fbpx

Krv mučenika zaborava nema, ona je bolna uspomena za sva vremena – ubojstva u Rami

Autor: Slavica Vučko / Dnevno.ba

RAMA - Kad narod ostane sam na milost i nemilost neprijatelju, onda se mora sam boriti za svoju slobodu. To se dogodilo u Rami. Pritisnuti talijanskom okupacijom i partizanskim i četničkim napadima, Hrvatska seljačka stranka po selima organizirala je narodnu zaštitu. Regrutirana je redovna vojska.

Podaci o novačenju nisu dostupni jer se nalaze u Vojnom arhivu u Beogradu sa oduzetim arhivima NDH. Do danas ih službena hrvatska vlast nije tražila i nisu dostavljeni u Zagreb.

Iz matičnih knjiga ramskihžupa i objavljenih popisa došlo se do podataka koliko je vojnika poginulo u Drugom svjetskom ratu od 1941. do 1945.. Crkva u Hrvata, imala je značajnu ulogu u duhovnom, nacionalnom i socijalnom osvješćivanju naroda. Zahvaljujući katoličkoj Crkvi, imamo podatke o živima, umrlima i mučki ubijenim Hrvatima.

Prema podacima o broju stanovnika koliko ih je bilo 1939. godine u Rami, a bilo ih je 14.730, dolazi se do saznanja da je od talijanskih okupatora i četnika stradalo 1.211 ljudi, a od onih, koji su regrutirani u druge vojske poginulo ih je 574. Stradalnici Rame, njih ukupno 1.785 ljudi u zreloj dobi, nikad se nisu ostvarili u svojim obiteljima i tako se i nekoliko puta smanjio broj stanovništva u budućnosti. (Brković 2014: 187-328). Iz cijele Rame, u partizanima su bila samo četvorica Hrvata.

Četnici su došli u Ramu 6.10.1942. na temelju sporazuma generala Mario Roatte i vojvode Dobroslava Jevđevića. Došli su iz Nevesinja u Mostar i odatle u tri pravca krenuli prema Rami da tobože protjeraju partizane. Nevesinjski četnički korpus imao je oko 3.000 vojnika u četiri brigade.Jedni su išli preko Rakitna i Blidinja na Škrobućane i Orašac, drugi prometnicom od Mostara preko Jablanice na Prozor, a treći su krenuli preko Konjica, dolinom Neretvice na Solakovu Kulu i Uzdol. U njihovom pohodu na Hrvate kao vodič poslužila im je talijanskadivizija Murge koja je bila stacionirana u Prozoru. Četnici umjesto da tjeraju partizane prema Duvnu, oni su napali nevino stanovništvo u Rami: od 6. do 12.10.1942. godinepoubijali su sve muške koji su bili iznad visine talijanske puške.Tom zgodom je stradalo 876 Hrvata i 335 Bošnjaka ukupno 1.211 ljudi. Ostao je veliki broj siročadi. Hrvatska vlast pod vodstvom Nikole Kovačevića i predsjednika općine Prozor i Šćit organizirala evakuaciju djece iz Rame u Zagreb udva transporta.

Krv mučenika zaborava nema, ona je uspomena za sva vremena

Do danas nije poznata povijest Hrvata. Narod koji ne proučava svoju povijest, ne zapisuje je, o njoj ne uči mlađe generacije, kao da se nije ni dogodila. Povijest je učiteljica života i mora biti zapisana, kako se njene strahote više nikada ne bi ponovile. Hrvatska povijest stradanja se ponovila tri puta. Iz tog se lako da zaključiti, da Hrvat nikad do kraja slobodan nije bio, da su njegova stradanja duboko zapisana u njegovo srce i um, da je neprijatelj upotrijebio sva sredstva da se likvidiraju svi, koji bi o tome govorili. Progonjene su cijele obitelji u nekoliko pokoljenja i strah je činio svoje. Poruka je bila jasna, šutnja ili smrt. Po cijelom svijetu, pratili su se i ubijali hrvatski rodoljubi, svjedoci svih pokolja koji se činio nad nevinim stanovništvom. Hrvati su prošli tri totalitarna sistema, i prolaze ponovo patnju, jer nisu ništa naučili od svoje povijesti. Nisu, jer im je uskraćena. Hrvatski mučenici proglašavaju se nacistima, a ubojice osloboditeljima. Voljeti svoju domovinu Hrvatsku i biti ponosni Hrvat, i danas je napadnut, sankcioniran i prolazi raznorazne torture. Hrvat, slobodan nije i pati na braniku svoje domovine.

Povijest Hrvata pišu naše ubojice, naši agresori. Oni zapisuju svakog Hrvata, kome je Hrvatska u srcu, koji za Hrvatsku živi i diše. Takav Hrvat bez obzira na njegovu izvrsnost u struci, moralnost života, etičnost i čast ne može biti na važnim državnim funkcijama. Takvi se dobro prate i njih se nastoji ako i dođu greškom sustava na poziciju, u kratkom postupku maknuti. Svježi nam je primjer Kajkić, Krišto, Jurić… Nažalost popis Hrvata koji je nepodoban za važne hrvatske funkcije i dužnosnička mjesta postaje sve veći. Sve je isto kao i prije, jedino nas Isusovo srce bez prestanka grije. Sve nas to podsjeća na ona vremena, koja nažalost nikada nisu ni prestala kad se potomcima rodoljuba, kojima je netko bio u vojski Hrvatske nezavisne države uskraćuju stipendije, a ako bi netko slučajno i dobio, kad bi se ustanovilo da mu je netko iz obitelji bio u crnoj legiji ili Ustašama, sve mu se odmah uskraćivalo. Da je sve tako, pokazuje nam i najsvježiji primjer saborskog zastupnika Stazića kako su 1945. godine šlampavo odradili posao, a ubili su pola milijuna Hrvata. Za svoj govor mržnje i priznanja ubojstava Hrvata 1945. godine protiv njega nitko od državnih institucija nije pokrenuo kazneni postupak niti je ikada za to odgovara. Hrvate je mogao svatko ubijati i za to nikada ne odgovarati. Imamo to i na primjeru Domovinskog rata. Odgovaraju branitelji, koji su branili svoju domovinu od agresora, a agresor pokreće nad njima kaznene postupke.

Progon rodoljubnih Hrvata nikad nije prestao i traje i do danas. Stalno su hrvatski rodoljubi progonjeni i morali su se po svijetu skrivati ako im je netko bio u Ustašama. Ustaše su bile regularna hrvatska vojska o kojoj se ne smije govoriti. Sa Ustašama i danas ocrnjuju Hrvate po svijetu i sa njima nas po svijetu proglašavaju fašistima. Dobrovoljci koji su voljeli svoju Hrvatsku, o njoj sanjali i nažalost nisu je doživjeli. Zbog te ljubavi, svi su morali platiti cijenu životom. Diljem Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, razbacane su njihove kosti po jamama i do danas nisu ekshumirane. Sve su ih poubijali. Zbog njihove osvete, i nastavka ubijanja po svijetu u miru, strah je i dalje prisutan, jer isti koji su mučki na najsvirepije načine ubijali Hrvate i ubili sve Ustaše, priključili su se partizanima i do danas dobivaju mirovine od Hrvatske u tri pokoljenja nakon njihove smrti.Prebolno! Kosti Ustaša, prve hrvatske vojske po tiho se posjećuju, ekshumiraju, a o tome uglavnom šute hrvatske institucije i rijetko o tome se govori na javnoj „H“TV. Hrvatima se skrivao istina, a laži se govore kako u Hrvatskoj tako i u svijetu. O preživjelim četnicima se govori da su svi ušli u partizane i upravljaju sve ove godine Hrvatskom i tako drugi puta ubijaju žrtvu praveći od žrtve agresora, prisvajajući sve dobrobiti sebi. Okreću se kosti mučki ubijenih Hrvata, koje nismo dostojno ni sahranili.

Ustrajni u istini na otkrivanju hrvatskih žrtava osnovano je Hrvatsko žrtvoslovno društvo, čiji predsjednik je Ante Beljo. Društvo se bavi problematikom ratnih i poratnih žrtava, pojedinaca i cijelih naroda za vrijeme totalitarnih režima –fašizma, nacizma, komunizmate ostalih nedemokratskih režima. Društvo se zalaže da svaka žrtva dobije pravo na dostojno vječno počivalište i očuva spomen na hrvatske žrtve u domovini i u inozemstvu i svake hvale je vrijedan njegov rad.

Šutnja razara istinu!

Zaustaviti i zatomiti istinu, grijeh je propusta. Strah je sotonino oruđe. Isus je rekao 365 puta u Svetom Pismu NE BOJTE SE. Ako Isus tako kaže, koga da se onda bojimo. Nismo rođeni samo za zemaljski život, nego je zemaljski život samo put do vječnosti, kamo su otišli naši hrvatski mučenici. Hvala im i slava!

Autor: Slavica Vučko / Dnevno.ba

ZADNJE VIJESTI