KOMENTAR DANA: Redovna sjednica Predsjedništva redovno nije donijela ništa novoga

SARAJEVO - Posljednja redovna sjednica Predsjedništva BiH završila je redovnim nepostizanjem dogovora o bilo čemu. A kako nije postignut dogovor o ANP-u, nije bilo potrebe za održavanjem izvanredne sjednice na kojoj bi se razgovaralo o mandataru Vijeća ministara. Zato što jedno uvjetuje drugo. Izetbegović kaže da nema mandatara dok se ne postigne dogovor o ANP-u i približavanju NATO savezu, a Dodik kaže da nema približavanja NATO-u. Što će reći predsjedavajući Komšić, nije dakle ni bitno, jer sve je rečeno. Redovna sjednica Predsjedništva po redovnom ključu nije donijela ništa novoga. Ali eto, rastali su se u miru, nisu htjeli Komšić i Džaferović preglasati Dodika jer bi on onda potegnuo pitanje nacionalnog i kantonalnog interesa pa bi sve završilo davanjem podrške srpskom članu predsjedništva u NS RS-a, stoga nisu dvojica bošnjačkih članova predsjedništva (ovo za dvojicu bošnjačkih članova Predsjedništva nije ironija ni satira već zbilja) htjeli potencirati preglasavanje, ali je bitno napomenuti još jednom da su se rastali u miru.

Redovno nas ovi naši političari obraduju vijestima o tome da su se sastali i rastali u miru. Možda ljudi počnu razmišljati na način da je dobro, neka nisu ništa dogovorili, ali barem se nisu potukli. Nisu otkopali ratne sjekire. Budala i rata je uvijek bilo i bit će ali je kod nas sve to puta tri. ANP i NATO, kao i mandatar, pričekat će bolja vremena. Samo, nije jasno zašto se uvjetuje mandatara sa NATO savezom i ANP-om. Mogla bi ova država imati izvršnu vlast i bez NATO saveza. Što će nam uopće NATO? Da nas ne bi tko napao? Prije ćemo u rat kao članica NATO-a nego ovako. Jer ovako smo determinante sami sebi barem još jedno vrijeme.

No, nismo ništa drugo ni očekivali. Mjesec dana roka u kojem će doći do sastavljanja vlasti na državnom nivou je na prolasku, a da je njima bilo do vlasti, sastavili bi ju davno. Njima je do stvaranja napetosti. Napetosti i privida da rade, a usput čvrsto čuvaju interese onih koji su ih birali. Njih trojica, dakle, ne netko koga su birali Hrvati. A isto bi bilo i da je legitimni Hrvat u uredu. Jedan bi uvijek potegnuo pitanje nacionalnog interesa. Što zorno zaključuje samo od sebe da ova država nema naciju. Mi svi zajedno i Valonci i Flamanci u Belgiji glumimo dobre odnose. Ne znamo kako je kod njih, kažu da je politička situacija itekako zamršena. Je li kao ovdje?

Ovdje gdje svijet igra svoju igru i gura svoje igrače i interese, a neradnike u vidu političara boli ona stvar dok s tuđom mlate po gloginjama. I to je sva vulgarnost za danas koju ćemo spomenuti, a ne radi se ni o izložbi, ni o festivalu, ni o predstavljanju knjige, radi se o putu i životu jedne države koja nije načisto kakva će biti i hoće li uopće biti država u skoro vrijeme, dok god ju vode oni koji ne znaju, ili zbog nečijih viših interesa, ne žele naći rješenje, pa narodima predstavljaju nepremostive prepreke i redovno nas časte s redovnim sjednicama na kojima ništa nije riješeno, ali su se rastali u miru.

Sprema nam se jedan fini financijsko-ekonomski krah, to je vjerojatna opcija. Mladi ljudi odlaze, drugdje je bolje nego ovdje. Državne jasle se zadužuju kreditima a kada više ne bude imao tko vraćati, kada mirovinski fondovi postanu prazni, kada kritična masa zatvori vrata za sobom, redatelji ovog nereda i nerada će pokupiti posljednje maslo, i još jednom, kao ne tako davno, neće se rastati u miru već će ratom prikriti kriminal. Pokušati barem. Valjda ima više pametnijih nego opijenih pa im to ne uspije. A možda ni ova pretpostavka nema ama baš nikakvo uporište. Nadati je se da nema. Ali povijest se ponavlja. I Jugoslavija je bila ekonomski uništena prije raspada. Njenom uništavanju pomogli su njeni dojučerašnji čuvari. Ti su i danas na vlasti, u svakoj državi nastaloj raspadom bivše. Pa eto nema šanse da nam se sprema isti scenarij?

I da, na kraju, fascinantna je količina mirnoće kada mediji izvještavaju o neuspjesima sjednica predsjedništva, kao i drugih institucija na razini države i entiteta, na kojima se ništa ne dogodi osim potvrde sudionika sjednica da se ništa nije dogodilo. Kako su nas lijepo naviknuli na to da se bez veze sastaju, kako su redovni u tome da nas redovno izvještavaju o svojoj navodnoj želji, a nemoći, o svojem navodnom radu, a lakrdiji, o svojoj brizi za narode koji ovdje žive, a pretakanju iz šupljeg u prazno dok njima ništa pod ovim nebom ne nedostaje. Čudi me da im netko smije i kritiku uputiti.