FOTO: Moja škola „Seonica“

SEONICA - Stižem pred one iste stepenice prostranog dvorišta škole, sada obojene, pa izgledaju poput duge. Novi prozori blješte na martovskom suncu, a na fasadi nebrojeno rana, od metaka iz prošlog rata.

Ko je to pucao na moju školu?

Kako se inače može, pucati na školu, pitam se dok gledam bistu narodnog heroja iz II svjetskog rata, Refika Šećibovića. Tako  se i škola zvala u ono vrijeme, kada sam prije ravno tridesetsedam godina, zadnji put ovdje kročio a potom otišao dalje, sakupljati znanje i ubirati sudbine što ih život kao nabujala rijeka donese.

Otvaraju se vrata i izlazi moj školski drug, tajnik škole Sejad Hakalović, kojeg ne vidjeh puno godina. Istinski drugarski zagrljaj. Mjerkamo se, bilježeći ostavljene tragove proživljenog i onda ulazimo u školu. Moji koraci, pomalo nesigurni, kao da ulazim prvi put u susret učiteljici Đurđi iz Bileće, koja me nauči pisati desnom rukom, jer sam sve do tad učio lijevom rukom. Još mi je ostala ona slika, njezine  kao snijeg bijele ruke, koja drži moju ruku i polako, kosa tanka, uspravna debela. Mirisala je uvijek na proljeće, moja učiteljica.

U holu škole, stajala je djevočica, dežurna za taj dan, koja nas, kako to pravila nalažu, htjede upisati u knjigu gostiju, da se zna ko sve i kada pređe školski prag. Neobična muzika tišine ispunjavala je unutrašnjost, kakva se ne može naći u svim školama. Tek, iz neke od učionica čuo se glas nastavnika. Trajao je čas.

Stepenice nasuprot ulaza, isto motaju u lijevo a desno na zidu učenički likovni radovi. Da, tu je nekada stajao i moj rad. Volio sam slikati vodenim bojama zaboravljene prizore prošlosti ali me život povuče na drugu stranu gdje se ne drži kist u ruci.

Unutrašnjost škole unese mi pregršt topline kakvu nisam osjetio zadugo ulazeći u druge prostore slične namjene. Sve je besprijekorno čisto, namještaj kakav se ne da vidjeti niti u gradskim školama a ova je, kako me moj drug ispravi, škola na selu a ne  i nikako seoska škola, kako mi jezik naopako reče. Jezik je na mokrom pa se oklizne.

Ulazimo u kancelariju i samo što smo sjeli eto i direktora Fadila Zatege. Nešto mlađeg od nas dvojice ali dovoljno zreo da stoji na čelu moje škole. Uz domaćinsku, domaću kahvu i sok, krenu priča o školi. Sejo je redao projekte koji su realizovani ali i mnoštvo onih koji se kao ideja  vrzmaju u glavi ovog dvojca. Priča o uspjesima na polju nadmetanja u znanju ali i vannastavnim aktivnostima, popunila je sve praznine razgovora, a onda čujem kako je moja škola prva na općini Konjic a među prvima na području kantona. Prvi su i u vožnji bicikla, reče.

Srce mi zatreperi kao jasikov list nasuprot škole, preko rijeke Seončice, u livadi rahmetli Sulje.  Njega pamtim po onim uniformama iz II svjetskog rata što bi ih obavezno oblačio i paradirao cestom ispred škole. Lijepo je čuti da moja škola još ima takve znalce, ali i učiteljice i nastavnike koji neumorno prenose znanje na one male tek prohodale ljude, koji će jednom postati veliki.

Kafa se popi i prijedlog da se obiđu kabineti. Sada je zbornica gdje je nekada bio moj treći A. Kao da još vidim u klupi, pored mene, u srednjem redu Sabinu Klepo, ispred Nerma i Zoran od kojeg često nisam vidio tablu.Tamo dalje Nihada i Dragan, pa opet Dragan, pa  Ivica, Zahida, Senada, Said, Katica, Cmilja.

Azra i Ziba,  moje najbolje drugarice. Eh, još pamtim sve moje drugarice i drugove.

Ulazimo u kabinet informatike i tu mi zastaje dah. Obišao sam puno škola,  u nekima se zadržao i duže ali ne vidjeh ovako nešto. Poredani računari sa udobnim stolicama, pametna tabla kako je još zovu, jer zna prenositi sve što se na računalu radi, pa media top. Moj drug mi reče kako imaju internet i signalom pokriveno dvorište da djeca mogu dvadeset četri sata u dvorištu besplatno koristiti pristup internetu. Ulazimo u biblioteku. Ljubazno, dvije žene ustaju u znak dobrodošlice a Sejad mi veli kako je djeci i izvan nastave na raspolaganju bogati knjižni fond. Ovdje mogu sjediti dok čekaju autobus i pročitati u toplom šta žele. Lijepo!

Tamo dalje od zbornice, kabinet matematike. Nismo ulazili da ne remetimo. Ali ulazimo u kabinet engleskog jezika. Nastavnica Senida, koja se nije bila ni rodila kada sam zadnji put pohodio ovu školu, širokim osmjehom nas dočeka. Djeca poredana u  krug kako to sada pravila nalažu a nastavnica u sredini. Gledam lica djevojčica i dječaka i čitam onu finu razdraganost gdje nema mjesta za onaj ružni osjećaj, mrsko. Njihove okice trepere od ushićenja da im se postavi neko pitanje. Kada upitah ko je najbolji, nastavnica vješto reče da ih ima više čime mi dade do znanja da ova mala družina zajedno osvaja te nenaučene lekcije i penje se u visine naučenog. Pozdravim ih, izražavajući žaljenje što ne sjedim s njima u klupi.

Tamo je najljepše.

Nastavljamo dalje. Hodnik na katu, ukrašen maštovitim radovima učenika, vrati mi onu zaboravljenu sliku.  Moja škola „Seonica“ ista je i nakon toliko godina. Odiše znanjem i ljepotom a starica broji preko stotinu godina. Da, ali u mojoj školi kuca stotinu i nešto srca.

Silazimo u prizemlje. Sejad i Fadil se utrkuju da mi pokažu sve.  Kao kada domaćin svojim rukama sagradi kuću pa sretan pokazuje dobronamjerniku svaki ćošak.U nekadašnjoj učionici nasuprot sale za tjelesni odgoj, ako se dobro sjećam, bio je to nekad kabinet biologije, sada je fitnes klub.

Na raspolaganju svima, đacima, nastavnicima, dobronamjernicima. Zapanjeno sam gledao brojne  sprave i spravice, koje ima jedna škola na selu a nemaju ili ne znaju imati mnoge škole u gradu. Mladi i okretni, domar škole, otključava i zaključava i dođosmo do sale za tjelesni odgoj. Topao prostor za nesmetano vježbanje, podsjeti me kako smo kao djeca u hladne dane cvokotali zubima ulazeći u nezagrijanu salu u svojim bijelim majicama i plavom šortcu. Sada je to puno, puno ljepše, ugodnije.

Izlazimo u dvorište, jer se na žalost, moj kratki posjet školi završava. Sejad i Fadil me ispraćaju. Još malo razgovora dok prebirem očima ranjeno lice moje škole.

Ko je to, nemao srca?

Ostaje pitanje sa kojim ću i otići. Sejad obara pogled. Nakupilo se puno neispričanih priča, onih koje još čuvamo u sehari sjećanja. Poziva me, da se ponovo nađemo tu, u našoj školi. Još se divim viđenim i onako ushićen slažem lijepe utiske u unutrašnji džep, tamo gdje još stanuje srce.

Sejo mi na kraju reče: „Lijepa je naša škola, samo je sve manje djece. Odlaze svi nekud…“ Rečenica kao beznađe, kao provalija na putu, ostavi prazninu na kraju našega razgovora. Obećah doći ponovo. I hoću ako me zdravlje posluži. Stišćem knjigu koju dobih na poklon, taj stogodišnji dnevnik škole. Ostavljam dvorište i moju školu, iza čijih zidova  kuca preko stotinu malih srca. Znam, jednom će postati veliki!

Volio bih da joj se vrate, ne čekajući dugo kao ja. Nije škola zaslužila da čeka.Ona starica, kao da mi čitaše misli pa namignu bljeskom velikih prozora u znak pozdrava. Gledam joj lice unakaženo mecima kao bore na licu majke. Ne kažu džaba da je škola majka znanja!