanstven život u HR H-B. Nisam se žalio jer samu to vrijeme imao opet (relativno) siguran posao u policiji kao službenik na poslovima i radnim zadacima referenta za kretanje i boravak stranaca, koji sam posao napustio zbog osobnih razloga za nekoliko godina.

Sjedajući u bus bacio sam pogled niz njega jer sam uvijek birao sjesti na zadnje sjedište kako bih se mogao tijekom vožnje ispružiti i eventualno zaspati do Zagreba jer je cijela noć bila pred nama.U busu je bilo kojih 20 putnika, među kojima nisam opazio nikog interesantnog na kome bi se moj pogled malo duže zadržao. Negdje u okolici Sinja taj je bus zastao kako bi vozači večerali a putnici popili kavicu li se osvježili, dok su neki vjerojatno slabijeg imovnog stanja ostali u busu, a neki pored busa kako bi zapalili cigaretu. Ja sam bio u skupini onih koji popiju kavicu na brzinu, te se vrate u bus ili pored njega te popuše cigaretu jer sam ja u to vrijeme pušio koju kutiju cigareta dnevno. Dok sam pušio primijetio sam dvije ženske osobe od kojih je starija pušila, dok je mlađa, djevojka od kojih 20 ili 21 godinu stajala pored nje gledajući negdje pored, nikako u tu ženu, ne progovarajući niti jednu riječ. Odmah sam uočio kako je ta djevojka u jako lošem psihičkom stanju. Više se ne sjećam tko je kome prišao prvi, premda ja nikada nikome ne prilazim prvi tražeći razgovor, ali razgovor između mene i te žene srednjih godina je krenuo spontano iz kojeg razgovora sam saznao kako je ta gospođa sa svojom kćerkom krenula na put u Švedsku svojoj rodbini a iz Prijedora su, i Muslimanke. Pitao sam ju otkud to da idu preko Mostara i Širokog Brijega, a ona mi je na to rekla kako je Prijedor sada u srpskim rukama te su njih dvije kao jedine žive iz njihove obitelji spas našle u daljnje rodbine u Mostaru, te kako nemaju ništa jer im je sve uništeno odnosno pobijeno u Prijedoru. Pitao sam je što joj je sa kćerkom pa šuti i djeluje mi izgubljeno, na što mi je ona rekla ono što ću pamtiti čitav svoj život premda sam ratovao i protiv Srba i njenog muslimanskog naroda.

„Živjela sam u sretnom braku sa suprugom i dvoje djece, sinom i kćerkom. Muž mi je bio ugledni liječnik u Prijedoru. Do početka rata sa Srbima živjeli smo uredan gradski život sa svojim susjedima Srbima, Muslimanima i Hrvatima i nitko nikog nije pitao koje je vjere. Svi smo svima bili pri ruci dok nije počeo rat. Kad su Srbi krenuli zauzeti Prijedor kupili su sve koji nisu Srbi, odvodili ih, ubijali, zatvarali u logore gdje su ih mučili zvjerski. Jedne noći u našu kuću su upali Srbi, i to naši prvi susjedi s kojima smo živjeli mirno prije rata i sjekirama pred mojim očima i očima moje djece ubili mog supruga. Nakon toga su zgrabili moju tada 17-godišnju kćerku želeći je silovati, no moj sin koji je imao godinu manje je rekao vodite mene, nemojte nju molim vas. Odveli su ga i nikada ga više nisam vidjela. Ja smo i kćerka pukim slučajem izišle iz Prijedora sutradan sačuvavši živu glavu opet zahvaljujući nekim sretnim okolnostima jer su te zločinačke horde otišle na drugi dio grada, a mi smo s preostalim živim stanovnicima Prijedora izbjegle na teritorij koji su kontrolirali Muslimani, da bi konačno spas našli u Mostaru. Sada odlazimo u Švedsku našoj daljnjoj rodbini jer smo ovdje izgubile sve”.

Pitao sam je ima li nade za kćerku, hoće li se oporaviti, na što mi je ona rekla kako je ona te noći kad joj je ubijen otac a brat odveden doživjela šok od kada više ne priča, tek vegetira, i stoga odlazi s njom daleko od ovoga nebi li se koliko je to moguće oporavila od šoka i pokušala zaboraviti što joj se dogodilo. No, ono što je ta žena na kraju rekla mi se urezalo duboko u pamćenje: “Živim i živjeti ću samo iz razloga kako bih došla na grob Radovana Karadžića“.

Ovih dana je u Den Haagu izrečena konačna presuda Radovanu Karadžiću lideru bosanskih Srba za zločine i genocid kojim je kažnjen doživotnim zatvorom za učinjeno i najvećim dijelom dokazano. U pozadini izricanja presude se vide reakcije medija koje kontroliraju stranke u rukama sva tri konstitutivna naroda u BiH. Muslimani, čiji su vodeći eksponent majke Srebrenice pozdravljaju presudu, aplaudiraju, naprosto se natječu u pisanju tko će više i bolje glorificirati osuđujuću presudu Karadžiću. Neki izražavaju žaljenje misleći pri tome kako i neki drugi nisu osuđeni na kazne doživotnog zatvora misleći pri tome na hrvatsku šestorku iz BiH. Hrvatski politički predstavnici u BiH i RH također pozdravljaju presudu jer svatko želi biti dio ove priče, osuđujuće presude, gdje se svi natječu u tome tko će bolje i jasnije objasniti sve aspekte te presude koja u sebi objedinjuje teze tužiteljstva Haškog suda kojim je Karadžić bio zagovornik genocida, UZP, te zločina protiv čovječnosti, kojima je htio stvoriti RS kao državu srpskog naroda u BiH očišćenu od Muslimana i Hrvata. Mediji u srpskim rukama osporavaju presudu jer smatraju kako ovom presudom pravda nije zadovoljena već je njom naprotiv postignut još veći jaz među narodima u BiH i u tzv.regionu.

Čitajući izjave predstavnika sva tri naroda, ja kao razvojačeni Branitelj koji je ratovao protiv oba naroda (Srba i Muslimana) braneći granice HR H-B i gdje zbog toga nikada nisam zažalio niti ću, gdje sam u ratu i s jednim i s drugim narodom, a poglavito muslimanskim izgubio dosta svojih dragih školskih kolega i prijatelja, ne mogu a da se ne vratim na priču one žene Muslimanke iz Prijedora, moje suputnice iz busa za Zagreb. “Živim i živjeti ću samo iz razloga kako bih došla na grob Radovana Karadžića“.

Ona je već tada 1997 godine imala kojih 50-ak godina a sada je 2019. godina pa bi ta gospođa sada imala otprilike 72 godine. Moguće je kako je ta gospođa još uvijek živa zahvaljujući švedskom standardu, a isto tako je moguće i to kako je ona napustila ovaj svijet ne dočekavši smrt Radovana Karadžića. Ukoliko je živa dočekala je jednu drugu smrt lidera bosanskih Srba. Smrt tog vođe bosanskih Srba iza rešetaka zatvora neke države na doživotni zatvor za što je osuđen zbog svojih zločina. Pa mi se odmah u glavi vraćaju slike ratnog Mostara, Sarajeva, Prijedora, Srebrenice, Posavine, Jajca, Bihaća, te mnogih drugih gradova i sela koja su JNA i bosanski Srbi, te jugo-četnici iz Srbije i Crne-Gore, pod njegovim i zapovjedništvom Ratka Mladića svakodnevno zasipali granatama ubijajući nevine civile, među kojima je bilo dosta žena, djece i staraca koji su stradali dok su sipali vodu u svoje kanistre ili bidone, ili su tražili koricu kruha u ispražnjenim trgovinama tih gradova. Ubijali su ih sa sigurne razdaljine jer su imali granata i streljiva za sva vremena jer su ga se prije početka Domovinskog rata dočepali razoružavši TO općina i gradova diljem BiH i RH, pa su te p…..e a ne ratnici pokazivali svoje junaštvo i muškost ubijajući one razoružane civile i vojnike s lovačkim puškama ili samokresima.

Vraćaju mi se slike ratnih srpskih logora Manjače, Prijedora, Vrapčića kod Mostara, Bijeljine, te svih drugih logora u kojima su mnogi civili izgladnjeli do kostiju ostavili svoj život samo zato što su bili Muslimani ili Hrvati. Logora u kojima su zarobljene Muslimanke i Hrvatice zvjerski silovali pripadnici vojske bosanskih Srba i uvoznih četnika, koji su ih držali u zatočeništvu sve do onog trenutka kako bi im rodile novog Četnika Srbina što je jedan od najvećih zločina prema čovjeku. Dostojanstvu čovjeka ili žene svejedno. Zločine su u ratu činili i pripadnici drugih naroda i to je nesporno. Svaki zločin treba osuditi i procesuirati ma od koga on dolazio. Niti jednom zločinu ne treba prilaziti selektivno, niti mu gledati kroz prste jer svaki zločin ima jednaku težinu ukoliko je iste prirode, no svaki narod brani svoje zločine dok druge osuđuje. U tom smislu je i formiran međunarodni sud pravde u Den Haagu kako bi procesuirao i osudio zločine s područja bivše Jugoslavije. Pred tim sudom su završili pripadnici vojski sva tri naroda, no taj sud je po mišljenju mnogih pravnih stručnjaka i povjesničara duboko ispolitiziran sud koji je u dosta slučajeva znao osuditi nevine, dok je krivce znao osloboditi, kao i to da neke dokazane krivce uopće nije procesuirao. Isto tako mišljenja pravnih stručnjaka i svih onih koji su pratili rad haškog tribunala je kako su predstavnici muslimanskog naroda iz BiH najbolje prošli u procesuiranju i kažnjavanju njihovih zlikovaca a bilo ih je dosta.

Srbi i Hrvati koji su završili u Haagu su kažnjavani po principu podijeljene odgovornosti. Neki ratni zločinci tipa Šljivančanina i Mrkšića koji su sudjelovali u zločinima u Vukovaru su oslobođeni, kao i hrvatski generali Gotovina, Čermak i Markač, dok su neki poput Mladića, Miloševića i sada Karadžića skupo platili sudjelovanje u Domovinskom ratu na području bivše Jugoslavije, hrvatski „feniks“ Dario Kordić kao i šest generala HVO-a iz BiH od kojih je jedan od najvećih sinova koje je iznjedrio hrvatski narod Slobodan Praljak digao ruku na sebe ne mogavši podnijeti stigmu ratnog zločinca čime je ponizio međunarodni sud pravde u Haagu kao i cijelu međunarodnu zajednicu. Nekim Hrvatima i Srbima se sudilo za UZB i genocid dok su tih konstatacija pošteđeni pripadnici Armije BiH čiji zločini nisu ni malo lakši od zločina koje su činili pripadnici druga dva naroda a za koje su osuđeni. Njima se nije sudilo za Bugojno, Grabovicu, Mostar, te za zločine učinjene nad Hrvatima u središnjoj Bosni, a isti su uredno evidentirani i za koje zločine postoje mnogi materijalni dokazi i svjedoci.

Postavlja se pitanje zašto mnogi zločini Armije BiH nisu procesuirani a njihovi nalogodavci i izvršitelji pravedno kažnjeni? Na to pitanje odgovor leži u činjenici kako je Muslimanski narod u BiH prigrlio BiH kao svoju jedinu domovinu, jer druge rezervne nema, kao Srbi i Hrvati, te je pod krinkom te imaginarne države BiH svoju Armiju nazvao Armija BiH a BiH može i mora biti država tri ravnopravna i konstitutivna naroda na cijelom njenom području. Srbi su željeli unutar takve BiH imati svoju državu ili tvorevinu, koju su konačno i dobili, RS, dok su se Hrvati organizirali kroz HR HB i imali svoju regularnu vojsku HVO-a, Srbi vojsku RS, a Muslimani Armiju BiH i sve te tri tvorevine unutar BiH su imale jednakopravan položaj kao i njihove vojske što je konačno blagoslovila i međunarodna zajednica potpisivanjem Daytonskog mirovnog sporazuma kada su Srbi dobili RS, a Muslimani i Hrvati FBiH u kojoj su Armija BiH i HVO-a u jednakopravnom položaju pred zakonom, no pred međunarodnim sudom pravde to nikako nisu. Hrvati se osuđuju za UZP, HR HB se proglašava kao zločinačka, kao i HVO, dok se BiH i Armija BiH tako ne tretiraju zahvaljujući upravo tom nazivi BiH iza kojeg se predstavnici muslimanskog naroda iz vremena Domovinskog rata pa sve do dana današnjeg kriju pa stoga bivaju i najmanje odgovorni za zločine učinjene u BiH. Na žalost takvu politiku nastavljaju i vodeći predstavnici muslimanskog naroda kada svaki javni nastup pred međunarodnim predstavnicima počinju s: “BiH će ovo, BiH će ono, BiH neće ovo, BiH neće ono“ premda ništa nisu pitali predstavnike druga dva naroda na što su predstavnici oba naroda u više navrata ukazivali, no ovi potonji se uvijek ponavljaju dok ih netko konačno ne „obrzda da valja“.

Ceh stoga plaćaju Srbi i Hrvati dok Muslimani prolaze „lišo“ ispod kapi a činili su zločine koji su na velikom području FBiH grozomorniji od zločina koje su učinili Hrvati, a negdje i Srbi. Statistički gledano Muslimani su gledano po broju žrtava prošli najlošije u ratu u BiH i to je činjenica i de iure i de facto. A što se tiče procesuiranja i osude zločina pripadnika njihove Armije BiH najbolje, gledajući prema broju dosuđenih godina u Den Haagu njihovim i drugim ratnim zapovjednicima i organizatorima otpora. Sada se postavlja i pitanje tko je od tri konstitutivna naroda u BiH prošao najlošije gledajući kontrolu teritorija od prije rata. Tu su opet najlošije prošli Hrvati jer su iz RS praktično zbrisani, dok u FBiH koje je u ratu osvojila Armija BiH praktično nemaju nikakvih prava. I to su činjenice i de iure i de facto. Postavlja se također i pitanje na kojem području su to Hrvati a potom Muslimani i Srbi ratovali u BiH? Koji je narod branio svoja vjekovna ognjišta a koji je htio na silu zauzeti tuđe? Imajući u vidu činjenicu kako je Posavina oduvijek bila Hrvatska a sada je srpska nameće se logičan zaključak kako su Hrvati opet najlošije prošli od sva tri naroda jer im je prije izbijanja Domovinskog rata nuđeno upravo ovo što sada kontroliraju pa čak i više, dok se Muslimanima nije nudilo ništa a sada kontroliraju najveći dio FBiH. Srbi su posebna priča jer su dobili 49%teritorija BiH a isključivi su i glavni krivci za ratne sukobe na području cijele SFRJ a poglavito u BiH.

U tom mixu i kolopletu različitih međunarodnih interesa i računica formiran je međunarodni sud pravde s čijim dijeljenjem pravde nikako ne mogu biti zadovoljni Hrvati jer se pred tim sudom sudilo hrvatskim generalima i vojnicima, pa čak i političkim predstavnicima koji su kroz HR H-B štitili svoj narod, a samim time i dobar dio RH, kao i muslimanski narod u BiH jer su Hrvati organiziranjem obrane kroz HR HB dali dovoljno vremena i prostora muslimanskom narodu za organiziranje obrane u BiH a poglavito primajući preko 500 000 izbjeglica iz BiH u jeku najžešćih sukoba Hrvata i Muslimana u BiH što niti jedna država svijeta ne bi učinila ukoliko su njeni državljani u drugoj državi napadnuti od onih kojima si pružio utočište u svojoj državi. Sve su mi te činjenice prolazile kroz glavu dok sam razmišljao o osuđujućoj kazni na doživotni zatvor Radovanu Karadžiću što je tek mala satisfakcija za žrtve kojima je krvnik bio Radovan Karadžić. Ona žena iz Prijedora je odlučila živjeti samo iz razloga “da dođe na grob Radovana Karadžića“. Koliko je takvih hrvatskih ili muslimanskih majki u sličnoj i još goroj situaciji poželjelo isto ili još gore od toga? Stoga se opravdanim postavlja pitanje pravde na ovoj zemlji. Da li je pravda na ovoj zemlji gledana očima vjernika dostižna? Tražeći odgovor na to pitanje odgovor se nameće u riječima iz Svetog pisma: “Tko traži pravdu na ovoj zemlji neće je naći“. Pravda je u nečijim mnogo snažnijim rukama. U rukama onog koji ne priznaje “Oko za oko, zub za zub“. U rukama onog koji jedino ima pravo reći: “Moja je osveta, ja ću vratiti, govori Gospod“.