Koga briga Aluminij kada vlasti nema?

MOSTAR - Netom nakon izbora smo predviđali da se neće obistiniti najave i obećanja političkih lidera pobjedničkih stranaka (SDA, HDZ BIH, SNSD) na razini države kao ni onih na razini Federacije (SDA i HDZ BIH trebaju poneki „priljepak“), da će doći do brze uspostave vlasti. Pogađanje u tom predviđanju nije nešto sa čime se može pohvaliti jer se nije dogodilo ništa novo, isti scenarij smo već vidjeli, slučaj „Mostar“ dobiva nastavak u Federaciji, a isti ti politički lideri koji su govorili da se moramo pomaknuti sa statusa quo, zaslužni su za taj status. Rokovi su se pomjerali od siječnja preko ožujka do svibnja mjeseca kao konačni rok za uspostavu izvršne vlasti, a od tada se gospoda Čović i Izetbegović kao glavni i najodgovorniji akteri i kao pobjednici prošlih izbora, služe izrazom „što prije“, kada govore o konačnom dogovoru i raspodjeli resora od kojih bi poneki trebao pasti u ruke eventualnim partnerima u sastavljanju Vlade, DF-u, SBB-u, iz Bošnjačkog, naravno, bloka, jer hrvatske ministarske pozicije su zacementirane da ne bi ispalo da je bez veze HDZ dobio preko 80 posto glasova.

Obećanja koja su dana te njihovo kršenje imaju objašnjenje koje smo već čuli a ono glasi da je netko drugi kriv zbog nemogućnosti uspostave vlasti, zbog stanja u kojem veći entitet polako poprima sudbinu Mostara, srećom, samo do sljedećih izbora, pošto prijevremeni nisu predviđeni Ustavom. Do tada ili dok se ne dogodi čudo pa dođe do legalne, legitimne i nadasve normalne uspostave vlasti (kladimo se da će prija Miljacka odnijeti mostove), moramo se zadovoljiti retorikom iz svih raspoloživih sredstava i iz pojedinačnih kutova glavnih političkih aktera koji nam objašnjavaju zašto vlasti nema. Je li zbog nepostojanja dogovora oko izmjena Izbornog zakona što je uvjet HDZ-a, je li zbog nepostojanja dogovora oko imenovanja na određene funkcije poput one ravnatelja Uprave federalne policije, je li zbog prevelikih apetita, je li zbog političke nesposobnosti ljudi koji su izabrani na vlast samo zato što imaju dobru mašineriju i poleđinu u obliku glasačkog tijela, je li zbog inertnosti OHR-a koji šuti kada bi trebao progovoriti a do sada je govorio češće kada je trebalo šutjeti, ili je zbog toga što je političarima sasvim svejedno što će biti pošto su se građani ove države pozabavili o sebi jer, osim onih koji o politici izravno ovise ili su svoji poduzetnici ili rade u jednog koji je dobar i moćan pa ih politika i ne zanima, drugi građani gledaju najjeftinije putne karte za izlazak iz Bosne i Hercegovine. A potonjih je, svjedoci smo, previše.

U međuvremenu, dok Federaciju vodi tehnički oblik vladanja ili stari saziv koji čeka nasljednike, ta ista federalna Vlada je kao utjecajni suvlasnik „Aluminija“ dobila opomenu pred isključenje. Doslovno, opomenu od Elektroprivrede HZ-HB koja će, ukoliko ne dođe do podmirenja 280 milijuna maraka duga za ispostavu električne energije nekadašnjem mostarskom i regionalnomgigantu, Aluminiju isključiti opskrbu strujom pa će i taj gigant otići u povijest kao što je u povijest otišlo, neusporedivo što se tiče poslovanja ali usporedivo što se tiče nekadašnje snage i moći, i rimsko i grčko carstvo.

Zaposlenici Aluminija će pričati potomcima da je postojala nekad najjača tvrtka na širem terenu isto kao što nastavnici povijesti tumače učenicima da je postojalo Rimsko carstvo. Gaja Julija cezara je ubio sin Brut, Aluminij će biti prodan ruskom carstvu što nije ubojstvo ali bi se moglo okarakterizirati izdajom državnog interesa, obzirom na snagu tog nekadašnjeg giganta koji je možda sustavno, ne planski ali gramzivošću mnogih koji su bili u prilici biti gramzivi, doveden do prosjačkog štapa. Bitno je da političarima neće biti ništa ako Aluminij propadne.

Također u međuvremenu, u isto vrijeme zapravo, iz EU poručuju da u državi i entitetu u kojem vlasti nema, istu treba uspostaviti bez postavljanja uvjeta. Kako kad je jedini način uspostave te vlasti ispunjavanje svih uvjeta sviju strana koji bi vlast trebali uspostaviti, a ti se uvjeti međusobno ne podnose? Nije ovo prvi put da iz EUstižu opaske, a neće biti ni posljednji jer je i EU, kada ju spominju naši političari, samo šminka, izlika, reklama da ih zanima napredak. Mi moramo učiniti sve da uđemo u EU. Moćno je čuti tu rečenicu. To zvuči kao zabrinuto i iznimno posvećeno predanje poslu, što je isto, zar ne, ali su oni toliko posvećeni i predani poslu da se mora dvaput naglasiti koliko je to predano i posvećeno. A u stvarnosti se radi o običnoj floskuli koja je samo jedna u nizu samoreklama kojom političari glume ozbiljnu zabrinutost za ovu državu. Da je suprotno od toga, dogovorili bi se uz svestrani kompromis bez kojega dogovora u ovakvoj državi i u ovakvim uvjetima jednostavno nema.

Gospodo političari, vrijeme isto prolazi kao što je prolazilo i prije milijun godina, sekunda po sekunda. Ali ovaj naš sat što otkucava, sa svakim otkucajem nas podsjeća kako smo zapeli. I do vas je, da budemo načisto.