KOMENTAR DANA: Velež iz Vrapčića

Autor: Vlado Marušić / Dnevno.ba

MOSTAR - Predsjednik HNS-a i HDZ-a BiH dr. Dragan Čović je za medije izjavio kako mu je drago što se FK Velež vraća u Premijerligu BiH. U maniri iskusnog političara i politikanta rekao je također kako emocije ne mogu nestati ali se one također vremenom transformiraju, čime je ostavio rezervu kako je danas njegov klub HŠK Zrinjski kako ne bi uvrijedio navijače tog kluba. Naveo je kako je kao dječak navijao za FK Velež, te kako nema terena na kojem je Velež gostovao a da on nije bio na njemu.

Mi nešto stariji se dobro sjećamo jugoslavenske lige od prije rata u kojoj su se „krpačili“ Dinamo, Hajduk, Partizan i Zvezda. Neki klubovi su im znali pomrsiti račune u osvajanju naslova prvaka od kojih bih izdvojio Željezničar, Sarajevo, Vojvodinu, Budućnost iz tadašnjeg Titograda, Vardar, Rijeku, Olimpiju iz Ljubljane, Radnički iz Niša, Osijek, Prištinu, a ponajviše Velež iz Mostara. Taj klub je u ono vrijeme bio crna mačka za sve klubove te bivše jugoslavenske lige, a poglavito za vodeću četvorku – Dinamo, Hajduk, Partizan i Zvezdu, te je neke od njih znao počastiti s porcijom golova u njihovoj mreži, od kojih bih izdvojio 5:0 pobjedu protiv Zvezde u Mostaru 1987. godine.

1982. godine, kada je Ćiro Blažević s Dinamom gazio sve po redu i osvojio prvenstvo s Kranjčarom, Zajecom, Bručićem, Senzenom, Cerinom, Mlinarićem, Devčićem, Mustednagićem u Mostaru je izgubio 1:0 a bio je uvjerljivo najbolji klub Jugoslavije te godine.

Velež je imao mnogo navijača diljem Hercegovine a dosta ih ja imao i u zapadnoj Hercegovini. Ja nikada nisam navijao za taj klub već za Dinamo i gledao sam utakmice svog kluba u Mostaru svaki put kada je bio gost od 1981. godine do Domovinskog rata jer je pravni fakultet u kojemu sam studirao gledao na stadion Veleža (danas Zrinjskog), pa sam uvijek nakon ispita ili predavanja ostajao u Mostaru kako bih gledao svoj klub Dinamo. No,Velež je oduvijek bio rasadnik nogometnih talenata koji su postigli impozantne nogometne i trenerske karijere. Velež je bio najpoznatiji po trojci popularno nazvanaoj BMV(Bajević,Marić i Vladić) i u tom nazivu se krije sva tajna tog jugoslavenskog kluba. Duško Bajević je Srbin, Enver Marić Musliman, dok je Franjo Vladić Hrvat, što je zorno pokazivalo kako je taj klub njegovao tzv. “bratstvo i jedinstvo“, odnosno on je bio sinonim ili preslik tadašnje Jugoslavije.

Moja malenkost nikada nije navijala za taj klub, dapače u svoje studentsko vrijeme sam ga mrzio iz dna duše jer sam oduvijek mrzio Jugoslaviju a Velež je bio preslik te nakaradne komunističke i zločinačke tvorevine u kojoj ni meni a ni članovima moje obitelji, nikada nije bilo lijepo, jer sam tako učen, jer sam tako odgajan, i jer su mnogi moji izgubili život od strane jugokomunista na križnom putu, jer mi je otac zbog nemogućnosti zaposlenja u toj tvorevini otišao na privremeni rad u Njemačku, jer su zlikovci tog zločinačkog sustava pobili nevine fratre na Širokom Brijegu 07.veljače 1945. godine, a moja je kuća kojih 200 metara od franjevačkog samostana, jer su igrači Veleža koji su oduvijek bili multietični, protiv čega se moja malenkost cijelog svog života bori, i čiji igrači su uvijek bili posebno napaljeni na igrače Dinama a ja nisam nikada znao razloga tome. Nisu bili napaljeni ni na jedan klub bivše jugoslavenske lige kao na Dinamo. Čak ni na Hajduk u kojeg je otišao igrati jedan od najvećih igrača Veleža Blaž Slišković nisu bili toliko napaljeni. Nisu bili toliko napaljeni ni na Zvezdu koju su kako smo već rekli isprašili s 5:0.

Ipak, Velež je u ono vrijeme bio i značio nešto među svim navijačima Hercegovine. Svi se sjećamo Semira Tuce jednog od ponajboljih igrača Jugoslavije u ta vremena. MI Dinamovci smo bili smješteni uvijek na gornjoj zapadnoj tribini stadiona, dok su Veležovci bili smješteni na istoj tribini ispod nas i na istočnoj. Stadion se orio od gromoglasnog navijanja navijača obaju klubova da bi po završetku te utakmice znale nastupiti scene već poznate po ulicama gradova u kojima navijači domaćina proganjaju gostujuće.

Konačno dogodio se Domovinski rat u BiH. Muslimanski narod u bivšoj SR BIH je prihvatio tu bivšu socijalističku republiku kao svoju jer nikada nije imao svoje rezervne države, za razliku od hrvatskog i srpskog naroda u BiH, prihvatio je državu RBiH kao svoju i uvijek ju je svojatao kao svoju, što čini i dan-danas, no ta je država oduvijek bila izgrađena po modelu BMV(Srbin, Musliman i Hrvat), ili po modelu Bajević, Marić, Vladić, i nikakva drugačija tvorevina te države nije bila moguća niti će biti moguća ukoliko želi postojati.

Hrvatski narod u Mostaru se vratio svom izvornom klubu HŠK Zrinjski, te je bivši stadion FK Velež koji je lociran na desnoj obali grada Mostara postao njegov, dok je Muslimanski narod prihvatio FK Velež kao svoj jer je taj klub ostao nedonošče, bez majke i oca, te su ga Muslimani-kasnije Bošnjaci prihvatili kao svoj klub. Kako taj novi FK Velež nije imao stadiona na kojemu je mogao igrati Muslimani grada Mostara koji su prihvatili FK Velež kao svoj klub su počeli igrati svoje utakmice na stadionu u Vrapčićima, lijeva obala grada Mostara koji su vremenom preuredili u stadion koji zadovoljava kriterije Premijerlige BiH iz koje su zbog nedostatka logističke potpore ispali u Prvu ligu FBiH. Bilo je nekoliko pokušaja kojim se tražilo da i Zrinjski i Velež domaćinske utakmice igraju na stadionu Zrinjskog no ti su pokušaji propali jer je HŠK Zrinjski prihvatio taj stadion kao svoj ali i zbog svoje dugogodišnje tradicije koju su Jugokomunisti u onom sustavu sustavno gazili.

Sada dr. Dragan Čović navodi kako mu je drago zbog povratka FK Velež u Premijerligu BiH i to najviše iz razloga što je navijao za taj klub kao dijete, ali uz napomenu kako se emocije vremenom mogu „transformirati“. Imajući u vidu kako je dr. Dragan Čović političar jakog kalibra, a ujedno je i politikant htio ili ne htio priznati, jer je svojim izjavama ostavio rezervu kako su se njegove emocije koje je kao dječak osjećao prema Veležu transformirale u emocije koje sada pripadaju HŠK Zrinjski donekle ga je i shvatiti, no postoje ljudi među koje spada i moja malenkost koji će javno reći, jer nismo političari a ni politikanti, kako me ovaj Velež ne zanima niti će me ikada zanimati.

Nije me zanimao ni onaj Velež koji je igrao kako svi stručnjaci kažu “najljepši nogomet“ u ono vrijeme jer su moje emocije oduvijek bile usmjerene ka Dinamu i nikad mi se te emocije nisu transformirale prema nekom drugom klubu. A odgovor zašto me ovaj i ovakav Velež ne zanima je isključivo iz jednog razloga: Ovaj Velež nije onaj Velež iz Mostara u kojemu su igrali BMV (Bajević, Marić i Vladić); Srbin, Musliman i Hrvat. Isto kao i ova BiH koja nije ona BiH koja je bila a ona je država 3/tri ravnopravna i konstitutivna naroda već država u kojoj hrvatski narod nije jednakopravan i suveren na cijelom svom teritoriju, kao niti jedan drugi. Doduše najnejednakopravniji je hrvatski narod u BiH a poglavito u RS iz kojeg je praktično zbrisan unatoč uzaludnim vapajima Banjalučkog biskupa Franje Komarice prema državi BiH, vlastima RS, RH, međunarodnoj zajednici pa i samom papi, dok je u FBiH diskriminiran na svakom koraku, premda će predstavnici mnogobrojnijeg Muslimansko-bošnjačkog naroda reći kako to nije istina jer drže mnogo više političkih pozicija nego li im to treba pripasti imajući u vidu broj Hrvata u FBiH.

No, kao odgovor na takve teze dovoljno je reći samo ovo: “Koliki je omjer u raspodjeli financijskih sredstava svih federalnih ministarstava u kojim je omjer svih uposlenih veći od 50:1 u korist muslimansko-bošnjačkog naroda, dok je omjer davanja braniteljima od strane federalnog ministarstva branitelja 17 do 20:1 u KM u korist istog naroda i za što postoje eklatantni podaci. Zbog svih tih razloga me ne zanima takva BiH, FBiH a ni FK klub Velež iz Vrapčića koji je muslimansko-bošnjački klub. Eto im taj klub iz Vrapčića i sretno im bilo u Premijerligi BiH u koju se najvjerojatnije vraćaju. Ali zvati taj klub FK Velež iz Mostara umjesto FK Velež iz Vrapčića, odnosno gajiti neke emocije koje su se transformirale prema tom klubu iz Vrapčića je krajnje licemjerno, a nadasve podlo, pa bile one izrečene iz usta prvog čovjeka HNS-a ili HDZ-a BiH dr.Dragana Čovića. A sada vi dušobrižnici koji volite olajavati sve i svakoga i sada „ako netko hoće raspravljati o emocijama evo vam materijala“ kako to reče prva faca hrvatskog naroda u BiH.

Autor: Vlado Marušić / Dnevno.ba

ZADNJE VIJESTI