fbpx

KOMENTAR DANA: Na dan kada je rođen Nikola Tesla isključiše nam struju Aluminiju!

Autor: Danijel Ivanković / Dnevno.ba

MOSTAR - Četiri minute iza ponoći ove srijede, 10. srpnja, prestao je sa radom dojučerašnji hercegovački gospodarski gigant, mostarski Aluminij. Ono što se potiho spominjalo još nekoliko mjeseci unazad, a kako je vrijeme odmicalo sve nekako jače i jače, proteklih je dana postajalo jasnije kako mu nema spasa, iako je među samim ljudima, napose djelatnicima ove tvrtke, tinjala kakva-takva nada u spas Aluminija. No, to se ipak nije dogodilo, a kako se neće dogoditi tijekom jučerašnjeg dana ukazivale su i vremenske (ne)prilike u većem dijelu Hercegovine pošto je sve jače sijevalo, potom i grmilo, pa i okišilo. Baš kao da je i nebo proplakalo nad ovom tragedijom i zlom sudbinom koja je pogodila, najprije radnike firme, odmah potom i njihove obitelji, ali i općenito ovdašnji narod koji je uvijek patio kada bi istinski i drugi patio...

Tako je to od pamtivijeka u našoj “paćeničkoj” Hercegovini, jer toliko puta smo morali sve od početka i tako od jednog do drugog, novog početka. A tih početaka je, možda, bilo i previše. Ali valjda tako mora biti. Aluminiju se život pomalo “produživao”, najprije na nekoliko mjeseci, potom se to počelo računati u danima, pa ovih zadnjih dana u satima, u noći s utorka na srijedu u minutama… Kao u slučaju nekog teškog bolesnika kojemu se smrt približava i postaje nešto neizbježno, što bi Šimić rekao nešto – sasma ljudsko.

Nestalo je struje, a u ovom slučaju to je značilo kako je Aluminij isključen s aparata. Svi su o toj struji pričali, o cijeni, kupnji, prodaji, uspoređivali cijenu, tražili neku mogućnost, izlaz iz mračnog tunela, ma jednog sveopćeg sivila… Ali u Aluminiju je nestalo struje baš na dan, kojeg li samo paradoksa, kada je rođen veliki Nikola Tesla, jer ovaj veliki fizičar, svakako jedan od najvećih umova u povijesti čovječanstva, rođen je baš 10. srpnja 1856. godine.

Također, serijom zračnih sukoba između njemačkog Luftwaffea i britanskog Royal Air Forcea iznad britanskog otočja La Manchea, na današnji dan 1940. godine započela je nadaleko poznata bitka pod nazivom Bitka za Britaniju. Oni svoju bitku započeli, a u Aluminiju je istoga datuma skoro osam desetljeća kasnije završili. Da, završili bitku za struju teškom kapitulacijom nakon koje bi u nekim svjetski razvijenim državama tamošnji moćnici poslije nečega takvoga izvršili kolektivni harakiri, a ovdje se nitko od takvih, najvjerojatnije, neće ni počešati!

Dapače, ovdje je upravo politika umnogome i doprinijela jednom ovakvom epilogu i teško je sada prstom uprijeti u samo jednu osobu, jer ovdje se radi o kolektivnom grijehu struktura. Onih koji su postali gospodari života i smrti, a zbog kojih je obični narod već odavno obuzeo toliki strah, jer ovaj narod je počeo previše šutjeti da je to već ima više godina postalo zabrinjavajuće. I zabrinjavajuće, ali i deprimirajuće i ponižavajuće.

Podsjetimo, Aluminij je zapošljavao oko 900 radnika, a kompanija je imala godišnji promet od 320 milijuna maraka, dok je oko 20 posto kapaciteta Luke Ploče bilo vezano uz ovu kompaniju. Hrvatska vlada je suvlasnik 12 posto, a najveći dioničar je Vlada Federacije BiH s udjelom od 44 posto, dok su mali dioničari radnici također suvlasnici 44 posto udjela.

Dakle, svi smo izgubili i teško je reći hoćemo li se ikada oporaviti od jedne ovakve tragedije. Zbog visokih cijena električne energije Aluminij je nekoliko zadnjih godina poslovao s ogromnim gubitkom. Ukupni dug kompanije iznosio je preko 400 milijuna maraka, od čega se više od pola odnosilo na dug za potrošenu električnu energiju koja se plaćala po 78 eura i u vrijeme kada joj je tržišna cijena bila 50 eura, no od nečega je morala “živjeti” Elektroprivreda HZHB, negdje su se morali zapošljavati (sa namještenim natječajem ili bez natječaja) partijski uhljebi, a kako to biva u ekonomskom svijetu netko je morao sve to platiti. U ovom slučaju platili su radnici Aluminija.

Netko će danas reći kako su i ti isti radnici šutjeli svih tih godina dok su primali redovne i za ovdašnje prilike dosta dobre plaće, kudikamo veće od nekog ovdašnjeg prosjeka, ali što kod nas drugo čovjek radnik i može nego raditi i šutjeti, a posebno ako mu je redovna i dobra plaća, poglavito gledajući dosta često pregršt njih koji su obespravljeni i neplaćeni za svoj rad osim pomoliti se Bogu da sutra i on prvi ne bude na ulici, odnosno ne doživi sudbinu tisuća i tisuća njih koji su prijašnjih godina ostali bez posla, takorekuć na ulici ili nikada nisu ni dobili priliku za normalan posao pa su bili primorani trbuhom za kruhom “preko sedam planina i mora”? Stoga nikako ne treba okrivljivati obične radnike za ovo što se dogodilo, jer na kraju krajeva obični radnik je ovdje, kao i u većini sličnih slučajeva, ništa drugo nego žrtva.

A dobar dio svih tih žrtava, posebno mlađih naraštaja, već sutra će također morati spakirati kofere i negdje daleko krenuti u borbu za golu egzistenciju. A što mislite tko će profitirati time što je naroda sve manje, a uhljeba sve više?

Autor: Danijel Ivanković / Dnevno.ba

ZADNJE VIJESTI