JAKO JE ZANIMLJIVO KAKO SE ONI KOJI SLAVE UBOJSTVO ŽIVOTA BOJE SMRTI!

ZAGREB - Prateći medije i objave na društvenim mrežama ovih dana, odista se može puno toga poučnog i pametnog pročitati, jer svi imamo dovoljno raspoloživog vremena jer smo svi odlukama svjetovnih vlasti stjerani ostati doma, dok su neki od nas stjerani u kut. I baš su mi interesantni ti koji su „ni krivi ni dužni“ stjerani u kut jer im nije jasno kako odjednom u njihovom idiličnom svijetu, njihovoj dokolici u kojoj su bezbrižni uljuljkani apatijom i nezainteresiranošću onih koji bi trebali štititi život po cijenu života, uživali u svojim pirovim pobjedama nakon što su ozakonili sve protubožje i protuprirodne zakone i nastranosti u Hrvata, abortus, eutanaziju, IK, Marakeški sporazum, istospolne zajednice, usvajanje djece u te zajednice, stali u zaštitu islamskih migranata koji su krenuli u porobljavanje bijele kršćanske Europe, obezvrijedili vrednote naše Svete Katoličke i Apostolske crkve, Domovinskog rata, slavili ubojstva nevinih Hrvata nakon II svjetskog rata, njih 600 000, te slavili ubojstva nevinih hrvatskih emigranata diljem svijeta od završetka tog rata do početka Domovinskog, da bi se perfidno i lukavo infiltrirali u sve pore javnog, društvenog, sportskog i kulturnog života u Hrvatskoj i BiH.

Sada kada je Hrvatska pogođena sa dvije velike opasnosti i pogibelji (corona virus i potresi)upravo oni koji slave ubojstvo života pobojali su se smrti. Nigdje nikoga od njih premda svi prate društvene objave u različitim medijima. Gdje su nestali: Pilsel, Jergović, Tomić, Teršelićka, B.A.B.E. Žabe, Srnavka, Gerovac, Pofuk, Pavičić, Kekin, Ostojići, Pusići,
Veljača, Pupovac, Trbović, Obersnel, Peović, Orešković, Dejan Kovač, Dario Juričan (gdje su sada njegovi performansi sa grilovima na ulicama Zagreba), Jovanović, Bernardić, Bauk, Glavašević, te mnogi, mnogi drugi.

Dok pripadnici hrvatskog zdravstva, civilne zaštite, hrvatske vojske, potpomognuti pomoći navijačke skupine BadBlueBoysi, i splitske Torcide nadljudskim naporima saniraju štetu od potresa u Zagrebu, te pomoći ugroženima od corone virusa ovih gore pobrojanih nigdje. Kao da su u zemlju propali. Jedna plašljiva objava je došla od aktualnog gradonačelnika Samobora i saborskog zastupnika Kreše Beljaka koji je opravdano trebao biti među onima gore pobrojanima ali ga ovaj put izostavljamo jer se ipak oglasio na način kojim se zahvalio Vladi RH, pripadnicima civilne zaštite i hrvatske vojske u ovim trenucima, premda nije uspio zaboraviti na sebi svojstven zajedljiv i ciničan način napomenuti kako će “on i njegovi kada sve ovo prođe nastaviti bitku s ovima u Saboru“, nakon čega je zacijelo strelovitom brzinom odgmizao u svoju rupu iz koje je nakratko izvirio. A jadan nije svjestan kako ovo nikada neće proći jer nije ovdje u pitanju odluka ljudi kako bi se ovo zaustavilo već volja našega Milosrdnog Nebeskog Oca kojeg su on i njegovi suradnici vrijeđali na tisuće načina.

Nekako me nestanak ovih potonjih podsjeća na zbivanja početkom Domovinskog rata kada su neki od njih koji imaju dovoljno godina, dok su njihovi pravni, ideološki pa čak i biološki prednici poput njih sada odgmizali u svoje rupe čekajući da sve prođe. Usput su skrili svoje zastave sa zvijezdama petokrakama i obilježjima zločinačke SFRJ, u tim rupama i čekali što će se dogoditi. Normalno, imali su i rezervnu varijantu sa šahovnicama ukoliko bi oni koje su mrzili iz dna duše pobijedili u tom ratu u kojem su oni navijali za one koji su imali obilježja koja su oni čuvali u svom srcu i na njemu kao pokrivače. Kada se dogodilo što se dogodilo oni su prvi izgmizali iz svojih rupčaga, te poput miševa koji prvi predosjete poplavu, od nje bježe, ali se i prvi pojave na suhom kada poplava prođe. Svi bijeli, bljedoliki, nijemi iuplašeni, ogrnuti u šahovnice uvukli su se u prve redove pobjednika kako bi s njima slavili veličanstvenu pobjedu u Domovinskom ratu, galameći i vrišteći više od pobjednika ulicama hrvatskih gradova i sela. I tu su i ostali. Poput Cigana koji najprije osjete rat i nestanu, da bi se tek nakon njega vratili svojim aktivnostima i prošenju po kućama, premda i među njima ima onih koji zarađuju za život skupljajući otpad. Ops: Pogledajte film: “Ko to tamo peva.“

Mnogi od njih su u očaju svojih rupčaga dok su granate parale noć, a njihove rupčage se tresle, zazivali Božje ime jer im je bilo najvažnije spasiti živu glavu, te im nije od najbitnijeg bila hrana i piće. Dosta od njih je zazivalo ime Majke Božje ili pak vlastite majke da bi u nekim drugim okolnostima kada granate nisu padale, kada corona nije odnosila živote ili potresi tresli Zagreb upravo te dvije majke, majke svih nas vrijeđali na način kojim su ozakonili ubojstvo živog a nerođenog djeteta (čovjeka), što je najgori zločin protiv života. A upravo zahvaljujući tim dvjema majkama koje nisu dopustile njihovo abortiranje oni su došli na svijet kako bi u svom izopačenom svijetu ubijali život koji im je njihovim zagovorom kod Nebeskog i Milosrdnog Oca darovan. Neki od njih su kroz skrivene otvore svojih rupčaga vidjeli šarene maskirne uniforme hrvatske vojske kako naganjaju one koji „beže s traktorima“, a upravo su ti traktoristi trebali ovima u rupčagama i mišjim rupama sačuvati njihovu jedinu i „večnu“ Jugoslaviju koja se rušila kao kula od karata.

Sada se postavlja pitanje jesu li ovi gore pobrojani ili barem neki od njih koji su se skrili u svoje rupčage i mišje rupe nakon šoka izazvanog potresom u Zagrebu ijednom dozvali Božje ime, ime BDM, ili vlastite majke? Da li je to učinila Jelena Veljača ta snažna zagovarateljica ženskih prava a poglavito na „pravo izbora“ žene na abortus? Jesu li ijednom dozvali ime onoga koji nas je stvorio i koji nam je zapovjedio da izvršavamo njegove zapovijedi i da se nikada ne izrugujemo s Njegovim zapovijedima? Je li se itko od njih udostojio službama koje vode strašni rat protiv nevidljivoga a upornoga neprijatelja, te ovog izvanrednog potresa, ponudili svoju pomoć u ljudstvu, materijalno ili verbalno punim imenom i prezimenom? Ili je njima najvažnije ponašati se poput Kreše Beljaka: “Kada sve ovo prođe nastavljamo bitku s ovima“, premda postoji velika vjerojatnoća da nakon ovoga više ništa neće biti bitno. Ni Sabor, ni Markov trg, sjedišta stranaka, fakulteti, kina, kazališta, sportska borilišta, radna mjesta, novac, bogatstvo. Ništa. Ništa neće biti jer neće ostati kamen na kamenu ukoliko to naš Nebeski i MIlosrdni Otac tako odluči. A nekako će zacijelo odlučiti. Barem će odlučiti kako više ništa neće biti kao što je bilo. Ni dan, ni noć, ni vrijeme ni sutra.

Stoga je kucnuo čas korijenite promjene života svih nas što se već događa. Svi smo svjedoci kako se sve države solidariziraju jedna s drugom. Hrvatskoj stiže svekolika pomoć sa svih strana. Bila ona materijalna ili verbalna. Scene koje diraju srce i tjeraju suze na oči su aplauzi koje su stanovnici Novog Sada, Beograda, i Sarajeva udijelili stanovnicima Zagreba, čime su ljudi pokazali kako smo svi subraća u istome Bogu premda ga različito zazivamo i kako isto osjećamo boli i patnje drugih ljudi. Sutra se to može dogoditi svima i stoga je za svaku pohvalu bilo kakva podrška pogođenim i nesretnim ljudima.

Rusija je poslala svoje zrakoplove s medicinskim osobljem i opremom Italiji, a isto je učinila i Kuba, dok Hrvatskoj pomoć nude mnogi, počev od mađarskog predsjednika Vlade Viktora Orbana, te Austrijskog kancelara SebastianaKurtza. Kako nedavno reče saborski zastupnik General Željko Glasnović: “htjeli ili ne htjeli priznati svi smo mi jedno globalno selo.“ Svi moramo dijeliti istu sudbinu koja nas je zajednički pogodila i koja može pogoditi bilo kada i bilo kojeg čovjeka na ovoj zemlji.

Svi moramo graditi jedan ljepši i pravedniji svijet u kojemu će svaki čovjek ovog divnog mjesta za život stvorenog savršenom Božjom kreacijom imati jednaka prava na život a sve sukladno Njegovim zapovijedima. I nitko nikome ne smije uskratiti pravo na život jer je upravo zamišljeno da se život živi a ne da se ubija, jer je tako zapovjeđeno. A mnogi umjesto zaštite tog života isti ubijaju na milijun načina i to je se moralo zaustaviti. Svi smo svjedoci toga a uglavnom smo šutjeli premda upozoravani na više načina Odozgo. I kada je ljudska vrsta “prekardašila“ stigla je zapovijed: “DOSTA:“

I opet se kao i mnogo puta u povijesti obistinilo kako ponekad više vrijedi zapovijed nego molba. Zapovijed koja će mnoge vratiti na stazu Božje ljubavi koja nije ispraznost i tlapnja već jedina i vječna istina za sve ljude ovog svijeta. A ta istina premda djeluje strašno ovih dana u svojoj srži je istinska ljubav i milosrđe a ne strah, očaj, tjeskoba, potištenost i depresija. Istinska ljubav koja će ujediniti sve ljude ovog svijeta u jednome Bogu kako je to prvotno bilo i zamišljeno. A pri tome je važno promatrati znakove vremena koji pokazuju sve. A kao primjer navesti ćemo Isusovu prispodobu o smokvi: “Iz prispodobe o smokvi naučite ovo: Čim joj mlada grana omekša i potjera lišće, znate da je blizu ljeto. Tako i vi, kada vidite sve to, znajte da je on blizu, pred vratima.“ (Matej 24:32,33).