DOKUMENTI TUŽITELJSTVA BiH: Dodikov SNSD i Škrbić oprali 80 milijuna KM na lijekvima. Neodobrene lijekove testirali na trudnicama i djeci!

Autor: Josip Šimić-Đinđić

Na osnovu člana 214. stav 1. i 2. Zakona o krivičnom postupku BiH, a u vezi sa članom 215. stav 1. i 2. Zakona o krivičnom postupku BiH, u krivičnom predmetu, broj: T20 0 KT 0013524 17 od 16.02.2017. godine, u prostorijama Tužilaštva Bosne i Hercegovine, u predmetu protiv Ranka Škrbića, bivšeg ministra u Vladi RS-a, Snježane Popović Pejčić, Nebojše Lalića iz Beograda i tadašnjeg predsjednika RS-a Milorada Dodika, zaprimljen je Izvještaj o počinjenom kaznenom djelu „Udruživanje radi činjenjena kaznenih djela“!

Strah je esencijalni dio zdravstvenog sektora RS-a, strah od posljedica ukoliko se kaže i riječ o poslovima bivšeg ministra zdravlja u Vladi RS-a Ranka Škrbića. Taj strah najoštrija je kritika društva u kojem živimo i najprecizniji pokazatelj načina vladanja u njemu. Taj strah ujedno je i neodgovornost, jer ćutanje o Škrbićevim poslovima omogućilo je njihovo razgradnjavanje i stvaranje “FABRIKE BOLESNIKA” od koje nekadašnji ministar ubire izvanredne prihode.

Ranko Škrbić, bivši ministar zdravlja i ambasador BiH u Srbiji nečovjek, je koji je uništio zdravlje sopstvenog naroda. Posljedice Škrbićevog upravljanja zdravstvenim sistemom, za koje je imao i još uvijek ima podršku svog kuma Milorada Dodika, popravljat će se decenijama, no nažalost za mnoge građane tog entiteta nikakve popravke više ne vrijede, jer im je zbog Škrbićevog neljudskog ponašanja zauvijek uništeni zdravlje i životi.

Paradoksalno je to, da je manji problem to što je Škrbić uništio zdravstvo RS-a od činjenice da je on zbog novca svjesno atakovao na zdravlje pacijenata, prisiljavajući ih da koriste lijekove koji im ne odgovaraju, i što je najgore, koji u tom trenutku nisu bili u zvaničnoj upotrebi. Zvuči morbidno, ali je na tragediju ove zemlje istinito, da je Škrbić od RS-a napravio “FABRIKU BOLESNIKA” na kojima je izvanredno zarađivao. One osobe koje su radile za njega u ovome užasnom projektu su svjesno uništavale zdravlje ljudi, kako bi na povećajnom broju pacijenata zaradili ogroman novac. Škrbić je dijabetičare pretvorio u teške dijabetičare, a teške dijabetičare u bubrežne bolesnike kojima je neophodna dijaliza i korištenje dijaliznih centara. Ti centri su, kako je poznato, napravljeni kao javno-privatno partnerstvo, riječ je o “International Dialysis Center” Banjaluka, odnosno, “Internacionalni dijaliza centar” Banjaluka, a Škrbić je ugrađen u sve ovo! Zarađivao je enormne svote i na dijabetičarima i na bubrežnim bolesnicima, a riječ je o 10-ak milijuna maraka.

Svoj monstrouzni plan vezan za dijabetičare Škrbić je počeo odamh po dolasku Dodika na vlast u martu 2006. godine. Na vrhuncu moći te oligarhije u drugoj polovini 2009. godine, tadašnji ministar zdravlja Dekretom br.: 11/04-500-10-17/09 od 2. 11. 2009. godine, je ukinuo kvalitetne i ispitane lijekove za dijabetes, a u upotrebu uveo nove, od kojih neki nisu bili do kraja klinički ispitani. Prije nego što pojasnimo aspekte Škrbićevog zahvata, nekoliko rečenica o dijabetesu, kako bi se razumjelo, koliko zlo je napravio bivši ministar zdravlja.

Postoje dvije vrste dijabetesa Tip 1 i Tip 2. Kod Tipa 1 riječ je o zavisnom dijabetesu i pacijent mora uzimati inzulin, a Tip 2 je manje opasan oblik te opake bolesti i drži se pod kontrolom, strogom dijetom i tabletama, a ukoliko ove mjere ne daju rezultate prelazi se na inzulin.

Prof. dr. Snježana Popović-Pejčić, koja je nacionalni koordinator RS-a za dijabetes, kaže: “Što se tiče RS-a procjenjuje se da je prevalenca oboljelih od šećerne bolesti negdje od 5-6%. Što će reći da je u RS-u oboljelo oko 80 hiljada ljudi od šećerne bolesti. Međutim ako se zna podatak, da na jednog znači otkrivenog oboljelog od šećerne bolesti dolazi još jedan neotkriveni slučaj, s obzirom na simptomatski tok bolesti, onda je ovaj broj vjerojatno i veći, mislim to je svugdje tako. Što se tiče tipova dijabetesa to je negdje postotak oko 10% znači otpada na Tip 1 od koga oboljevaju djeca, adolescenti, a na Tip 2 negdje oko 90%”.

Postoje dvije vrste inzulina: humani i inzulinski analog. Inzulinski analog je mnogo skuplji u svim zemljama svijeta i u onim nerazvijenim. Ni jedna zemlja na svijetu, pa ni na Zapadu nije ukinula humane inzuline. Ista situacija je i u našem okruženju, a u Srbiji da bi netko od pacijenata dobio inzulinski analog mora da prođe rigorozne doktorske pretrage. Prethodno je pacijent morao da bude na terapiji humanih inzulina.

Ranko Škrbić je Dekretom ukinuo humane inzuline, koje je koristio najveći broj dijabetičara u RS-u i naložio da se pacijentima bez obzira na stepen razvoja dijabetesa propisuje inzulinski analog, tako su mnogi pacijenti prebačeni na inzulin, iako su bolest mogli kontrolirati tabletama. Na taj način im je zdravlje bespovratno uništeno, a samo da bi Škrbić i njegova ekipa zaradili milijune.

Najstrašnije i najužasnije od svega jest to, što su trudnice i djeca koje imaju dijabetes bili Škrbićevi pokusni kunići. Zvuči užasno, ali je nažalost istinito!

Prof. dr. Snježana Popović-Pejčić kaže: “U RS-u su pacijentima dostupni svi mogući vidovi dijagnostike i terapije šećerne bolesti. Veoma mnogo se, znači daje na edukaciju koja je ključ u stvari liječenja oboljelih od šećerne bolesti na svim nivoima, znači u Centru za dijabetes Kliničkog centra Banjaluka, gdje se vrši edukacija oboljelih sa Tipom 1 dijabetesa…”!

Pejčićeva ne govori istinu, a njena uloga u cijeloj ovoj priči daleko je od humane. Preciznije, ona je jedna od najznačajnijih dijelova Škrbićevog mehanizma pomoću koga je teško oštetio brojne pacijente u RS-u i materijalno unakazio Fond zdravstva. Ranko Škrbić kao ministar zdravlja na memorandumu ministarstva upućuje dopis svim direktorima domova zdravlja, općih bolnica i kliničkih centara u kojima ih obavještava da ukina humane inzuline i umjesto njih uvodi inzuline analoge.

U dopisu Škrbić navodi: “S tim u vezi neophodno je obezbjediti zamjenu inzulinske terapije u što kraćem roku, a prema preporukama da se do sada korišteni aparati Actrapid NovoLet i Insulatard NovoLet zamjene sa preparatima NovoRapid FlexPen i Levemir”!

U dopisu Škrbić još navodi, da je Fond zdravstva obezbjedio potrebne količine inzulina, kao i da je njihova isporuka već počela 1. 9. 2009. godine. Naravno, nigdje ne kaže da je dat monopol firmi mislim “NOVONORBIKS” iz Danske, koja proizvodi preparate NovoRapid i FlexPan i Levemir za koju je Škrbić naložio da se daju svim pacijentima. I laiku je jasno da je na ovaj način Dekretom, a ne ljekarskim pregledima, promijenio način liječenja preko 13 tisuća dijabetičara, koliko ih je u tom trenutku bilo registrirano u RS-u, i među kojima su djeca i trudnice, što se nikako nije smjelo učiniti. Vjerojatno je to jedinstven slučaj u historiji medicine, da se Dekretom odlučuje koji lijek će koristiti pacijenti, u ovome slučaju oboljelih od šećerne bolesti.

Uz to, Škrbić je ovom odlukom potpuno ukinuo humane inzuline, te RS u tom trenutku postaje jedini komad zemlje na planeti, u kojem je taj lijek u potpunosti odstranjen iz upotrebe, a takvo što nisu učinile ni Njemačka, ni Britanija ni Danska ni Srbija ni F BiH.

Predsjednik NDP-a i narodni poslanik Dragan Čavić kaže: “To je tek posebna oblast, o kojoj tek ko zna kad će se pričati. Jasno je da je njima bilo u interesu dok je Škrbić bio ministar zdravstva, jer je to njegova oblast kojom se on bavio farmakologija. I on je iskoristio priliku da u toj oblasti napravi sve ono što je očigledno u interesu grupice ljudi, a ne građana RS-a. Jedan od primjera su lijekovi za dijabetes…”.

Nakon Škrbićeve odluke, narednim mjesecima u potpunosti nestaju humani inzulini i doktori su bili prisiljeni pacijentima propisivati inzulinske analoge dijabetičarima i onima kojima oni uopće nisu bili potrebni. Nitko ne zna, niti ikoga interesuje kakve posljedice je to po zdravlje pacijenata ostavilo. Prema tvrdnjama stručnjaka, ovakav pristup morao je ostaviti katastrofalne posljedice po zdravlje pacijenata.

Predsjednik NDP-a i narodni poslanik Dragan Čavić kaže: “Ovdje su bolesnici od dijabetisa u stvari bili učesnici eksperimenta. Što je najžalosnije, taj eksperiment je plaćao fond zdravstva i tim eksperimentom su u opasnost dovedeni životi brojnih onih koji su prisiljeni da svaki dan zbog šećera uzimaju ono što dobiju od Fonda zdravstva, a to je ta vrsta lijekova protiv dijabetisa, jer ljudi moraju svaki dan uzimati inzulin. To je najtragičniji primjer beskrupuloznosti u odnosu prema zdravlju građana, a u funkciji sticanja onih koji prave takve aranžmane”!

Najužasnije od svega je to, što lijek Levemir tog 2. 11. 2009. godine kada je Škrbić poslao svim direktorima domova zdravlja, općih bolnica i kliničkih centara svoju odluku/naredbu o ukidanju humanih inzulina i nasilnom uvođenju inzulinskih analoga, koji nije bio do kraja ispitan, nije bio odobren za upotrebu najosjetljivijoj populaciji kod djece ispod 6 godina i kod trudnica i nije se znalo kakve sve posljedice on ostavlja.

Nakon njegovog Dekreta humani inzulini nestaju sa teritorija RS-a. Nije ih bilo čak ni za djecu oboljelu od dijabetesa koja su mlađa od dvije, odnosno 6 godina. Stoga ljekari toj djeci propisuju inzuline analoge, iako njihova upotreba za taj uzrast nije bila dozvoljena.

Levemir je tek u decembru 2012. godine odobren za upotrebu u trudnoći. Ovaj lijek 2009. godine, kada je njegovu upotrebu naredio Škrbić nije bio odobren za upotrebu najosjetljivijoj populaciji. To znači, da je čitave 3 godine lijek propisivan trudnicama i dijabetičarima u RS-u, iako se to nikako nije smjelo činiti, jer nisu bile poznate kontraindikacije, odnosno nisu bila sprovedena sva klinička ispitivanja.

O svemu ovome tadašnji ministar zdravlja Dragan Bogdanić nije htio da kaže ni riječi. Bogdanić je kao i u ranijim prilikama šutio o svemu i kriminalnim radnjama Škrbića.

Škrbić u svome Dekretu uopće ne spominje trudnice dijabetičare. Stiče se utisak da su one i ne samo one mimo svoje volje čitave tri godine učestvovale u završnoj fazi ispitivanja lijeka. Nitko trudnice dijabetičare nije pitao da li su spremne da dobrovoljno učestvuju u eksperimentu, već im je lijek jednostavno nametnut, iako nije bio odobren za upotrebu u trudnoći. Bile su dovedene pred svršen čin!

Na ovome mjestu postavlja se razumsko-logično pitanje: “Da li je sve ovo učinjeno kako bi se nakon perioda od tri godine utvrdilo da li su se rađala djeca sa deformitetom, nakon što su trudnice dijabetičari koristile lijek koji nije bio odobren za njihovu upotrebu”? Postoje takvi slučajevi, ali ne postoje odgovorne osobe koje bi utvrdile da li su deformiteti posljedica isključivo uzimanja spomenutih lijekova.

Uvijek se zato može okriviti loše regulisana bolest kad se rađaju djeca sa deformitetima. Međutim, onda je logično pitanje: “Kako je moguće da s jedne strane imamo ogroman novac uložen u projekat  liječenja dijabetesa i istovremeno loše regulisane pacijente posebno trudnice”?!

Odgovor je bio više nego uznemirujući, jer odgovora defakto i nema. Ovo sebi političari nisu smjeli dopustiti! Njihova inertnost i linija manjeg otpora, kako se drugačije zove “nezamjeranje” jeste jedan od glavnih razloga zbog čega su protagonisti RS-a i dalje najugledniji građani toga entiteta, umjesto da okajavaju grijehe u sudskim klupama!!!

Nakon Škrbićeve naredbe brojni ljekari suočeni sa nemogućnošču da pacijentima propišu adekvatan lijek, ali i da bi im savjest bila čista, upućivali su ih van granica BiH, da sami sebi nabave humane inzuline.

“Humani inzulini već dugi niz godina u RS-u omogućavaju liječenje osoba sa šećernom bolesti. Razvojem sredstava i inzulinskih analoga, upotreba humanih inzulina znatno se smanjila. Uz opću dobru kontrolu glikemije, što se ogleda u kontroli vrijednosti parametra HbA1c, savremeni inzulini mogu se, za razliku od humanih koristiti i prije obroka. Kontrola glikemije nakon obroka koristeći ove inzuline bolja je nego kod humanih inzulina” – ustvrdio je Škrbić u svome dopisu!

Međutim dobra opća kontrola glikemije ostala je mrtvo slovo na papiru, jer u jednom trenutku uopće nije bilo hemoglobina HbA1c, koji je ključni pokazatelj kontrole bolesti. Uz to, nisu uopće organizovani prateći pregledi i kontrole, a sve to trebalo je, da prema Škrbićevom Dekretu upriliči Koordinacioni komitet za borbu protiv dijabetesa.

“Koordinacioni komitet za borbu protiv dijabetesa će pružiti punu podršku direktnim angažmanom, koji podrazumjeva prisustvo i rad na terenu članova koordinacionog komiteta, kao tima stručnjaka, kako bi pacijenti kvalitetno i u što kraćem roku bili prevedeni na ekvivalentnu terapiju inzulinskim analozima” – navodi Škrbić u svojoj Naredbi o promjeni načina liječenja.

Mimo svih medicinskih pravila, svim dijabetičarima iz RS-a koji su tada bili na humanom inzulinu, Naredbom su uvedeni novi lijekovi. Jasno je, da mu je i Koordinacioni komitet za borbu protiv dijabetesa bio pokriće za taj ne ljudski čin! Jasno je i da članovi tog Komiteta nisu stali u zaštitu pacijenata i profesije i spriječili eskperimentisanje sa živim ljudima bez njihova odobrenja.

Jedna od ključnih ljudi Komiteta je prof. dr. Snježana Popović – Pejčić koja je nacionalni koordinator za dijabetes. Ona je snažno podržala sve Škrbićeve aktivnosti i to joj se itekako isplatilo. O tome svjedoči podatak da je više vremena provela na seminarima u inostranstvu, nego u Kliničko-bolničkom centru Banjaluka, gdje je za vrijeme Škrbićeva ministrovanja bila načelnik klinike za Endokrinologiju – dijabetes i bolest metabolizma. A te seminare financiraju proizvođači lijekova.

Dr. Pejčić izbjegava odgovore na pitanja o svojoj nečasnoj ulozi. Njena odgovornost podjednaka je Škrbićevoj, jer je ispunjavala sprovodila sve njegove zahtjeve, i aktivno učestvovala u svim, najblaže rečeno, nečasnim radnjama. Sama činjenica da ni Škrbić ni Pejčićeva ni mnogi drugi involvirani u ovaj projekat nisu htjeli progovoriti ni riječ na ovu temu, dovoljno govori samo po sebi.

Stručni konzultant projekta bio je srbijanski akademik Nebojša Lalić, koji je dakan Medicinskog fakulteta u Beogradu. Lalić nije u Srbiji zastupao tezu da se humani inzulini potpuno izbace iz upotrebe i zamjenu analozima, šta više, on na svim predavanjima u Srbiji zastupa upotrebu humanih inzulina i analoga. Zbog čega je prihvatio da bude pokriće za Škrbićeve eksperimente nad dijabetičarima u RS-u, pitanje je na koje će akademik prije ili poslije morati dati odgovor, posebno zbog činjenice da je njegovo ime zloupotrebljeno u nehumanim poslovima.

Sve zlo Škrbić je počinio zbog novca. Riječ je o desetinama milijuna bez kojih je ostalo zdravstvo RS-a. Razlika u cijeni lijekova to najbolje potvrđuje. Te 2009. godine, lijekovi koje je silom nametnuo Škrbić bili su duplo skuplji od humanih inzulina. Levemir je prema informacijama iz apoteka koštao oko 115 KM, NovoRapid FlexPen oko 75 KM, a humani inzulini koje je ukinuo nisu prelazili cijenu od 57 KM! Prema dokumentima, humani inzulini te 2009. godine su koštali 56,31 KM, a analozi 90,23 KM, s tim što je, kada su analozi u pitanju riječ o prosječnoj cijeni, jer se odnosi na ukupnu cijenu Levemira i NovoRapida podjeljenu sa ukupnim brojem nabavljenih doza.

Ranko Škrbić koji je osam godina, odnosno od 2006. – 2013. godine vodio sve poslove oko nabavke lijekova u RS-u, u tom periodu je za nabavku inzulina potrošio oko 81 milijun maraka! To znači da je prosječno godišnje Fond zdravstva izdvajao za inzuline oko 10 milijuna maraka. Koliko je to visoka i pretjerana potrošnja novca, svjedoči podatak da je 2005. godine Fond zdravstva RS-a za inzuline utrošio svega oko 4 milijuna maraka.

Škrbić je po dolasku na vlast marta 2006. godine potrošio 4,7 milijuna. U godinama koje su dolazile, utrošak novca bio je sve veći i veći, pa je 2008. godine Fond na inzuline potrošio 6 373,456,98 milijuna maraka.

Ključna je 2009. godina, kada Škrbić Dekretom ukida humane inzuline i nameće svim pacijentima inzuline analoge. Te godine za ovu vrstu lijekova utrošeno je 7 919,144,85 milijuna maraka, da bi godinu kasnije 2010. godine ta cifra narasla na 9 856,121,77 milijuna maraka, a 2011. godine fond je za inzuline utrošio 11 231,752 milijuna maraka. I u naredne dvije godine raste cifra koju Fond izdvaja za inzuline, pa je 2012. godine potrošeno 11,5 milijuna maraka, a 2013. godine oko 12 milijuna maraka

Dakle, od 2009. godine kada je donio Dekret o ukidanju humanih inzulina, i mimo svake medicinske prakse nametnuo inzuline analoge, Škrbić je na ove lijekove utrošio                 52 507,180,62 milijuna maraka. Ta cifra je izuzetno visoka i jasno govori da su u inzuline ugrađivali maksimalno. U tom vremenskom periodu firma “NOVONORDIKS” imala je potpuni monopol nad snabdjevanjem zdravstva inzulinima analozima. Ova firma je od Fonda za vrijeme Škrbićeva mandata za samo tri svoja lijeka Levemir, NovoRapid i NovoMix inkasirala preko 60 milijuna maraka. Znači od ukupno 81 milijuna maraka, koje je Škrbić potrošio u inzuline, za samo tri lijeka “NOVONORDIKS” je naplatila oko 60 milijuna maraka.

Dolaskom Škrbića na vlast nije rastao sam broj utrošenih doza, već i cijena lijekova. NovoRapid i NovoMix su 2004. i 2005. godine koštali 73,6 maraka po komadu, da bi nakon što je Škrbić ovladao zdravstvom 2006. godine cijena oba ta lijeka narasla na 84,24 marke, odnosno poskupili su za 10,64 marke. Zbog poskupljenja od 10,64 marke, Fond je na ova dva lijeka za osam godina izgubio više od 6 milijuna maraka, taj novac je bez sumnje završio u privatnim džepovima. I na Levemiru je na osnovu napuhanih cijena iz Fonda “istočeno” oko 4 milijuna maraka, pa je ukupna šteta samo po tom osnovu 10 milijuna maraka.

Nikakva to šteta ne bi bila, da Škrbić nije naredio da se svi pacijenti liječe inzulinima analozima, bez ikakve prethodne pripreme protokola i bez odgovarajućih kontrola, kada je nakon njegovog ne ljudskog postupka počelo liječenje neviđeno do tada u svijetu. Tokom 2005. godine Fond zdravstva nabavio je ukupno 74 203 hiljade komada humanog inzulina i 6 634 hiljada komada inzulina analoga. Dolaskom Škrbića na vlast omjer između humanih i analognih inzulina počinje drastično da se mijenja. Treba znati da su analozi mnogo skuplji od humanih inzulina. Prvi koštaju od 84 do 119 maraka po komadu zavisno od lijeka po komadu, dok drugi ne prelaze cijenu od 56 maraka po dozi. Samo na razlici na cijeni između humanih i analognih inzulina Fond je za Škrbićevog mandata platio više za otprilike 37 milijuna maraka.

Već 2006. godine nabavljeno je 14 209 hiljada analoga i 61 056 hiljada humanih inzulina. I u godinama koje dolaze broj analoga raste, a 2009. godine Fond nabavlja veći broj skupljeg inzulina od onog jeftinijeg, te godine ukupno je nabavljeno 56 879 hiljada komada analoga i 49 039 hiljada komada humanih inzulina.

Kada je Škrbić postao ministar zdravlja 2006. godine u RS-u bilo je zvanično registrovano 10 735 hiljada dijabetičara, koji su primali inzulinsku terapiju. U naredne tri godine taj broj raste frapantnom brzinom, i kobne 2009. godine bilo ih je 13 208 hiljada. To znači, da je za samo tri godine broj dijabetičara porastao za 2 473 hiljade bolesnika, odnosno za oko 824 pacijenta godišnje. U periodu od 2009. – 2013. godine broj dijabetičara na inzulinu povećao se za 14 430 hiljada ili za 1 222 hiljada. Da li je moguće da je od 2006. – 2009. godine u RS-u vladala epidemija dijabetesa, jer je broj ovih bolesnika povećan za šokantnih 2 473 hiljade, odnosno za 824 pacijenta godišnje. Nakon toga se epidemija smirila, pa je godišnje oboljevalo 305 ljudi. To znači da je tokom 2007., 2008. i 2009. godine na inzulin prevedeno gotovo 300% pacijenata višegodišnje, nego 2010., 2011., 2012. i 2013. godine.

Nije realno da je bila epidemija, niti su ljekari odjednom otkrili ogroman broj dijabetičara, koji moraju na inzulin, realno je da su pacijentima koji su oboljeli od Tipa 2 što je manji opasan oblik te opake bolesti i drži se pod kontrolom strogim dijetama i tabletama, Škrbićevi saradnici propisivali inzulin bez potrebe, te ih prevodili u Tip 1, a riječ je o zavisnom pacijentu i mora uzimati inzulin.

Na taj način su pripremani za ekspanziju analoga koja je uslijedila 2009. godine, i koja je njenim tvorcima donijela desetine milijuna maraka zarade, i to na živim ljudima, čije je zdravlje zbog pohlepe zauvijek uništeno!!!

Među 13 hiljada oboljelih od šećerne bolesti koliko ih je bilo registrovanih 2009. godine, kada je Škrbić donio užasavajući Dekret, nalazilo je se oko 300 djece dijabetičara i nepoznat broj trudnica. Oni su morali biti na humanom inzulinu, ali je on ukinut, pa su im propisivani analozi. Svi ti pacijenti, a naročito djeca i trudnice bili su zamorčad. Savjesni ljekari nisu to htjeli činiti, već su pacijente upućivali u Srbiju i druge zemlje, da sami sebi nabave humani inzulin. U RS-u od 2009. – 2013. godine nije bilo moguće nabviti tu vrstu lijeka!

Najstrašnije od svega jest to, da su svi o ovim dešavanjima šutjeli i da nastavljaju da šute. Šutjeli su i članovi Koordinacionog odbora za borbu protiv dijabetesa, koji je bio pokriće za taj ne ljudski čin. Neki od njih nisu se slagali sa 100% – tnim uvođenjem inzulinskih analoga i iznijeli su takav stav na sastancima tog tijela, ali oni nikada nisu ušli u zapisnike. Uprkos toj činjenici, ni jedan od tih članova Koordinacionog komiteta nije do sada izašao u javnost i rekao šta se sve donedavno dešavalo sa dijabetičarima koji su na inzulinima.

Razgovarajući sa stručnjacima, suština njihovog zaključka jest to, da nigdje na svijetu nisu uvedeni 100%-tni analozi, osim u RS-u! Najstrašnije od svega jest to, da ni doktori ni pacijenti nisu imali mogućnost izbora, a to pravo im je Dekretom ukinuto. Stručnjaci su konstatovali, da je sve ovo učinjeno na “stručno” neutemeljen način i da Škrbićev postupak je zločin bez presedana!!! Nije zanemariva ni činjenica da Škrbićev postupak nema ni ekonomskog opravdanja, jer RS nije sposobna da financijski iznese takav jedan projekat i zbog toga je danas zdravstvo u teškoj dubiozi iz koje se neće povratiti decenijama. Sve je ovo posljedica politike SNSD-a!

Autor: Josip Šimić-Đinđić

ZADNJE VIJESTI