Kakva bi bila Hrvatska da su svi Hrvati u istoj državi?

Autor: Marko Čuljak / Dnevno.ba

MOSTAR - Svi koji ste otvorili tekst, nemojte mislili da se ovdje nalazi recept o ujedinjenju Hrvata s obje strane granice.Nema ni plana za oživljavanje Herceg – Bosne, a ne dajemo ni obećanje o osnutku trećeg entiteta unutar Bosne i Hercegovine. Hrvati su svakako razjedinjeni i u Hrvatskoj, Herceg – Bosnu su svojevremeno politički pokopali svi, pa nažalost i neki političari Hrvati, a obećanje o trećem entitetu, e ono je rezervirano kao laž za aktualne političare i njihove svrhe po potrebi. Ovo je više kao pogled preko granice. Hrvatska televizija ima tjednu emisiju „Pogled preko granice“ u kojoj se prikazuje što se to dobroga i, ne daj Bože, lošega, zbiva sa Hrvatima u BiH, a mi ćemo nakratko isto baciti pogled preko granice aliu drugom smjeru.Prema njima. A tko su oni? Ovisi koga pitate. Jedni Hrvati iz BiH će reći da su tamonaša subraća, naša jedna ali ne i jedina, možda čak jedna jedina, naša matica. Drugima je neprežaljeni san.A ima i onih koji tamo vide samo susjeda, to je sve.

Znate kako ima jedan narod na Balkanu, Srbi se zovu, i u tom narodu ima jedna skupina sabrana u pokretu, četnički se zove, i taj pokret propagira ideju o svim Srbima u jednoj državi. Do Tokija. Na tragu tih i takvih nebuloznih maštanja, mogli bi se također malo poigrati sa nevinim hipotetskim maštarijama i pokušati zamisliti što bi se dogodilo da su svi Hrvati, ne na svijetu nego samo Hrvatska i nekadašnja Herceg – Bosna, u istoj državi. Da je se dogodilo ujedinjenje. Jer, ako postoji film u kojem je prema scenariju Hitler pobijedio u Drugom svjetskom ratu, neće nikome ništa biti ako zamislimo na trenutak ovakvu fikciju, Hrvatsku u granicama današnje Republike plus Herceg – Bosne.

Jedno je odmah sigurno. Na vlasti bi bio HDZ s prednošću pred SDP-om i partnerima koja bi bila osjetnija nego danas. Dakle, ne bi ni trebalo zamišljati drugačiji scenarij. Ionako ima Hercegovaca i u Zagrebu i Saboru i u Vladi da ostali ne znaju više što sa njima. U jednoj državi bi to bilo još osjetnije. Plenković bi bio prvi ministar, što ćeš, morao bi, a Brkić bi bio uza nj, možda ne bi jedino Gordan „808 preferencijalnih glasova“ Jandroković bio predsjednik Sabora jer bi netko od Hercegovaca rekao: „Stani, ne može tako, za nj su glasali samo oni koji su mu bili u svatovima.“

I živjeli bi u današnjoj Hrvatskoj koja je članica EU i u toj državi bi gledali sve što gledaju i danas Hrvati u njoj. Ili možda ne bi. Sa Hrvatima s ovu stranu granice koji se nalaze u našoj državi Bosni i Hercegovini, u Hrvatskoj HDZ-u vjerojatno ne bi trebao Pupovac da sastavi vlast, a ni ovaj današnji hrvatski HNS mu ne bi bio potreban. Ovako mu nekoliko ruku Vrdoljaka i drugova kao i spomenutog Pupovca i drugova određuje u mnogočemu kako se ponašati i što potpisati, koje reforme provesti i od čega se odmaknuti.

Europejac i kako ga zove Milan Ivkošić, briselski igrač Plenković je dobrano rasprodao Hrvatsku i materijalno i duhovno, Istanbulska konvencija i Marakeški sporazum su kamen spoticanja u komunikaciji između neoliberalne i tradicionalne, neki kažu konzervativne, Hrvatske. Dakle, to je HDZ učinio. Bleiburg je i dalje za istinske Hrvate mjesto posebnog značenja i pijeteta te početak najvećeg stradanja Hrvata u povijesti a „crvena“ jugo-komunistička Hrvatska koja je preživjela Domovinski rat zahvaljujući ujedinjenju Franje Tuđmana i nepostojanju lustracije, nakon nešto manje od 30 godina od stvaranja države se ponovno budi, osjeća da ne mora paziti što priča, pa je Bleiburg tek obično polje u Austriji.

U istoj toj državi Hrvatskoj je predsjednik bio Ivo Josipović, većina je birala njega, a ta većina je dakle birala čovjeka koji kaže da su partizani u veljači 1945. u Hercegovini imali samo legitimne ciljeve. Što će drugo reći ako je istina što neki kažu da mu je i vlastiti otac sudjelovao u likvidacijama fratara? I takvoga su birala naša braća Hrvati. Ne bi bio izabran da smo u istoj državi.

Spomenuto i još mnogo toga u Hrvatskoj se kosi s tradicionalnim kršćanskim kao i islamskim stajalištima, ponajprije obitelj i život začetog a nerođenog djeteta. Legalizacija istospolnog braka i ubojstva djeteta je postalo ratno poprište u stajalištima neoliberalne struje i vjere. Vjera je njima postala konzervativni šovinizam a istinski šovinisti poput Nenada Stazića i Vedrane Rudan, uz dugi niz drugih političkih, „kulturnih“, estradnih i inih djelatnika kao i povjesničara, svoje djelovanje prikazuju kao satiru ili slobodu govora. A kada slobodno kažeš nešto s druge strane, to više nije sloboda govora nego govor mržnje.

Kada bi upitali branitelje jesu li se borili za ovakvu svoju domovinu Hrvatsku, mnogo bi ih reklo da nisu jer njihovi suborci nisu bili oni koji danas uživaju hrvatske proračunske koristi a blate samu Hrvatsku, spomenutom satirom i govorom mržnje poput onoga da ’45. nije posao obavljen do kraja ili ismijavanjem nacionalne himne.

Eto, danas istinski Hrvati moraju živjeti sa takvim koljačima hrvatstva. Izdajnicima, komunistima, prikrivenim četnicima. Da smo svi u istoj državi, možda bi bilo isto tako i stvarno bi bilo gnjusno. A možda i ne bi bilo tako jer ne bi smjelo biti. Stoga, više imaju za čime žaliti istinski Hrvati s onu stranu granice nego s ovu, u našoj Bosni i Hercegovini, u kojoj svi mi, i Hrvati i druga dva naroda, pomalo jadimo svoje jade. Ili smo majorizirani od drugih ili od sebe samih, kako iz kojeg kuta ili položaja tko gleda. Ovako barem u našoj Bosni i Hercegovini svatko zna što mu tko misli, i onaj tvoj i onaj drugi. I ne moramo slušati Nenada Stazića u Saboru a naše sjednice parlamenata ni ne gledamo, nemamo potrebe kada svi naši političari iz svih naroda rade bez greške.

Kad smo pred sami kraj posegnuli za ironijom, mogli bismo se u istom tonu i zapitati, da su Hrvatska i nekadašnja Herceg – Bosna u istoj državi, gdje bi pobjegao Zdravko Mamić? Ili ga nitko ne bi ni tužio ni sudio?

Autor: Marko Čuljak / Dnevno.ba

ZADNJE VIJESTI