Ko nas bre zavadi kad nas Milorad Dodik i Milijan Brkić mire?

MOSTAR - Ambiciozan pokušaj sinoćnje dodjele nagrade Večernjakov pečat da se prometne u spoj Oscara i Nobela za rasplitanje regionalnih konflikata pretvorio se u rijetko viđeni melanž izvještačenog titranja Zapadu i politički korektnog blamiranja, sa šlagom na torti u vidu nagrade za promociju interesa BiH Milijanu Brkiću, za koju je i sam priznao da ne zna čime ju je zaslužio

Bosansko-hercegovačko izdanje Večernjeg lista već 13 godina dodjeljuje nagrade zaslužnim domaćim i regionalnim figurama u svim kategorijama javnog djelovanja. Negdje 2006. kad je nagrada za osobu godine dodijeljena tadašnjem premijeru Republike Srpske Miloradu Dodiku, počele su kontroverze oko njezine simbolike. Glavni urednik Večernjeg lista i idejni tvorac projekta Jozo Pavković strpljivo je gradio imidž nagrade i dovlačio sve više regionalnih lidera dok je javnost s negodovanjem konstatirala usiljenu potrebu zbližavanja bosanskih Hrvata i Srba u svrhu zajedničkog čačkanja po Daytonu.

Devet godina kasnije, Pavković na početku ‘društvenog događaja godine’ u mostarskom Domu mladih ponosno predstavlja prijevod Daytonskog sporazuma na bošnjački, hrvatski i srpski, sav slatkorječiv o tome kako je, eto, napokon spašena kopija bosanskog de facto ustava, protiv kojeg se i hrvatska i srpska struja već godinama svesrdno bori.

Za to vrijeme, u redu s uglednicima kočoperi se teško spojiva ekipa: hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, predsjednik Hrvatskog sabora Josip Leko, sva tri člana predsjedništva BiH, vjerski vođe, ali i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik te Milijan Brkić, glavni tajnik HDZ-a. Nema nikog iz aktualne srpske vlasti koja je devedesetih svesrdno bušila bosanske gradove, ali, ajde, bosanski i regionalni melting pot, barem naoko, opet funkcionira.

No stvari se počinju komplicirati već na početku, kad nagradu za osobu godine u svijetu (koje godine, 1996?) prima bivši predsjednik SAD-a Bill Clinton, vjerojatno u svojstvu daytonskog posrednika. Na njegovu protokolarnu videoporuku nadovezuje se petnaestominutni playback nastup Tota Cutugna, kome zbog teške simbolike njegove šećeraste protoeuropske himne ‘Insieme’ (tijekom koje predsjednica Grabar Kitarović proeuropski skladno njiše glavom) uobičajeno prozirni Josip Leko dodjeljuje posebno priznanje za europejstvo.

Dok Cutugno otvara usta, u pozadini pjevači mostarskog akademskog zbora Pro Musica besposleno stoje, a glazbenici novosadskog revijskog orkestra sviraju u prazno na playback matricu. Do pravog izražaja ova glazbena pratnja doći će tek kasnije, kad na pozornicu stupe redom Hari Mata Hari, Vlado Kalember i Ana Rucner te na koncu Mate Bulić, čija mučenička gastarbajterska himna ‘Dome moj’, podebljana zborskim višeglasjem razigrava brk i komotno ispruženom Miloradu Dodiku.