EKSKLUZIVNO: Don Anto Ledić – upoznajte ČOVJEKA

ZENICA - Ravnatelj Katoličkog školskog centra “Sv. Pavao” u Zenici, Don Anto Ledić rođen je na Kupresu, gdje je završio i osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao u Dubrovniku, a Filozofsko-teološki fakultet u Sarajevu, gdje je dplomirao na Bogoslovskom fakultetu 1995. godine. Zaredio se 1993. godine, služio je kao kapelan u Novom gradu Sarajevo. Nakon završetka rata kao svećenik radio je u Žepču. Potom odlazi u moj rodni Konjic, radeći na mjestu ravnatelja Katoličke škole ali i kao župnik u župama Solakova kula i Obri.

Potom odlazi u Travnik, gdje godinu dana radi kao profesor vjeronauka u Katoličkom školskom centru “Petar Barbarić”, nakon čega dolazi u Zenicu. Prošle godine, točnije 19. ožujka promoviran je u doktora humanističkih nauka a dan kasnije dobija Nagradu grada Zenice za širenje međureligijske suranje i tolerancije. Poznati je i sportaš. Bio je višestruki prvak BiH u dizanju tegova. Uz to se bavi i muzikom. Razgovaramo u školskom ambijentu Katoličkog školskog centra, žamoru djece na hodniku i oglašavanjem nastavnog osoblja.

DNEVNO.ba: Poštovani Don Anto, Želim da na početku razgovora, progovorimo malo o  čovjeku kao Božijem  stvorenju. Kako vi danas vidite čovjeka u svijetu smutnji kojima je izložen?

DON ANTO LEDIĆ: “Katolička Crkva ispovijeda i vjeruje da je biće čovjek jedino Božje stvorenje koje je stvoreno na Božju sliku. Bog ih je stvorio kao muško i žensko kao krunsko ostvarenje Božjega stvarateljskog djela. Zato i kažemo da čovjek osim tijela i razuma ima i dušu. I zato kažemo da od svih stvorova jedino čovjek ima sposobnost  spoznati i upoznati Boga a samim time i moć ljubiti Ga. I ako tako vjerujemo i ispovijedamo, da je čovjek “slika” Boga, ne mogu nikako shvatiti da netko može i smije tu sliku uništiti ili povrijediti. Tek kad u potpunosti prihvatimo ovu činjenicu, iako čovjek zbog svoje nesavršenosti i podložnosti grijehu, koji se rađa zlouporabom darovane slobode, zaboravljajući svoga Stvoritelja i okrećući se porivima koje ga samo udaljuju od Boga, od drugih, od samoga sebe, moći ćemo (sa)čuvati Božju sliku u sebi i u drugima. Čovjek tek kad dodirne “dno dna” pokušava na sve moguće načine pronaći izlaz iz ponora, vratiti se k sebi, svojoj ljudskoj slici. A zašto si je to dopustio, neće dati odgovor nego opravdanje. Oni koji uspiju pobijediti sebe i nadići smutnje ovoga svijeta, kako ste i sami rekli, osjetit će ponovno rađanje i dar slobode, ali oni koji ostanu u tome blatu grijeha i požude, utopit će se u vlastitom kalu. Kad već razmišljamo o izloženosti čovjeka smutnjama ovoga svijeta onda je nepobitna činjenica kako su sve smutnje nastale u čovjeku. Postale su produkt njegovog krivog poimanja slobode a i prava. Tek kad bude potpuno okrenut i predan svome Izvoru života, tj. Bogu Stvoritelju onda nikakve smutnje i zla neće ga moći odvojiti od ljubavi Božje”.

DNEVNO.ba: Vaš rad u Međureligijskom vijeću izuzetno je zapažen. Realno, što očekujete u nastavku aktivnosti i može li Međureligijsko vijeće utjecati ozbiljnije u smislu  pozitivne političke promjene u Bosni i Hercegovini?

DON ANTO LEDIĆ: “Međureligijsko vijeće u Bosni i Hercegovini osnovano je 1997. godine, potpisivanjem  Izjave o zajedničkoj moralnoj suradnji i zauzimanju. Ciljevi koje nastoji provoditi, i u velikom dijelu provodi Međureligijsko vijeće BiH jesu podizanje svijesti o značaju međureligijskog dijaloga i suradnje kroz razvoj odnosa između crkava i vjerskih zajednica u cijeloj BiH, unaprijeđenje odnosa između države i crkava i vjerskih zajednica, promoviranje zajedničkih moralnih vrijednosti, poštivanje identiteta svake od crkava i vjerskih zajednica, djelovanje putem službenih struktura crkava i vjerskih zajednica, inkluzivnost te donošenje svih odluka konsenzusom, a to znači uz puno uvažavanje i poštivanje jedni drugih. Ako samo studioznije analiziramo ciljeve i načela MRV BiH onda ćemo lako zaključiti da je ovakvo djelovanje  primjer svakog drugog međuljudskog djelovanja bilo koje društveno-političke zajednice u ovoj zemlji. Bez zajedništva, međusobne suradnje, promicanju moralnih vrijednosti i poštovanja, ovo društvo ne može imati prosperiteta. Samo s rukom za ruku, možemo graditi budućnost naše zajedničke domovine, drugačije niti je moguće niti je sigurno. Svaka promjena dolazi i polazi prvo iz vlastite, osobne promjene. Nema promjene društva bez promjene pojedinca”.

DNEVNO.ba: Humanost je, čini se, Vaš način življenja. Niti jedna akcija ne protekne, ukoliko ste u mogućnosti, a da se ne uključite. S ponosom ističem da smo tokom jedne akcije, za jednu mladu osobu, zajedno sudjelovali. Što za vas znači biti human?

DON ANTO LEDIĆ: “Prije nego odgovorim na ovo pitanje preporučam svima pogledati film “Being human” u kojem glavnu ulogu igra Robin Williams, koji nakon što prođe pet povijesnih razdoblja ljudskoga vijeka na kraju svake odiseje shvaća da uvijek treba biti samo čovjek.  Često čujemo da nije stvar u količini novca nego u količini dobrote, a danas se na žalost humanost svodi samo na to koliko je tko dao novaca i je li dao. Oni koji imaju, koji su zaradili ili naslijedili bogatstvo, mogu dati više nego netko tko jedva (pre)živi do iduće plaće. I je li velika količina novca, izdvojena iz propračuna ili vlastitog suviška učinila nekoga većim humanistom od onoga koji je od svoje mizerne plaće izdovojio nekoliko novčanica!? Ovdje mi se nameće Isusova priča o  bogatašima koji su davali mnogo novca u hramsku riznicu dok je jedna siromašna udovica, dala samo jedan novčić. Isus je primijetio siromašnu udovicu pa je pozvao apostole i rekao im: “Svi su oni zapravo ubacili od svog suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak.” Poručio je apostolima, a danas poručuje nama da i siromasi mogu pridonijeti za Boga i da Bog ima drugačije kriterije, nego ljudi. Treba samo davati od srca i srcem. Treba pomoći onima koji sebi ne mogu pomoći, a osobito bolesnicima i djeci. Ako želimo govoriti o svojoj vjeri i ljubavi prema Bogu, prvo pokažimo koliko nam je stalo do čovjeka, koliko ljubimo jedni druge, a ljubav se jedino dokazuje ispruženom rukom i zagrljajem. Ako želimo sagraditi velike i veličanstvene bogomolje a oko nas žive ljudi bez krova nad glavom, ostavimo se gradnje “Božjih kuća” gradeći prvo kuće za brata čovjeka. Za mene biti human znači živjeti svoju vjeru, izvršavajući na najjednostavniji način etička načela vjere, i ne očekivati da mi se to ikad vrati”.

DNEVNO.ba: Bili ste na dužnosti i u Konjicu, točnije i u dvije župe u tom kraju. Obzirom da ste tamo proveli  vrijeme, netom poslije nesretnog rata, kakve uspomene nosite s tih prostora?

DON ANTO LEDIĆ: “Općina Konjic ima ogromna i velika bogatstva, počevši od velike i najljepše rijeke Neretve preko svih drugih prirodnih i kulturnih potencijala. Upravo zbog te rijeke bisernice grad Konjic je postao svjetski atraktivan grad, ali ne samo zbog prelijepe prirode, nego i povijesti, umjetnosti, sporta, društvenih aktivnosti, i ljudi koji su najveće bogatstvo ovoga grada. Žao mi je što moram reći da na ovo pitanje kad bih u potpunosti odgovarao, ne mogu odgovoriti, jer bi mi trebalo mnogo vremena, mnogo prostora i mnogo straha, strahujući da nisam što izostavio. Dakle, pokušat ću kratko odgovoriti da, nakon više od deset godina, Konjic i mnogi dragi ljudi su i dalje dio mene, a znam da sam i ja dio njih. Toliko je lijepih uspomena, ali isto tako i žala jer se veliki broj katolika Hrvata i drugih prognanih i izbjeglih nije vratio na svoja ognjišta, nastavio živjeti, raditi i oplemenjivati onu plemenitu zemlju koja niti je Bosna niti Hercegovina a istovremeno je i jedno i drugo”.

DNEVNO.ba: Kao vrsni poznavatelj religije, koliko religija može biti faktor popravljanja stanja društva, prije svega čovjeka unutar istog?

DON ANTO LEDIĆ: “Nedavno sam čitao govor pape Franje na stranicama radio Vatikana koji je između ostalog rekao da “vjera ne znači ukrasiti život sa malo religije, da vjera nije neka dekorativna, ukrasna i apstraktna stvar, da nije torta pa ju se ukrasi sa šlagom nego zahtijeva izabranje Boga kao temeljno mjerilo života”. Mnogi događaji kroz povijest, a i današnje doba, pokazali su kako čovjek ne razumije, ili se pravi da ne razumije pa krivo tumači neke od vjerskih istina. Katolička Crkva po svome hijerarhijskom uređenju ima kongregacije, učiteljstva, teologe, moraliste, povjesničare…koji prate sva zbivanja i daju smjernice kako djelovati u određenim momentima i na određenim područjima. Stoga se ne može dogoditi da se pojavi pojedinac, ili grupa, koji će vjeru ili religiju tumačiti drugačije nego je crkveno učiteljstvo donijelo smijernice. Sve dok ne bude u svim religijskim zajednicama službene teolgije, službenog stave, uvijek će biti istupanja i odstupanja od onoga što je Bog objavio čovjeku i iskrivljenog tumačenja Božje “volje”. Nepobitna je činjenica da religija može biti, I mora biti, faktor pozitivnog stanja društva, ali može samo onda ako je to društvo religiozno i ako religiju uzima kao polaznu točku svoga djelovanja. Religija odgaja čovjeka jer ga uvijek vraća k izvoru svoga postojanja. Religija usmjerava čovjeka jer bez religijskih smjernica postoji opasnost prijeći na stranputice. Religija uzdiže čovjeka iznad ovoga svijeta držeći ga sigurnog iznad svih suvremenih opasnih trendova. Bitno je samo prepustiti se tom vodstvu i neposustati na tom putu religijskog vodstva u kojem je glavni oslonac Božja ruka”.

DNEVNO.ba: Na pragu smo katoličkog  blagdana Uskrsa. Radost  blagdana se prenese i u avliju onoga ko ne slavi, što je specifikum Bosne i Hercegovine, što možete poručiti vjernicima katolicima ali i svim ljudima dobre volje u Bosni i Hercegovini?

DON ANTO LEDIĆ: “Češki političar i književnik Vaclav Havel jednom reče: “Nada nije uvjerenje da će nešto dobro završiti, nego sigurnost da nešto ima smisla, bez obzira na to kako će završiti.” Upravo ovu misao kao da je Krist imao preuzimajući svoj križ. Iako je znao kako će završiti živio je u nadi i uvjerenju da nakon križa slijedi uskrsna pobjeda. Svatko od nas ima i nosi svoj križ, bio on vjernik ili ateista, život je, htjeli priznati ili ne, jedan veliki križ koji ako ne prihvatimo i s nadom ne (pod)nosimo, suočavamo se s patnjom koja svoju vječnost započinje već na zemlji. Uskrs je preispitivanje vlastite vjere. Vjerovati u uskrsnuće nije nimalo lako, ali neće ni biti teško ako prihvatimo Pavlovu misao koju reče u poslanici Efežanima: “…Krist je uskrsnuo od mrtvih… Jer kao što po Adamu svi umiru, tako će u Kristu svi biti oživljeni”. To je mogao reći čovjek koji je za života doživio pravo uskrnsuće duha vjere, preobrazbu vjere mržnje u vjeru ljubavi. Bio je progonitelj tog istog Krista da bi ubrzo postao jedan od najvećih apostola. Uskrsnuće je obraćenje, izlazak iz tame nevjere u svjetlo vjere. Zato i jest Uskrs najveća kršćanska svetkovina jer bez Uskrsa kršćanstva ne bi bilo. Živjeti Uskrs znači živjeti život u nadi, vjeri i ljubavi, a to može samo onaj koji iskreno vjeruje i svoju vjeru pokazuje kroz ljubav prema Bogu i prema čovjeku”.

Razgovor smo završili u školskoj kantini uz, kahvu, kavu ili kafu, svejedno kako je ko zove. Mi smo je popili zajedno. Toj razgovoruši, priključila se i prijateljica Don Ante, Sanela Salčinović, jedna razgovorljiva gospođa. Iz njezina govora, iako nije znala kojim sam povodom tu,  čuo sam nekoliko lijepih anegdota vezanih za moga sugovornika  i zaključio: Upoznao sam čovjeka. Ali zaista!