HRVATI U BiH STOLJEĆIMA TRPE ZULUM Je li dosta?!

Stoljeća turskog zuluma, nepravde, protjerivanja i uništavanja dostojanstva svih nemuslimana, odnosno onih koji nisu pripadali muhamedinskoj vjeri, a još točnije – onih koji se nisu odlučili trpjeti sustavni teror, kulturocid i progone zbog vjere – ostavio je silan trag zapisan duboko u genetskom kodu onih koji su bili malobrojniji, a samim time – i podložniji svakom obliku nasilja – bilo političke ili neke druge prirode.

Godine komunističkih zločina, ugnjetavanja i zatiranja nacionalnog identiteta značio je za većinu strah i već iz tog vremena nametnuo se podanički mentalitet koji su Hrvati kasnijih godina, sve do danas, lijepo hranili i još ljepše njegovali.

Uz neke povijesne izuzetke, kojih nije bilo previše, ali ih je bilo, kao što je to danas slučaj.

Međutim, nametanje kolektivnog osjećaja indolentnosti i krilatice „šuti i trpi“ bilo je puno lakše nego potaknuti kolektivnu svijest koja jasno ukazuje na pejorativnost društva i države, baš kako je to slučaj bio godinama ranije.

Ipak, puno više nego danas borio se narod i dizao razne ustanke, hajdukovao, za ideale išao u kazamate, ginuo, ali se nije dao smesti u ostvarenju borbe za svoja prava.

A danas?

Kada nitko od nas ne traži da žrtvujemo svoje živote i svoju slobodu i kada je uspostavljena jedna sasvim druga paradigma borbe za dostojanstvo, ljudi ne da nisu spremni na tu borbu, nego uopće nemaju razvijenu svijest o kakvoj vrsti političke borbi se tu uopće radi (čast izuzecima).

U što se ovaj narod pretvorio najbolje govori činjenica da mu se već desetljećima uzimaju najosnovnija demokratska i ljudska prava, a većina tog naroda – šuti.

I tako šuteći gleda kako nestaje i propada. Zbog ovih ili onih politika, zbog naših i njihovih, domaćih i tuđih, upirući prstom u ove ili one, ali bez trunke želje da nešto učini.

Tužna je to slika ponosnog naroda koji je iznjedrio mnoge velikane i izvojevao velike bitke.

Od Osmanskog carstva, preko Austro-Ugarske i obje Jugoslavije pa sve do međunarodnog protektorata iz Daytona na prostoru Bosne i Hercegovine tri naroda živjela su i dijelila životni prostor koji je bio težak i uglavnom lišen pravednog političkog aparata.

Oni brojniji, skloniji vlašću i ona njima, skupa su nastojali na različite načine zagorčati živote svima koji su svoju budućnost vidjeli na drugačiji način. Slobodan i pravedan.

Kroz sva ta navedena državna uređenja prošlo se teško i neizvjesno razdoblje da bi se došlo do još neizvjesnijeg u kontekstu današnjeg uređenja države.

Prema tom izvjesnom kontekstu Hrvatima i Bošnjacima po Daytonskom mirovnom sporazumu pripala je jedna federalna jedinica (entitet) – Federacija.

U tome entitetu stvari nikada nisu funkcionirale onako kako je to zamišljeno i predviđeno u ustavu, a službena bošnjačka politika ugrožavala je i ugrožava prava svakodnevno dovodeći u pitanje nacionalni identitet Hrvata koji s njima žive.

Upravo identitet brojnijeg naroda (Bošnjaka) nije uvijek bio do kraja jasan, kao što nije ni danas.

Ako uzmemo u obzir da su prosječnom mladom Bošnjaku otac i djed bili muslimani, pa nakon toga odjednom postali Bošnjaci (pojam koji je „skovan“ 1992. godine), a pradjed Hrvat muslimanske vjeroispovijesti, onda je očito da stvari nisu bile uvijek razumljive.

S tim u vezi paradoksalno zvuče i riječi Alije Izetbegovića koji je rekao: „Čuvajte i očuvajte svoju naciju i ime Bošnjak, vjeru i tradiciju. Gubitak identiteta plaća se ropstvom i poniženjem.”

Hoće li Bošnjaci uspjeti sačuvati svoj identitet koji su već nekoliko puta izgubili i kakvim imenom će se nazivati za 20 ili 30 godina ostaje tek za vidjeti.

Bilo kako bilo, zajedno s Hrvatima i Srbima, današnji Bošnjaci već desetljećima čine cjelinu koja nastanjuje prostor Bosne i Hercegovine.

Sukladno Ustavu po kojemu je ustrojena država oni danas uživaju svoja prava i nema potrebe nametati im bilo kakvu kolektivnu krivnju.

Međutim, njihovi politički predstavnici već se godinama prave pametni pa ne žele znati da po tom istom Ustavu i oni drugi moraju uživati svoja prava kao konstitutivni narodi.

I ne samo da ne žele znati, nego ustrajno i dosljedno godinama, skupa sa svojim kooperantima, rade na dokidanju fenomena konstitutivnosti i oduzimanju prava drugom narodu.

Tužno je i poražavajuće gledati kako se povijest ponavlja, svjedočiti vremenu u kojem oni sa sumnjivim i umjetnim identitetom svim silama se trude uništiti pravo na nacionalni identitet, na jezik, kulturu i na povijest koju su dobrim dijelom prisvojili.

Od toga je samo gore gledati kako se ne čini gotovo ništa da se takva vrsta imperijalističkih aspiracija zaustavi i dovede u fazu mirovanja.

Složenost situacije u kojoj se Hrvati Bosne i Hercegovine nalaze znači da ih čeka teška i neizvjesna budućnost koja se neće bitno razlikovati od prošlosti, posebno kada se uspostavi paralela između bivših država i carstava.

Tiranija se samo prelijevala iz sustava u sustav da bi danas došli u situaciju koja zahtijeva predanu političku borbu, mudrost i ljude spremne na žrtvu.

A borbe malo ili nimalo, mudrosti nedovoljno i žrtve nikad manje. Što ne znači da povijest ponovno neće pisati pojedinci.