KNJIGA GODINE: Mičić razotkrio do sada nepoznate “ugledne” udbaše!

Autor: Dnevno.ba

MÜNCHEN - Uskoro će se u prodaji naći knjiga Tomislava Mičića “U potrazi za Hrvatskom” u kojoj on nastoji predstaviti svoj životni put političkog emigranta i borca za Hrvatsku. Nakon što su četvrt stoljeća drugi pisali o Mičiću - većinom uz folklorne optužbe da je suradnik Udbe, sada Mičić piše o Mičiću, pa konačno imamo priliku saznati više o njegovom životu, ali i bitnim događajima iz povijesti hrvatske političke emigracije, iz njegove perspektive.

Knjiga je podijeljena u sedam većih cjelina. U prvom dijelu autor se dotakao svoje obiteljske pozadine i zavičaja u kojemu je rođen i odrastao, kao i školovanja u zagrebačkom sjemeništu te u đakovačkoj i zadarskoj bogosloviji. U sljedećem je dijelu obrađeno razdoblje studija na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i Pravnom fakultetu, tijekom kojega je autor bio aktivan u studentskom pokretu. Najzanimljivija je, naravno, treća cjelina – posvećena njegovom emigrantskom razdoblju.

“Mičić je Jugoslaviju napustio u siječnju 1972., a u Hrvatsku se vratio u kolovozu 1990. godine. U tih je 18 godina bio jedan od najaktivnijih emigranata iz kruga tzv. “proljećara” i svjedočio gotovo svim važnijim događanjima u emigraciji. U tom je smislu ova knjiga, nakon što su svoje memoare objavili mnogi potpuno nebitni likovi, jedan od najvrjednijih izvora za povijest hrvatske političke emigracije. Mičić značajnu pozornost posvećuje svojem poznanstvu i suradnji s Brunom Bušićem, njegovom vrijednom radu, ali i nedostatcima, kao i okolnostima njegove pogibije. No, pritom su svoj prostor zadobili i drugi u javnosti manje poznati, ali ne i manje značajni politički emigranti poput Vjenceslava Čižeka, Franje Mikulića, Nikole Miličevića Bebana, Mladena Schwartza, Tomislava Naletilića, Damira Petrića i Stjepana Šuleka”, objavio je u Hrvatskom slovu Leo Marić.

Ono što Mičićeva knjiga sadrži, a većina emigrantske memoaristike bježi od toga, jest osvrt na odnos emigrantskih sredina sa stranom zemljom na čijem su području djelovali, u njegovom slučaju Njemačkom.

“Autor se ne libi otvoreno govoriti o lošem odnosu vlasti Savezne Republike Njemačke prema hrvatskim političkim izbjeglicama, o suradnji BND-a (njemačke obavještajne službe, op. L. M.) s Udbom i toleriranju udbaških atentata na hrvatske emigrante, o suradnicima njemačkih službi kao što su bili Ernest Bauer, Gojko Borić, Ivan Lozo ili Franjo Goreta. Mičić je za to mogao imati i osobne motive (jedno je vrijeme proveo u njemačkom zatvoru zbog posjedovanja oružja), no brutalne statistike o broju ubijenih hrvatskih emigranata u Njemačkoj i dokumenti koje donosi govore dovoljno sami za sebe. Nije naravno bilo moguće izbjeći pitanje Udbe. Jedno čitavo poglavlje knjige na pedesetak stranica prikazuje djelovanje jugoslavenskih represivnih službi po pitanju nadziranja Mičićeva rada i kretanja. Autor se to odlučio obraditi na temelju proučene arhivske građe koja je posljednjih nekoliko godina dostupna istraživačima u Hrvatskom državnom arhivu, ali i na temelju razgovora s nekadašnjim čelnikom hrvatske republičke Udbe Josipom Perkovićem, s kojim se Mičić zna od 1990-ih, kada su zajedno radili u Sigurnosno-izvještajnoj službi”, navodi Marić u svom tekstu.

Prema izvješću jednog suradnika Udbe, Mičić je bio “jedan od najopasnijih ekstremnih emigranata, spreman izvršiti svaki posao”. Iz tog razloga, bosanskohercegovačka Udba smatrala je da treba iskoristiti sumnje jednog dijela emigranata o Mičićevoj suradnji s Udbom te “realizovati kontrapropagandne mjere kako bi takve sumnje produbili u redovima ekstremne emigracije, odnosno kompromitirali Mičića i uticali na njegovo distanciranje od drugih terorista i pasivizaciju u neprijateljskoj djelatnosti”.

No, Mičićev pogled na Udbu unatoč svemu tomu nije isključivo negativan. Na jednome mjestu u knjizi, on zahvaljuje XII. odjelu Službe državne sigurnosti zato što su zapisali propovijed isusovca Josipa Antolovića pod naslovom “Hrvatska ćud i Srce Isusovo”, koja je održana 8. lipnja 1975. u isusovačkoj crkvi u Palmotićevoj ulici u Zagrebu, jer bi u suprotnom, tvrdi on, “krasne misli p. Antolovića vjerojatno bile izgubljene”.

“Nadajmo se samo da i ta duhovita primjedba ne će za naše udbologe biti samo još jedan dokaz da je Mičić radio za Udbu”, navodi Leo Marić, pa nastavlja:

“U četvrtom dijelu knjige autor opisuje svoj povratak u domovinu, uključivanje u hrvatski sigurnosno-obavještajni sustav i sudjelovanje u Domovinskom ratu. U tom su dijelu također obrađene i neke kontroverze poput Vukušićeve otmice Blagoja Zelića, Pere Gudelja i Ivana Lasića Gorankića, djelovanje Vice Vukojevića u hrvatskoj emigraciji i njegove veze s Udbom, kao i slučaj Bože Vukušića. Naposljetku, autor nije bježao ni od toga da progovori o suđenju Perkoviću i Mustaču u Münchenu, na kojem je i sam bio svjedokom”.

Posljednje dvije cjeline knjige sadrže nekoliko vrijednih članaka iz emigrantske publicistike i dokumente o samom autoru knjige. Mičić na više mjesta u knjizi iskazuje brutalnu iskrenost, neuobičajenu za memoarski i autobiografski žanr. Primjerice, opisujući zbivanja na dan uhićenja studentskog vodstva u Zagrebu u prosincu 1971., kao i pesimistično razdoblje koje je uslijedilo, on otvoreno progovara o svojemu velikom strahu od uhićenja i psihozi koja je obilježila tri tjedna skrivanja od zagrebačke milicije.

“Ne boji se izraziti i kritiku prema neupitnim veličanama emigrantskog panteona, kao što je bio Bruno Bušić, i ponuditi vlastito viđenje povijesti hrvatske političke emigracije. Zbog svega toga, ova knjiga dugoročno će ostati vrijedan izvor za sve povjesničare koje se bave tom temom”, također je zapisao Leo Marić.

Autor: Dnevno.ba

ZADNJE VIJESTI