Ispada da su mladi ljudi lijenčine ovisne o tetošenju

MOSTAR - Kažu da se u Njemačkoj metode odgoja primjenjuju na način da se djetetu, kada navrši 18 godina, na stol stavi „ponuda“ na stol sa dva izbora, ostati s roditeljima i u svemu bespogovorno slušati ili se samostalno otisnuti u svijet. Samostalnost u svojoj definiciji podrazumijeva brigu o samome sebi i eventualnoj obitelji koju čovjek osnuje. Ne moramo svi znati primjer obiteljskog odnosa u toj državi, ali za pretpostaviti je da ima društava na svijetu u kojima je doista tako. Onda se ne moramo čuditi što roditelji u poodmakloj dobi rasprodaju kuću i imanje da bi si osigurali doživotno mjesto u domu za stare i nemoćne jer, ne možeš od djeteta tražiti da napusti gnijezdo a onda po stare dane ga zvati da se brine o tebi 24/7. A nije u redu ni tražiti zauzvrat uslugu za odgoj do osamnaeste godine jer nitko od nas nije birao rađanje, ali jesu roditelji odgovorni kakav će način odgoja primijeniti.

Ne možemo sa sigurnošću provjeriti je li ovakav način odgoja prisutan u svim njemačkim obiteljima, znamo da je svijet lopta šarena i u različitim njegovim dijelovima se različito ljudi odnose, socijalno i kulturološki, prema starijima, pa i prema vlastitim roditeljima i rodbini, ali vidimo da je kod nas prisutan određeni način života, prema nepisanom pravilu, u kojem će uvijek netko od djece, u slučaju da ih jedan bračni par ima više, ostati s roditeljima. Možda zbog nasljedstva, ima nas svakakvih, možda zbog grižnje savjesti i straha od Božjeg gnjeva, ali vjerojatno će braća i sestre koji su napustili gnijezdo pomoći onome koji ih ostane uzdržavati, i vjerojatno će dijete biti sretno što može pomoći roditeljima uzdržati ih po stare dane, ne iz koristi već iz potrebe, jer to su ti roditelji, mama i tata, mater i ćaća koji su te donijeli na svijet.

U posljednje vrijeme smo mogli pročitati više tekstova na temu mladih ljudi, njihovoj ovisnosti o životu u roditeljskim kućama, nemogućnosti osamostaljenja, o njihovim socijalnim statusima. Pa nam se predočuju brojke u postotcima koliko je mladih ljudi „prisiljeno“ ostati u roditeljskoj kući s roditeljima. Prije toga smo pročitali o tome kako je u državi nezaposlenost najveća u Europi, a najviše nezaposlenih ima među mladima. I među ženama kao drugoj „ugroženoj“ vrsti. Ispada da je kod nas uistinu čest slučaj da mlad čovjek, još ako je oženjen, negdje „mlati“ dnevnicena crno a nevjesta kod kuće kuha ručak, pere suđe, usisava i priča sa svekrom i svekrvom. Pa dobro, odmah na prvu, je li to u biti nešto loše, ne rad na crno nego zajednica?

S druge strane, upravo uvjeti života u kojima i oni koji su zaposleni u većini slučajeva jedva spajaju kraj s krajem, nalaze se u toj vezi ovisnosti jedni o drugima, djeca se ne mogu uputiti samostalno u svijet a starim roditeljima dobro došlo jer su im mirovine dostatne tek za režiju i lijekove i pokoji dostojan obrok. A sad, to što bi svatko volio imati svoj prostor i mir, svoj sanitarni čvor i mogućnost da ujutro po ustajanju slobodno šeta svojom kućom u boksericama i da pusti vjetar bez straha ima li itko na hodniku, to je druga priča.

Ono što je zanimljivo jest da iste statističke podatke primjenjuju na istu dobnu skupinu kao dio društva. Prvo nam serviraju podatke o tome koliko mladih sa kojom stručnom spremom puni stupce na zavodu u rubrici nezaposlenih, a onda koliko ih živi s roditeljima. Pa radi se o istim osobama! A na selima je situacija i više nego ujednačena pa u roditeljskim kućama još žive i oni s dobrim i pristojnim primanjima. Selidba se događa samo onda kada stvarno dođe do nepodnošljive gužve, ili kad se ne mogu ukućani međusobno podnositi, ili onda kad si selidbu možete priuštiti, selidbu i osamostaljenje. Takvih nema mnogo jer kada stignu računi na naplatu, nekako je lakše zajednici da ih podmiri nego jednoj osobi, a kod nas je poznato da su režije ogroman trošak.

Stoga nije jasno kako možemo očekivati od mladih ljudi da si osiguraju samostalnost, usput i adekvatnu brigu o roditeljima jer smo ljudi a ne životinje, a u isto vrijeme su u ogromnoj većini slučajeva jedna od dvije kategorije, nezaposleni ili zaposleni s malim plaćama. „Mama, šta je danas ručku? Pura i sataraš? Ajde super, vidimo se, odo ja na posa’.“