KOMENTAR DANA: Još partizan slobodno šeće i u njegov zločin nitko ne kreće

MOSTAR - I ove godine je mjesec veljača, pardon, februar, u Mostaru bio predodređen za obilježavanje manifestacije „Dani antifašizma“ u gradu na Neretvi kojim se obilježilo 74 godine oslobođenja od mrskog okupatora. Nizom, kako je rečeno, izložbi, kazališnih predstava, filmova, tribina i svega ostaloga, obilježena je manifestacija sa vrhuncem u subotu kada je održana svečana akademija u Narodnom pozorištu te su položeni vijenci na partizanskom spomen-groblju. Usput su nagrade i plakete dobili i neki što manje što više poznati pojedinci i institucije.

Sead Đulić, Predsjednik Udruženja antifašista i boraca NOR-a Mostar, primijetio je kako u današnje vrijeme vlasti sve čine da probude, ožive i razviju oblike neofašizma do točke da je to postalo sasvim normalno ali isto tako i da ima građana u ovoj državi koji se protiv toga žele istinski boriti. A izgleda da je glavni cilj borbe protiv toga zapravo da se vrati u ono vrijeme, u Titovo doba, kada nije bilo gladi, štrajkova ni ostalih problema (jer ih nije smjelo biti), odnosno kada im je bilo lijepo (njima je sigurno bilo lijepo).

Moramo primijetiti da se prema ovogodišnjim fotografijama ipak vidi da je bilo nešto manje svijeta nego prijašnjih godina na ovoj manifestaciji odnosno na vrhuncu njenog obilježavanja. Ne znamo razloge zašto je tako. Vrijeme neumitno prolazi pa je valjda dosta lanjskih antifašista (komunista sa zvijezdom petokrakom) otišlo na neki drugi svijet. Možda na tome svijetu gdje su sada i dalje postoje obilježavanja svečanosti kada je svijet pobijedio u borbi protiv fašizma i nacizma, ali se iskreno nadamo da na tome svijetu postoje i sudovi za zločine koje su počinili komunisti, kada takvih sudova već nema na ovome svijetu. Možda postoje i kao znak iznenađenja pošto su obično komunistički zločinci bili lišeni i ljudskog, ali i vjerskog osjećaja za pravdu obzirom na ateizam i agnosticizam kao postulate komunističkog postojanja i djelovanja.

Na ovogodišnjim fotografijama, kako se dakle da primijetiti, bilo je manje slavljenika pobjede protiv fašizma ali ipak je među njima bilo dosta i mlađe populacije, mahom djece. Obično djedovi svojim unucima pričaju za života gdje su sve bili, što su radili, uče potomke o proživljenome.

Zanimljivo bi bilo saznati, je li ijedan dedo antifašist ijednom svom unuku pričao detaljno o danima oslobođenja Mostara i okolice od fašizma. O onim danima te 1945. kada su kaznu bez suđenja i bez svjedoka dobili svi koji su bili na putu tim „osloboditeljima“, koji su mučki pobili fratre na Brijegu, i to pokušali sakriti tako da su ih zapalili i zatrpali u jamu. I tu, kao i svake godine, dolazimo do točke usijanja preko koje se ne može i neće prijeći sve dok ti zločinci mogu bez i jednog znaka kajanja za počinjeno glumiti oslobođenje, a krvave su im ruke. Krvave su im ruke i ne kaju se zbog toga jer se nemaju čime kajati. Jer nijednom riječju se ne spominju njihovi zločini i zločinci koji ovaj svijet napuštaju nekažnjeno.

Uzaludno je spominjati kako je zločin uvijek zločin. Oni koji su pobili nevine ljude samo zato jer su morali biti uklonjeni, jednostavno ne smatraju da su učinili nešto loše. Njima je sve dojedan fratar, pa i onaj mladomisnik koji nije imao veze ni sa čim, bio predodređen za strijeljanje samo zato jer je nosio svećeničku odoru na sebi, a s njima su u smrt morali poći i žene i djeca i ljudi koji su išli u crkvu. Poraz fašizma je značio poraz jednog zla ali pobjeda onakvoga antifašizma, u cijelom svijetu osim kod nas osuđenog zlog lica komunizma, značio je novo zlo. To zlo je još uvijek nekažnjeno pa, stoga, nemamo apsolutno nikakvih primisli pridružiti se slavlju u pobjedi protiv fašizma dok isto to slavlje slave komunistički zločinci bez savjesti, partizani u čije zločine nitko ne kreće, i neće ni krenuti, jer je sve kasnije za to pošto je i živih svjedoka sve manje, a i oni koji su živi su za starački dom spremni.