KOMENTAR DANA: Nacionalisti zbog karijere ili trovači nacionalnih vrednota?

MOSTAR - Svakodnevno slušamo priču o srpskoj izložbi u Ujedinjenim narodima. Bombastična tema svih informativnih emisija i nadobudnih komentatora. Mnogima je pala kao kec na deset uoči posjete Vučića Zagrebu. Zanimljivo je da se na nespretnu, nesvjesnu, svakako sramnu izložbu najviše osvrću oni koji godinama navodno inzistiraju na boljim hrvatsko-srpskim odnosima.

Izložba je svakako još jedna glupost aktualnih srpskih političara, vođenih mentorstvom onih koji su odgovorni za sve srpske agresije s kraja prošlog stoljeća.

Vučić treba doći u Zagreb, Kolinda je povukla državnički potez, ako ni zbog koga, ono zbog suradnje silnih gospodarstvenika s obje strane Dunava. Njegova, njihova, isprika je nužna, a naš oprost ne bi smio izostati, jednako kao i utvrđivanje istine koja ne smije otići u zaborav i zbog koje krivci, oni pravi i stvarni, moraju odgovarati, pa makar i posmrtno!

Ma pustite Dačića i njegov govor u UN-u, divno je čudo koliko taj i takav čovjek ostaje na i uz vlast Srbije. Čovjek niskih udaraca i još niže inteligencije, baš sukladno svojoj visini, ne bi dobio mjesto ni u košarkaškoj reprezentaciji Pigmeja. Loša kopija Miloševića i svih onih koji su poslije obnašali vlast u Srbiji, sjetite se samo frizura. Baš me zanima kako će iskopirati Vučićevih dva metra visine?

Teme kao što su Jasenovac, Bleiburg, Huda jama, Goli otok, Vukovar, Škabrnja, Srebrenica, …, sramotno je koristiti za potrebe dnevne politike. Već sam napisao, nužno je precizirati povijesni okvir, detektirati krivce, tj. zločince, utvrditi imena žrtava i odati im ljudsku počast, a broj… Jadni su oni kojima su ljudi broj!

Ti i takvi zanemaruju i ne poštuju pojedinca, njegovo dostojanstvo, ljudskost, osobnost i intelektualni potencijal, kao čovjeka, njima je svejedno, za njih je važan samo broj. Broj, broj, ili samo bivše živo biće, u najboljem slučaju nacionalni srodnik, jedan od onih koji im ne mogaše izborni glas dati.

Žrtve su nebitne, baš kao i njihove ožalošćene obitelji, a kukavice, baš kao aktualni Dačić, koje ne doživješe rat u svoj njegovoj strahoti i težini, kako na mrtve, tako i na nas koji eto preživjesmo, oni to uglavnom gledaju kroz prizmu opet i samo izbornih glasova. Nemojte im vjerovati kada drže govore pune nacionalnog naboja, navodno vodeći brigu o državi i narodu, jer tada se svi moramo sjetiti u kakvim smo govnima kao ljudi, kao narodi, a o državi da ne govorim.

Svi mi koji smo ratovali iz domoljublja, vrijeme je da se konačno zapitamo, jesu li to ove države za koje smo se borili, je li to taj životni standard koji smo očekivali, zaslužili, jesu li nam zahvalni oni koji nam uporno uskraćuju braniteljska prava, govore da je vrijeme našeg odmora, a preduvjet za sve je samo izborni glas za njih. Pa kada sve to i takvo godinama prolazi pored nas, pustimo da prođe i ovaj pompozno najavljeni sastanak Kitarović, Vučić, namjera je dobra, a što god da dogovore, narodu gore ne može biti.

Huškači, vi koji ugroziste podrumske pacove tih nesretnih devedesetih, kada god pomislim na Češku i Slovačku, plače mi se za svakim svojim prijateljem, braniteljem, žrtvom, čovjekom. Rekoh čovjekom, jer imadoh strašnog tetka, imam ljudinu zeta (tamo negdje u Nevesinju), prijatelja u Gradiški, Srebrenici, Beogradu, Rijeci, Splitu, Zagrebu, a vas pitam; znate li koje su nacionalnosti Karabatić, Đoković, Vanja Udovičić, naš Stavros, Tedi, pokojni Arsen, Želja Samardžić (nabrajam samo mali dio meni dragih),…jeste li se kada zapitali koje su nacionalnosti oni u klupama hrvatskog sabora ili tko im je djecu rađao? Pominjem ih ne da bih odabrano vrijeđao, a vi procjenite na što sam mislio!

Zadnji sam čovjek koji je bio za Jugoslaviju, jer među prvima sam uzeo pušku da branim svoje, ali se godinama pitam, sto sam obranio, je li ovo moje; ili da sačekam da se i vi zapitate, pa da baš kao Kolinda i Vučić kavu popijemo!? O svom trošku, nije problem, mogu i ja platiti.