KOMENTAR DANA: Kultura međusobne netrpeljivosti

SARAJEVO - Čovjek je rođen u zajednici i treba biti dijelom zajednice. Sam ne bi mogao naučiti ni pričati, ni hodati, a prije svega se ne bi ni prehranio. Čak je znanstveno dokazano da zajednica pozitivno djeluje na psihološko stanje i profil čovjeka. Naravno, govorimo o normalnim zajednicama u kojima se ljudi ponašaju kao – ljudi. Osamljenosti i sve drugo što odudara od razvoja u zajednici je svojevrsni ekstremizam, „robinzonstvo“, usamljenost koja u većini slučajeva ne odgovora normalnom razvoju, a kasnije i životu čovjeka. U suvremeno doba, slučajevi koji ukazuju da je netko, mijenjajući svakodnevnicu užurbanosti i trku za profitom zamijenio osamom, velegrad nekom udolinom usred planinskih proplanaka, pokazuje se da je došlo do zasićenja jer opet su ljudi nametnuli ritam koji nije svojstven normalnom razvoju.

Čovjek kao dio zajednice postaje i dijelom kulture te zajednice. Kultura utječe na čovjeka. Kultura dijaloga, ponašanja, općenito života, gradi čovjeka jer se čovjek izgrađuje u njoj. Pati li kultura, patit će i čovjek. Ako jedna zajednica svoja kulturna nasljeđa zamijeni sa nekulturnim mazohizmom i iskakanjem iz tračnica normalnog suživota, čovjek koji je dio te zajednice nužno poprima simptome koji pokazuju da takva zajednica utječe na njega. Ona jednostavna izreka „s kim si, takav si“, ne mora nužno biti točna, ali ako ne želite biti onakvi kakvima se od vas očekuje kao dijelom zajednice, onda ćete otići, napustiti zajednicu, potražiti novu koja će vas prihvatiti, ili se otuđiti, osamiti, potom nužno mijenjati sebe ili patiti. „Lud je samo onaj čija se ludost ne poklapa s ludošću većine“.

Što sve ne nazivamo kulturom? Kako i ne bi, kad je kultura širok pojam s više značajki koji utječu na samu njenu definiciju. Kultura je cjelokupno društveno nasljeđe, naučeni obrasci mišljenja i ponašanja, ljudi iz iste skupine dijele zajedničko ponašanje i način razmišljanja. A kultura se i uči, pošto je nasljedna, a nasljeđe se prebacuje na druge članove kao dijelove društva. No, kultura je i prilagodljiva, kažu da ju ljudi koriste da se fleksibilno i brzo prilagode promjenama u svijetu oko njih.

Uz kulturu se nalazi i pojam civilizacija. Svaka civilizacija ima svoje kulture, no nisu sve civilizacije bile baš kulturne, a kulturni ljudi mogu biti dio neciviliziranog društva. Svi ti pojmovi su u suvremenom dobu dobili neka nova značenja. Kroz povijest znamo da su postojali, recimo, Rimsko carstvo, rimska civilizacija i kultura. Kasnije je postojalo i Britansko carstvo, imperij od četvrtine kugle zemaljske. Britanska civilizacija i kultura, kao i rimska, kao i svaka druga u antici i srednjem vijeku, pa i donedavno, a i danas ih ima, počivala je na ekspanzionizmu, osvajanje tuđeg teritorija je bilo temelj razvoja i jačanja, a različite kulture i kraljevine ili carstva, što ih nazivamo civiliziranim svijetom, znale su se međusobno upustiti u sukob radi kolonijalnih posjeda. Kultura i civilizacija Maja, Inka, domicilnog stanovništva u predjelima Azije, Amerike i Afrike, kod kulturnih Europljana onda su, u vrijeme osvajanja Novog svijeta, isprva promatrane s čuđenjem i zanimanjem, a kasnije su smatrane divljima. Burski ratovi vođeni su između dviju nacija i kultura, engleske i nizozemske, poradi kolonijalnih posjeda daleko od jedne i druge.

Nažalost, i danas je u nekim dijelovima svijeta na snazi nekakva divlja kultura lišena normalnog dijaloga,kultura međusobne netrpeljivosti pripadnika različitih „plemena“, nacija i vjera, koji imaju dodirne točke u civilizacijskom napretku i kulturnim nasljeđima od prije. Ali se brzo zaboravlja suživot kada jedna kultura drugoj zasmeta. Jedan jezik drugome, jedan čovjek, naposljetku, drugome čovjeku. Kada poludimo, razlike nam se vide u očima, pišu na čelu. A na ovim prostorima ludimo pa skoro u pravilnim vremenskim razmacima. Ili smo ludi stalno, jedino u skoro pravilnim vremenskim razmacima naše ludosti izlaze na površinu.

Kakva primirja i dogovori? Mi imamo devet istina i devet povijesti. Da, DEVET. Svatko svoju o sebi i o druge dvije skupine. Tri puta tri. Nema tu ni mira ni dogovora. Spašava nas samo interes. Dok svjetski igrači imaju interesa od nas, i dok im je interes da ovdje vlada mir, tako će biti. Kada dignu ruke od nas, ubace svoje agente i započnu novi rat, vođe će biti na sigurnom.

Za sada, Hrvati maštaju o jednakopravnosti a u nedostatku političke jednakopravnosti maštaju o entitetu, teritorijalnoj jedinici; Srbi planiraju separatizam. A Bošnjaci… oni se ponašaju kao da je država, barem veći entitet, njihov, jer većinski su narod koji bira i sebi i drugome, i u tome ne vide ništa loše. Sve pod krinkom građanskog koncepta. Niti jedna od tri ponuđene opcije, separatizam, centralizam i treći entitet, nisu moguće bez neke vrste sukoba. Nitko neće dati Srbima da uzmu skoro pola države, nitko neće dati Hrvatima entitet, nitko neće dati Bošnjacima da se samo njih pita u jednoj državi za tri naroda. Pitanje je samo, hoće li se bilo što u budućnosti dogoditi kulturno ili nekulturno.

Znate što, kada pogledam o kojim ljudima sve ovisi i tko nas i kako vodi, i kako vođe utječu na ljude, što god oni izabrali, osobno bih suprotno. Jer im ne treba više vjerovati, nikome. Niti jednome. Jer njima je dobro. A ljudima, narodima, nije dobro. Pa tko više može gledati kako se prepucavaju pripadnici ovih naroda po portalima, na stadionima, po medijima? U kojega Boga takvi vjeruju, Aresa, možda, pa ih po uzoru na njega raduju krv, jauk i zveket oružja? I mi se nazivamo pripadnicima kultura i civiliziranim društvom? Ovce koje budu vođene na šišanje, skoro mogu biti vođene i na klanje. U ime čije, koje, za koga? Pa, hajmo već jednom, da i to riješimo. Koje rovove će izabrati političari? Prvu crtu?