Kako smo došli do toga da je kriminal legaliziran formom „progledavanje kroz prste“?

SARAJEVO - Mi možda nemamo odgovor ni na jedno pitanje koji bi bio potkrijepljen dokazom, ali postoje indicije koje bi dovele do rješenja, i imamo neka logična pitanja. Prvo se zapitajmo što je to kriminal. Riječ dolazi od latinske riječi 'crimen', što znači zlodjelo, krivično djelo, postupak, čin ili djelo kažnjivo po zakonu. Prema daljnjim izvedenicama ide da je kriminalan kažnjiv, kriminalitet je vrsta i opseg zločinačke djelatnosti a kriminalist je istražni organ koji se bavi progonom krivičnih djela što mu je omogućila kriminalistika koja ga je kao znanost o otkrivanju zločina naučila da privede pravdi kriminalca/zločinca. Da bi znali kako se ponašati i što je sve kriminal kao kažnjivo djelo, i da ne bi sami prosuđivali što se smije a što ne smije činiti, postoji zakonik u kojem stoji skup pravila prema kojima bi se trebali ponašati a taj skup pravila ponašanja je donio zakonodavac, u današnjem obliku, država.

Prema logici stvari i zakonima kao skupu pravila, svako njegovo kršenje je kažnjivo djelo. I zakona ima više vrsta. Moralni zakon nije isto što i državni zakon. No, ono što je moralno jest da bi državni zakon trebao biti isti za sve i kazne za kršenje zakona bi trebalo primijeniti jednako na sve prekršitelje zakona. To nije slučaj u Bosni i Hercegovini jer u ovoj državi su određene društvene strukture zaštićenije od drugih. Laički rečeno, političar kao zakonodavac i moćnik kojega on zastupa su zaštićeniji a mali obični građanin i nije baš. A ova država jest na mukama jer je ranjavana korupcijom kao visokim kriminalom. Visokim u smislu da je nanio najviše štete ali i u smislu da ga čine visokopozicionirani institucionalni državni službenici.

Sve je podložno promatranjima i mjerenjima. Tako i zakon, njegovo provođenje ili kršenje, kao i kažnjavanje prekršitelja. Kada govorimo o korupciji u Bosni i Hercegovini, dovoljno je znati stanje u kojem se nalazimo ako pročitamo odgovor državnog ministra pravosuđa koji na pitanje o korupciji i organiziranom kriminalu u našoj državi i o tome što stranci kažu na to, odgovora: „Često zaboravljamo da i drugi, pa i velike sile imaju problem s korupcijom i da ni oni nisu imuni, samo se oni sustavno i učinkovitije bore protiv nje te se ti izolirani slučajevi ne mogu tretirati kao pravilo i način funkcioniranja, za razliku od nas. Naravno, samo činjenica da u borbi protiv korupcije nismo sami, da isto pogađa i druge zemlje, ne oslobađa nas odgovornosti za ono što se događa kod nas.“

Gospodin Grubeša nadalje zaključuje da je za procesuiranje bilo kojeg slučaja korupcije važan i angažman policijskih struktura koje prikupljaju dokaze, kao i to da dosadašnje reforme našeg pravosuđa nisu dostatne i nisu dale očekivane rezultate.

Kako pronaći amnestiju za počinjene zločine? Realno, nema je. No, ako nema amnestije za zločine i zločince, postoji niz drugih instrumenata koji pomažu da se korupcija i drugi visoki kriminal ne otkriju ili se zataškaju, prikažu drugačijima nego što to jesu. Neki od tih instrumenata u multinacionalnoj državi jesu da se optužbe na račun nekoga tretiraju kao udar na nacionalnost, da se progon zločinca prikaže kao politički, da borba protiv korupcije odvija samo u tuđem dvorištu.

Tako je, gledajući na sve bez dokaza i sa indicijama te uzimajući u obzir presumpciju nevinosti, u očima branjenika, predsjednik VSTV-a progonjen samo zato što je Srbin, Lijanović je progonjen samo zato jer je postao politički nepodoban te kao takav smeta, a Dragan Čović, Bakir Izetbegović i Milorad Dodik nisu ništa krivi za stanje u državi, na njih hajka stiže od strane političke ljevice. Zataškavanja loših stvari uz pomoć politike idu u tom smjeru da su Hrvati na udaru „političkog Sarajeva“ iz kojega pokazuju težnju za centralizmom, a iz istog centra se napada opstojnost RS-a kao entiteta. Taj manji entitet je vođen tako da druga dva naroda u njemu nemaju ista prava kao temeljni, ali zašto bi i imali kada ni Srbi nemaju ista prava u Federaciji. Hrvati i Bošnjaci, uz sve ovo, muku muče i sa Izbornim zakonom u Federaciji jer je najvažnije pitanje postalo tko smije koga birati na političke funkcije, i odakle, u smislu kako ćemo oformiti izborne jedinice. Kada se iz dana u dan fokus stavlja na ove stvari, kriminal bude u drugom planu. To je metoda prividnog zataškavanja uz zatvaranje očiju javnosti, a ova metoda štiti kriminalce formom progledavanja kroz prste.

Kad je već početni dio ovoga teksta potkrijepljen objašnjenjima stranih riječi iz rječnika Bratoljuba Klaića, sasvim slučajno se isti otvorio na jednoj stranici gdje su strane riječi pod slovom „D“, a na kojoj je latinska izreka „diesdiemdocet“ a u prijevodu to znači „jedan dan poučava drugi“ tj. svaki dan smo iskusniji. Iskustvo nam, u ovom slučaju, prema metodi da se iz dana u dan ništa ne mijenja, kaže da će u dogledno vrijeme naš zakonodavac nastaviti selektirati koji kriminal će kažnjavati i koji zločinci će biti amnestirani od kazni za kršenje zakona, jer reformu pravosuđa ne mogu u djelo provesti isti ljudi koji su pravosuđe doveli do stanja u kojem se nalazi. Uglavnom, savjet običnom građaninu je da se ponaša sukladno zakonu jer nije zaštićen poput samog zakonodavca koji krši zakon što ga je donio i izglasao.

No, problem je u tome što su i ostali građani ove države počeli poprimati ili su već dobrano poprimili oblike ponašanja političara s visoka te se ne libe prekršiti određena pravila koja bi im, u slučaju da se sve odvija prema pravilima, donijeli štetu. Naša obrana je „kada mogu oni možemo i mi jer zakoni su isti za sve“ a naša amnestija za učinjeno mimo pravila je da smo svakako ovce pa i kada ležimo i nešto vidimo, to ne može biti daleko.