KOMENTAR DANA: Sve se više građani obraćaju s uzrečicom „ako ti se ne sviđa, idi“

MOSTAR - U kojem trenutku je postalo Bošnjacima, nadati je se ne svima ali očito onima čiji se glas čuje, Bošnjacima kao narodu i njihovim političarima, istaknutim intelektualcima i onima koji to žele biti ili misle da to jesu, njihovim medijima bilo da su kontrolirani od stranaka s lijevog spektra ili od nacionalističkih stranaka, i ostalo, u kojem momentu je postalo sasvim prihvatljivo obespraviti Hrvate u ovoj državi, umanjiti im značaj za ovu državu u njenom začetku, i još nas početi ucjenjivati opaskama tipa – ako vam se ne sviđa, idite? Kada je svrstavanje Hrvata u građane drugoga reda postalo općeprihvatljivo međunarodnoj zajednici i zašto to netko čini u 21. stoljeću kao da smo svi slijepi, nijemi i bespomoćni? Zašto uopće misli da smo takvi? I tko ima pravo nekome reći „ako ti se ne sviđa u ovoj državi (našoj Bosni), idi“?

Hrvati su jednakopravan konstitutivan narod u ovoj državi i građanski koncept tipa jedan čovjek – jedan glas se silom želi nametnuti. Hrvatska politička komponenta koja je nemalo sklona greškama u vođenju politike nije sama u činjenju grešaka. „Aluminiji“ su se događali i prije, i na drugim stranama države i njenog vođenja, niti su Srbi i Bošnjaci kao narodi koje biraju svoje političke predstavnike imuni od biranja političara koji su neke državne firme u drugim krajevima doveli do prosjačkog štapa i uništenja. I njihovi političari su skloni nečasnim radnjama, imaju sumnjive prošlosti i sadašnjosti, imovinske kartice, ma jednaki su u svemu i zajedno ručaju i večeravaju. Ali se konstitutivnost nalazi u Ustavu a država počiva na tom konceptu jednakopravnosti, jer da nije tako, nitko je ne bi ni „potpisao“.

Stoga, svako otimanje prava na biranje vlastitih političkih predstavnika zadire u temelje državotvornosti kakvu poznajemo u Bosni i Hercegovini, svako neravnomjerno raspodjeljivanje prihoda gospodarskih subjekata predstavlja centralizam poznat iz bliske nam prošlosti, te na posljetku, otimanje stvarnih i realnih prava jednog naroda predstavlja ugnjetavanje.

S druge strane, svi građani ove države dobro znaju da su Hrvati politički razjedinjeni na HDZ BiH i na ostale. Tko misli da ostalih nema mnogo, neka na službenoj stranici CIK-a/SIP-a pogleda broj glasova za HDZ na prošlim općim izborima, a na stranici Zavoda za statistiku broj stanovnika Hrvata u državi/Federaciji. Kada govorimo o političkoj razjedinjenosti Hrvata, misli se na političkog predvodnika HNS-a po njihovoj mjeri i na oporbu koja jedva da postoji. Ali, uz ovakve postupke drugih naroda i njihovih političkih predstavnika, ili nacionalističkih ili onih koji se kriju u lijevim i građanskim opcijama a zapravo se služe još gorim metodama, sami su natjerali najprije HDZ na suradnju sa Dodikom radi okrupnjavanja moći utjecaja, a zatim tjeraju i ostale Hrvate na nužno okrupnjavanje političkog jedinstva, iako se ne slažu s HDZ-om i politikom koju vodi.

Udar na slobodu mišljenja, govorenja i življenja u jednakopravnosti u smislu opaski „ako ti se ne sviđa, idi“, je nadalje i vrlo licemjerno jer iz ove države je iz sva tri konstitutivna naroda otišlo mnogo ljudi. Obespravljenih iz raznih razloga, nejednakopravnih kod pronalaženja posla, nije ih nitko otjerao silom, ali su otjerani suptilno. Njima se nije sviđalo, zato su otišli. Nisu bili jednakopravni unutar vlastitog naroda, nisu bili politički podobni. Nema veze kakvoga su obrazovanja, ženidbenog statusa, jesu li kulturno uzdignuti ili nacionalno osviješteni, takvi su bili primorani otići jer nisu pronašli svoje mjesto pod ovim nebom. Možda samo nisu bili politički aktivni.

Znamo svi kako se uspijeva ovdje. Znamo koliko je važna stranačka „diploma“, odnosno iskaznica članstva, kod sva tri naroda. Istom se linijom dobiva posao i u Elektroprivredi HZ-HB, i u Elektroprivredi BIH.I samo oni koji su otišli, znaju kako je teško otići. I mi koji imamo bližnje što su otišli, vidimo na njima da im je teško. Stoga, opaska „ako ti se ne sviđa, idi“, nužno mora biti izbrisana iz misli i djelovanja jer se radi o tjeranju a ne o dobrovoljnom odlasku. A zbog političke klime u kojoj je moguće nekoga tjerati, ljudi odlaze i bez da im se to govori. Ne moraš mi objašnjavati da ovdje mjesta za mene nema. No oni koji žele ostati na svojemu ognjištu, traže minimum prava uz izvršavanje obveza.

A minimum prava je da ja kao Hrvat sa drugim Hrvatima biram tko će me predstavljati u Predsjedništvu, u Domu naroda i Predstavničkom domu, jednom i drugom, ma u svim domovima i parlamentima u kojima se izbor odvija prema nacionalnoj kvoti koja je utkana u samo postojanje ove države skrojene u Daytonu. A ako se meni kao Hrvatu ne sviđa predstavnik kojega su birali drugi Hrvati, to je naša stvar, a ne drugih naroda. Isto kao što je pitanje Bošnjaka hoće li većinski izabrati Džaferovića ili Bećirovića ili Radončića ili bilo koga četvrtog.

Današnja pravila su nametnuli zli duhovi međunarodne zajednice. Glupi i tupi, slijepi i nesposobni, ne znaju riješiti probleme u svojim zemljama, a misle da mogu u BiH. Austrijanac, sjeverni Irac, Belgijanac, nebitno tko je. Bi li on da mu ja dođem u Sjevernu Irsku i biram tko će ju predstavljati u Britanskom parlamentu? Ne bi. Bi li on da mu ja nametnem u Koruškoj da mu predstavnike biraju iz Štajerske? Bi li mi Hrvati da nam Bošnjaci izaberu predstavnika? Naravno da ne bi. Svatko da bira i bude biran? I svatko se ima pravo izjasniti kako hoće, ako da je nacija dres. Da se radi o obrnutoj situaciji u kojoj Hrvati biraju drugome političke predstavnike, na sve strane bi se borilo protiv toga, od Strasbourga do New Yorka. Zato, ukinite licemjerje a ne prava Hrvata kao jednakopravnog naroda. Neka se Komšić slobodno izjasni kao Bošnjak, neka ga onda biraju, da vidimo koliko će glasova dobiti, i neka onda postavi druga Tita gdje hoće.

A tko će biti politički predstavnici Hrvata, HDZ kojega ne vole ili netko drugi, pa opet na to imaju pravo odluke Hrvati, a ako netko drugi ne voli nekoga iz reda političkih predstavnika Hrvata, treba znati da se oni međusobno ne vole svakako već nužno surađuju, a ni nužna suradnjanije moguća bez jednakopravnosti. Ili, možda se oni međusobno vole, znaju gdje ovo sve ide i čemu služi, možda je interes politike da se narodi pobiju, i ako je tako, onda neka im sotona sudi kada dođe čas.

Eto, nama Hrvatima koji nismo politički uz HDZ, nama je sve drago i milo vidjeti da nam je Dodik lučonoša. Malo sutra. Eto, cvjetamo od radosti kada Čović na HRT-u priča o jednakopravnosti, dašta smo, a sami smo unutar sebe neravnopravni. Ali ako je svakome poznato da je Željko Komšić silom biran za člana Predsjedništva kao Hrvat, a on sam nikada nije istaknuo ni pokazao da je Hrvat, a država počiva na JEDNAKOPRAVNOSTI Hrvata, Bošnjaka i Srba, pa dokad ovako? Dok ne odemo jer nam se ne sviđa? Ako je tako, vi ste, gospodo, predstavnici gušitelja volje jednog naroda, a ne jedne političke stranke, jer ta stranka nije narod, ali ako je birana od naroda, onda neka ga i predstavlja. Kako ga predstavlja, e o tom bi mogli drugom prilikom i nadugo i naširoko.

Na posljetku, ovo je prikaz realnog stanja kojega vidimo, osjećamo i znamo da je pogrešno. Svi znamo da je pogrešno. Kome se sviđa, svjesno ide u pogrešnom smjeru. Ovdje, u ovom tekstu, nije bilo ni primisli o nacionalizmu, šovinizmu, fašizmu ili bilo kojem drugom -izmu niti je bilo govora o ratnohuškačkom novinarstvu, niti je bilo govora o izljevima mržnje. Ako netko vidi sve to u traženju jednakih prava, taj nije normalan. A ako ti se ne sviđa, idi, ne komentiraj, ne osvrći se.