KOMENTAR DANA: Zar je zabranjeno pričati protiv vlasti?

Autor: Marko Čuljak / Dnevno.ba

MOSTAR - Ako nisi HDZ BiH, nisi ni Hrvat? Ako pričaš protiv HDZ-a BiH, pričaš protiv hrvatskih nacionalnih interesa? Ako si istinski Hrvat koji živi u BiH, nužno si protiv te države? Najprije, netočno i niječan je odgovor na sva tri pitanja. Ima njih koji su Hrvati samo na papiru, takvima ne vjerujemo, u redu. Ali ima i onih koji su ogrnuti hrvatskim zastavama plakali od sreće na kraju utakmice protiv Engleske u onu lijepu toplu noć 11. srpnja, ali isti dan s druge strane, s gorkim okusom straha trnce čovjek pušta kroz sebe kada se sjeti što je ljudska a zapravo zvjerska ruka bila spremna učiniti na taj datum i dane oko njega 23 godine ranije. I ne bismo se stavili u situaciju da s potomcima te politike koaliramo pa makar bili kao Pale, sam na svijetu. I baš nam se sviđa SinnFein što i znači – mi sami. Kao što jednom netko reče, imamo svoje „pičenje“ (smjer kretanja).

Ne sviđa se nikome u 21. stoljeću da jedna politika ne priznaje kritiku i glumi nedodirljivost. Tako se nađe čovjek u situaciji da dobronamjernom pričom sam sebe stavi u naizgled bezizlaznu situaciju kod kuće, na svom pragu, koja izgledni izlaz ima samo na jednom od graničnih prijelaza ove države, u smjeru izlaza iz nje. Kakva je to vlast koja ne priznaje kritiku, samim time ni oporbu koju je godinama uništavala i svela do toga da skoro ne postoji? I kakvi su to mediji pa i ljudi koji samo hvalospjeve odašilju prema takvoj vlasti? E, to je prihvatljiva vlast svima koji su izabrali lakši put. Jer čovjeku postane preveliki teret boriti se konstantno protiv vjetrenjača i život je prekratak da bi cijeli posvetili tome. S ljudske strane govoreći, nismo sveci izabrani da sav teret nosimo na svojim plećima. Nekome treba posao za lakši start, nekome osiguranje egzistencije za život i mirna mirovina. A savjest? E, ona ne da šutjeti.

Stoga, Hrvat koji živi u Bosni i Hercegovini u kojoj želi dijeliti sudbinu s drugim njenim građanima jer izgleda da nema drugačije, ne može i neće biti podjele bez puške koja se svima, nadati je se, ogadila, taj Hrvat ne da ima pravo već mu je obveza reći negativnosti vlasti i da je dosta. Možda nitko ne sluša ali ipak… Tko to može uvjetovati nečiju egzistenciju na njegovom pragu time da mora mijenjati mišljenje, zatomiti osjećaje i šuteći slegnuti ramenima i da ide od prvog do prvog na posao samo zato da bi preživio i na taj način gradio budućnost? Pa nismo u Rumunjskoj 1989. i bolje je mnogima što nismo.

Pa nitko i ne govori protiv HDZ-a kao idejnog začetnika demokratskih promjena s kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća. A gdje su tada bili današnji HDZ-ovci? Tko je se kada učlanio u tu stranku i s kojom namjerom? Je li možda netko samo promijenio dres, sakrio Titovu sliku u zadnju ladicu a potom na njegovo mjesto na zidu stavio raspelo samo zato jer je to postalo „in“? I nitko ne govori protiv HDZ-a kao pokreta Hrvata. Ali isto kao što je ustav SSSR-a bio jedan od najliberalnijih ustava u povijesti ljudskog roda, a u stvarnosti je negiran od samih njegovih pisaca, tako je i stranka koju spominjemo u svoje redove primila ljude koji nisu dostojni spomenuti hrvatstvo, a kamoli da drugome zbori o tome što je ono i što su hrvatski nacionalni interesi u Bosni i Hercegovini. Ta politika je zapravo dovela do toga da na prostorima današnje tvorevine koju zovemo RS skoro i ne postoje hrvatski nacionalni interesi jer skoro da i nema Hrvata u njoj.

Nekoliko stotina ili par tisuća primjera u omjeru prema 200 tisuća je jadni pokušaj privida da je sve bajno. Te lastavice su se vratile u debelu zimu i pokušavaju preživjeti. Ali pričati o drugih 195 tisuća također nije u interesu Hrvata u Bosni i Hercegovini već je u interesu tvoriti začarani krug nemogućih obećanja kojima se daje narodu privid da se vlast bori za njega a zapravo se bori samo za sebe. Ako si pravi Hrvat, nemoj ići u vlast koja radi protiv Hrvata. Jer preživjeli smo i gore zulume. Ali kako kad je tako dobro na vlasti, glumiti borbu a usput, daleko od pogleda, debljati imovinske kartice na legalne i suprotne tomu načine.

Ne mora se uopće biti oporba da bi bili protiv određene politike HDZ-a BiH. Jedan od osnivača ogranaka HDZ-a u Imotskom i Grudama reče nedavno, kada je u Saboru RH bila rasprava o famoznoj Deklaraciji, da bi se, kada se sjeti da se za nj bori Božo Ljubić, najradije ubio. Naravno, to je rečeno više u šali ali dovoljno zorno prikazuje kakvo je mišljenje onih prvotimaca iz te stranke o stranci danas. Jer se nije teško uhvatiti u koštac s problemima iz udobnosti svoje fotelje kada znate da su vam djeca osigurala egzistenciju. A tu egzistenciju čak namjerno grade negdje vani, u Beču ili Londonu, gdje je egzistencijalni doseg daleko od nacionalnih previranja, daleko od svakodnevnih bosanskohercegovačkih stvarnosti, gdje je brexit u najvećem fokusu pa će prijeći u New York. I takvi da pričaju o hrvatstvu?!

Oh, lijepo li je Hrvat biti, majko hvala ti. A svi mađaroni, radikali i Jugoslaveni… oni su svakako naučili na vlast i da se sutra vrati Austro-Ugarska, pod krunom svetog Stjepana i u taktu Bečkog valcera promijenili bi ime u Lajoš ili Fritz. Pa bi opet ušli u vlast kao što danas zamjeraju onima koji ulaze u vlast ispred Hrvata a zovu se Enes ili Sabahudin. Jer tko god mijenja stranke, posebno one suprotnih stajališta i protivne jedne drugima, ne bi mu bio problem promijeniti ni naciju.

Zar je zabranjeno pričati protiv vlasti? Ma, o njoj se i ne priča tamo gdje radi svoj izvorni posao, pa koja god stranka bila na njoj.

Autor: Marko Čuljak / Dnevno.ba

ZADNJE VIJESTI