KOMENTAR DANA: Etničko čišćenje nad Hrvatima iz RS-a sustavno se prešućuje i zanemaruje

Autor: Karlo Lovrić

BANJA LUKA - Tragedija Hrvata iz Republike Srpske o kojoj se tek ponekad stidljivo govori kroz medije pokazuje kako strašna ratna razaranja, masovna ubojstva, progon i sveopći metež čije posljedice osjećamo i danas nisu, nažalost, nisu podigli svijest kod međunarodne zajednice, ali i domaćih političara kako bi se stanje barem donekle ublažilo kroz održivi povratak.

Upravo ovih dana obilježava se 20 godina stradanja Banjolučke biskupije u prošlom ratu, a baš krajem srpnja Hrvati se prisjećaju strašne tragedije koja ih je zadesila 1992. godine kada je započela sustavna kampanja etničkog čišćenja i kada su počinjeni neki od najstrašnijih zločina u proteklom ratu.

Biskup banjolučki mons. Franjo Komarica jedan je od onih koji su svojim zalaganjem i nesebičnom borbom sve ove godine pokušavali pozivati na mir i dijalog i koji je svojim aktivnim radom u poraću nastojao osigurati preživljavanje katoličkog hrvatskog puka na prostoru RS-a.

No, nakon toliko godina postalo je jasno kako Komarica nažalost nije imao adekvatnog sugovornika s druge strane niti pomoć svjetskih i domaćih moćnika bez čije se intervencije ne mogu očekivati bolji rezultati. Osobno je nedavno i progovorio za Katolički tjednik o tragediji Hrvata na ovim prostorima, ali i izazovima s kojima se danas susreću i kroz koje je vidljivo kako je od prijeratnog broja Hrvata, danas na području RS-a tek oko pet tisuća duša.

Naime, Komarica je otkrio kako se u sve župe na području RS-a – to su 2/3 biskupije – vratilo zanemarivo malo prognanika, po procjenama tek nekoliko stotina obitelji, i to uglavnom starije populacije. No, umjesto da im se osiguraju normalni uvjeti za život, uporno im se sve poratne godine na različite i nehumane načine onemogućavao povratak, odnosno ostanak na stoljetnim ognjištima. Ilustracija takvog odnosa vidljiva je kroz primjere da se Hrvatima sudskim putem osporavalo pravo na njihovu zakonitu očevinu.

Međutim, ono što posebno čudi i zabrinjava je situacija u kojoj hrvatski politički predstavnici nisu mnogo učinili da se tim ljudima pomogne, ako ništa kroz aktivno lobiranje u regionalnim i europskim središtima moći jer drugog način nema. Koliko su zapravo post-ratne godine donijele rezultata na polju povratka dovoljno je pogledati evidencije Katoličke crkve prema kojima je krajem 2014. godine manje katolika na prostoru župa u RS-u nego krajem rata. Jasno je kako za održivi povratak ljudima treba osigurati normalne uvjete za život, pa tako i posao, pri čemu je Komarica otkrio i kako o ravnopravnost govori i podatak kako u 36 općina nema niti jednog zaposlenog Hrvata.

Ratne rane s druge strane nemoguće je zaliječiti, no moguće je izboriti pravdu za brojne žrtve kao i moralnu satisfakciju preživjelima, no, dosadašnja sudska praksa koja se tiče zločina Vojske RS-a nad Hrvatima bila je i više nego neučinkovita. Kao argument ovoj tvrdnji treba uzeti jedan od poznatijih primjera-naime konac srpnja brojne raseljene Hrvate s područja Prijedora podsjeća na bolne trenutke koje su proživjeli te kobne 1992. godine.

Naime, prije 23 godine u prijedorskom selu Briševo, zvjerski i bez ikakovog povoda srpski vojnici su pobili 67 hrvatskih civila. Briševo je postalo mučilište i pakao za hrvatski puk, ali i pokazatelj kako domaće pravosuđe nema za sada namjeru pronaći i kazniti odgovorne. Kakva se poruka time šalje Hrvatima izlišno je i pitati.

Autor: Karlo Lovrić

ZADNJE VIJESTI