KOMENTAR DANA: Nijedna presuda nije prihvaćena od sve tri strane ali su neke ipak logične

SARAJEVO - Slobodan Praljak, Radovan Karadžić, Naser Orić, Prlić, Mladić, Halilović, Arkan i njegovi „tigrovi“, „kažnjenička“, „El Mudžahid“… dug je spisak osoba i odreda, zapovjednika i postrojbi, koji su u ratu na području Bosne i Hercegovine različito tretirane kod naroda koji u ovoj državi žive. Neki su činili zločine i osuđeni su za njih. Neki nisu činili zločine ali su opet osuđeni za njih. Neki jesu činili zločine ali nisu osuđeni, pa čak nikad ni procesuirani.Jednima je namješteno, drugima je suđeno prema političkom principu a ne vojnom, treći su pušteni da žive sa svojim savjestima. Ali ono najvažnije jest da postoji dovoljno pripadnika kod sviju naroda koji razmišljaju na način da su „naši“ definitivno nevini,ai onda kada su osuđeni, pogrešno su osuđeni. A „njihovi“ su definitivno krivi pa čak i ako su osuđeni, kazna im je premala.

Definitivno su neke odluke suda u Haagu za preispitivanje. No, osim prethodne činjenice kako razmišljaju neki manje ili više ekstremni pripadnici sviju naroda koji ne žele priznati vlastite pogreške i zločine, postoji još jedna činjenica koja je tragična sama po sebi jer je nepopravljiva greška u ponašanju određenog dijela štovatelja lika i djela tipova kao što su Ratko Mladić i Radovan Karadžić. Najprije moramo samo pogledati oko sebe i shvatiti da živimo u 21. stoljeću a rat i ratni zločini počinjeni od konačno osuđenog Radovana Karadžića su se dogodili krajem 20. stoljeća, dakle u vrijeme procvata moderne tehnologije pa je sve i snimljeno, dokumentirano, posvjedočeno od strane cijeloga svijeta.Treba samo pogledati na što su ličili gradovi i sela nakon što bi ih osvojili i razrušili velikosrpski četnički odredi. A broj poginulih i oštećenih na druge načine, dakle i smaknutih zarobljenika i silovanih žena i pobijenih civila, kao i porušenih vjerskih i civilnih objekata, govori sam za sebe. I to je ono za što se zna.

Žalosna i tragična činjenica leži u tome što pripadnik velikosrpske ideje ne preže od tih gnjusnih stvari. Pod krinkom obrane otadžbine, historijskih teritorija, od kneza Lazara naovamo uz misao na „samo slogu koja Srbina spašava“, zločini počinjeni od strane Arkana, Šešelja, Karadžića, Mladića i drugih, Martića i sličnih po BiH ali i po Hrvatskoj, su čak slavljeni. Definitivno nitko normalan ne može drugačije razmišljati nego na način da je Radovan Karadžić, sa Arkanom, Mladićem, Šljivančaninom i sličnima, jedan u nizu običnih krvnika. Jer se ne radi o pojedinačnom slučaju da je on kao vojnik saznao da mu je na drugom bojištu poginuo brat ili rodijak, pa se osvetio premlativši jednog zarobljenika. Ne radi se o tome da je pokleknuo, pijan ili drogiran, pa jednom silovao jednu ženu. Mada su i ova dva hipotetska slučaja, a koja su se nažalost dogodila u stvarnosti više puta na svim stranama, zločini i za osudu, kod Karadžića i Mladića i sličnih se radilo o sustavnom istrebljenju nesrpskog stanovništva sa teritorija za koja su oni smatrali da smiju i moraju biti samo i isključivo srpski i očišćeni od pripadnika drugih naroda.

Što su radili Karadžić i Mladić i njima slični? Pred očima svijeta otimali pripadnike Unprofora, pred kamerama prijetili rušenje brane koja bi potopila na desetke tisuća ljudi, pred NATO-om kršili zabrane letenja pa se čudili zašto ih NATO bombardira, i pred Bogom i svijetom rušili sve pred sobom i ubijali dok ne očiste teritorij od drugih koji su na tom teritoriju živjeli stoljećima.

Stoga, ako doživotna robija Karadžiću nije pravedna, a nije jer ne obuhvaća i druge zločine genocida uz onaj u Srebrenici, ona je takva samo zato što nisu u njoj pobrojani i drugi gradovi i mjesta u kojima je taj monstrum djelovao, kao što ni Mladić nije odgovarao za Škabrnju. A štovatelji lika i djela Radovana Karadžića, koji se zgražaju nad presudom doživotnog zatvora, su lišeni osjećaja za stvarnost i produžena ruka velikosrpske ideje koje treba imati na oku. Takvima je i žao što ima i Srba koji priznaju da je Karadžić – zločinac ‘par excellence’.