MIJENJAJMO, DA BI SVE OSTALO ISTO: Tegeltiju je nemoguće smijeniti u zakonitoj proceduri, ali on nije izuzetak!?

Autor: Senad Avdić / Slobodna Bosna

SARAJEVO - Eto nas vrlo blizu odgovoru na "tajnu" dugovječnosti ovdašnjih poltičara, sudija, šefova javnih poduzeća i drugih javnih osoba, ukčljučujući i nevladin sektor, koji se, uz neznatne izuzetke na istovjetan način održava u sedlu vlasti, para, utjecaja. Nikome, ali baš nikome, nije iskreno stalo da se postojeće stanje i za mrvicu promijeni, niti za bogdu poboljša, jer ovakvo konzervirano, nepromjenjivo stanje ide na ruku svima na vlasti i oko nje. Oni kojima je bilo stalo do promjene, bacili su koplje u trnje, pokupili prnje i razgulili.

Aktualni slučaj “potkivanje Tegeltije”, skandal sa prvim čovjekom bosanskohercegovačkog pravosuđa Milanom Tegeltijom uhvaćenim sa rukama u pekmezu na kojem, doduše, nije ostavio otiske prstiju, otvorio je brojna pitanja koja se ne tiču samo (ne)funkcionaranja pravosuđa, dakle, pravnog poretka, nego svjedoči o “nesavršenosti” , tačnije pervertiranosti cjelokupnog “sistema” unutar kojeg se taj skandal odvija. Jedno od fundamenalnih “pravila igre” prema kojem šljaka svaki sistem, pa i pravosudni, je princip odgovornosti, skup procedura, pravila njenog utvrđivanja i sankcioniranja. Iz toga se načela izvodi sve drugo, a osobito princip smjenjivosti ljudi na najodgovornijim dužnostima, pa i onih koji su hijerahijski raspoređeni niže. U zakonsko-proceduralnoj arhitektonici na kojoj počiva Visoko Sudsko i tužiteljsko vijeće uopće nisu uključeni mehanizmi koji bi osigurali da prvi (niti bilo koji) čovjek te institucije može biti provjeravan, sankcioniran, smijenjen. VSTV nije isključivo regulatorni organ pravosudnog poretka, nego je, kako to svako malo upozorava prof. Edin Šarčević i samoregulutor, dakle zatvoreni sustav, organski pošteđen bilo kakve parlamentarne, ili druge kontrole uspostavljene demokratskim putem i voljom. Model po kojem funkcionira VSTV najviše liči na sistem socijalističkog samoupravljanja koji je bio ustrojen tako da radnička klasa nominalno bude prometnuta u vladajuću snagu društva, a da, pri tom, o tome nije obavještena od svojih političkim kriterijima biranih šefova.

Kad se već dotičem bivšeg, jednopartijskog režima, on je počivao na principunezamjenjivosti, unutar kojeg je vladajuća klasa (samo)legitimirana oružanom pobjedom i socijalističkim zaslugama. Socijalistički zaslužnici su dakle, svojeručno izgradili sistem vlastite (nerijetko doživotne) nezamjenjivosti; u ovom poretku u kojem živimo na djelu je model dugovječne, sisemski osmišljene nesmjenjivosti. Svaka struktura, grupa ljudi, koja se dočepa vlasti i upravljanja nekim javnim, poličkim, državnim, općim dobrom, za prioritetni cilj postavlja usposavu sisema koji će osujetiti mogućnost, ili skromnu mogućnost da bude smijenjena, promijenjena zamijenjena. VSTV nije izuzetak, neželjeni eksces, nego konstruktorska greška.

“POTKOVANI POTKIVAČ”

Članove tog tijela bira “baza” koja je po logici funkcioniranja pravosuđa interesno povezana, poslovno umrežena, nerijetko i obiteljski isprepletena. Za nedavni reizbor Tegeltije su gotovo aklamacijom glasali sudije i tužitelji koje je na te dužnosti prethodno, po dubioznim kriterijima, imenovalo VSTV. Osnovni kriteriji (a ima ih još, manje vidljivih, ali snažnih i žilavih) jeste njihova lojalnost prema članovima VSTV-a, jednom i zasvagda. Izborna baza, istovremeno i sa pravom, računa da će se ta lojalnost kada dođe vrijeme za to isplatiti, odnosno naplatiti kroz trajne sinekure, imenovanja, promaknuća, reizbore. Nije, kako se to iz razloga lijenosti i površnosti, pa i oprotuniteta, posljednjih nedjelja tvrdi, politika eminentno ta koja je generirala nesnošljivo stanje u pravosuđu: politika se u tom prehrambenom lancu pojavljuje na kraju balade, kao konzument, onaj ko se okoristio o takav neprofesionalan, potkupljiv i neetičan sistem. Nije politika, recimo, nego je struka, preko 200 sudaca iz cijele BiH, izabralo za članicu VSTV-a notornu Ružicu Jukić, priprostu provincijsku snašu za koju čovjek ne može biti načisto da li da je sažaljeva, ili prezire. “Potkivanje” je u pravosuđu dvostruk proces, Tegeltija je, da prafraziramo pionirski filmski uradak braće Lumiere “Potkovani Potkivač”. Politika (barem ne lokalna) nije najodgovornija za neprohodni labirint u kojeg je ugurano ovdašnje pravosuđe, ali načelno joj takvo stanje stvari uopće nije mrsko. Ona parazitira i opstaje, krade, pljačka, na takvom, ruiniranom, urušenom pravosuđu, njihovi ratni zločinci nisu u zatvoru, nego na odgovornim dužnostima, njihovi tajkuni dijele pare stranačkim liderima, umjesto da dijele zatvorske ćelije.

Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće i formalna nemogućnost da ga se personalno i suštinski reformira, ili bitnije promijeni, nije nikakakav izolirani slučaj, dakle iritantni izuzetak, ono je pravilo, paradigma funkcioniranja jednog šireg, zaparloženog, ustajalog, nepromjenjivog, u sebe zatvorenog sistema u svim njegovim bitnim i manje važnim segmentima. Nikada, koliko god se upirali, čelni ljudi VSTV-a Milan Tegeltija, Ružica Jukića, Jadranka Lokmić-Misirača neće dostići negativnu popularnost, plebiscitarnu, masovnu omrazu, kakvu su skoro dvije decenije uživali čelnici Fudbalsko/nogomentog saveza Bosne i Hercegovine.

“(NOGOMETNI) SAVEZ U KAVEZ”

“Kako se mogu smijeniti Jusuf Pušina, Munib Ušanović i cijela ta ekipa oko fudbala?”, pitao me je prije više od 15 godina Haris Silajdžić, neposredno nakon još jednog “hladnog tuša” i tradicionalnog neuspjeha nogometne reprezentacije da se plasira na neko veliko natjecanje (mislim da je bilo aktuelno SP u Japanu i Sjevernoj Koreji). Silajdžić je tih godina bio u “ozbiljnoj” vlasti, kontrolirao je krupan paket onoga što nazivamo “političkom voljom”, imao je svoje ljude u ministarstvima, parlamentima, javnim preduzećima, kantonima, agencijama… Navijačke grupe su godinama tražile ostavku, javnost bivala skandalizirana dokazima o kriminalu, nepotizmu, korupciji (“Savez u kavez” bila je neizostavna scenografska dosjetka na tribinama), narod je spontano držao u okruženju Kuću fudbala..Ali, uzalud, unutar “samoregulirajućeg” sistema i privatno dizajniranih pravila igre koje je vrhuška FS/NS BiH instalirala sa ciljem ostvarenjenja svoje “doživotnosti”, nije bio moguć bilo kakav ozbiljniji transfer upravljanja tim otuđenim, moćnim sustavom na drugi način i sa drugim ljudima.

Jusufa Pušinu je na početku rata i državne samostalnosti Bosne i Hercegovine na čelo loptaške organizacije postavio sistem, “politička volja” na čijem je čelu bio Alija Izetbegović. Takvo se uzrpatorsko stanje perpetuiralo od tada pa sve do loše beskonačnosti koja bi umalo, da nije došlo do intervencija, ulimatuma izvana, završila gašenjem cjelokupne nogometne organizacije . Kad već pominjemo bivšeg predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine Izetbegovića, i njegov primjer svjedoči o nesmjenjivosti kao običajnom pravu i uobičajenoj praksi u novijoj bosanskohercegovačkoj vlastodržačkoj povijesti. Izetbegoviću je mandat prvog među jednakim u Predsjedništvu BiH bio istekao već u jesen prve ratne godine, ali je on na čelu državnog vrha , nekom poslovničkom alhemijom i pravnim dovitljivostima sa “zakonskom snagom” ostao nesmijenjen još pune četiri godine, sa čime su se preostalih šest članova Predsjedništva BiH htjeli- ne htjeli morali suglasiti. U protivnom, uvijek bi se našao neki “odmetnuti komandant” koji bi ih odveo na tjelovježbu po brdsko-planinskim rovovima.

Parlamentarnu demokraciju i demokratske izbore politološka nauka definira kao jedini način da se promjena vlasti izvrši na miran, nenasilan način. Praksa nas, pak, podučava da vlast koja se formira demokratskim putem ne mora nužno biti i demokratska. Ako su demokratski izbori posljednji modni krik i zadnja riječ parlamentarizma, kako je onda moguće, da, recimo, Halid Genjac, poslanik emeritus, troši svoj šesti uzastopni mandat u najvišem državnom predstavničkom domu?! Je li izmišljen neki izborni sustav, neka algoritamska “zvrčka” koja bi osigurala političko upokojenje likova iz Genjčeve galaksije, svih tih recikliranih parlamentarnim naplavina, Sredoja Novića, Bože Ljubića, Šemsudina Mehmedovića. Borjane Krišto…?! Kakav su izbori “praznik demokracije” ako nema garancija da će vlast biti formirana u skladu sa njihovim rezultatima? Ukoliko su birači u tri izborna ciklusa, svaki put sve brojnije i glasnije poručili da jednu osobu ne žele vidjeti ni čuti u Predsjedništvu BiH, niti bilo gdje drugo gdje se o državnim pitanjima odlučuje, šta je, ako nije uzurpacija demokracije i privatizacija javne politike guranje tog političara na ništa manje odgovornu i zahtjevnu funkciju-ministra sigurnosti?

MRTAV PAE, A ŽIV KUĆI DOĐE…

Osam je mjeseci prošlo od oktobarskih izbora i još uvijek nije izabrano novo Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, uglavnom znamo i zbog čega. Poznato je, također, i zašto neće biti izabrana Vlada Federacije BiH, zato što bošnjačko-patriotski blok njen izbor veže uz formiranje državne razine vlasti. Hajde da nakratko pogledamo, po čemu, odnosno po kome će se ta buduća federalna Vlada razlikovati od ove tekuće-tehničke. Sačinjavat će je predstavnici četiri stranke, uz ranije partnere SDA, HDZ i SBB u vladu će ući i stanovit broj ministara koje predloži Demokratska fronta. U sranačkim kuloarima već se odavno zna da su mjesto u budućoj Vladi Federaciji osigurali njen aktuelni predsjednik Fadil Novalić, kao i dvoje njegovih zamjenika, ministrica financija Jelka Miličević i Vesko Drljača, ministar uprave, socijale. Vrlo je izvjesno da će u ubudućoj Vladi svoje mjesto osigurati i niz drugih stranačkih “sidraša”, puput Edite Đapo, Aljoše Čampare, Elvire Dilberović, Zore Dujmović. Shvatili ste nesagledivu drastičnost razlike: nova Vlada Federacije BiH neće biti imenovana, sve dok se ne razriješi stara, (mala, ali) tehnička u manje-više ideničnom sastavu! Razlika između te dvije vlade , je li tako, je tolika kao kad bi se na demokratskim izborima birao novi sastav Visokog i sudskog i tužiteljskog vijeća i izabrani bili predsjednik Tegeltija kao predsjednik a prve pratilje mu bile Misirača i Jukićka!

Nedavno je uvaženi kolega Gojko Berić u “Oslobođenju” pitao čitatelje sjećaju li se oni, kad se već on ne sjeća, kada je neko ko obavlja bilo kakvu dužnost “podnio ostavku”. Ovo pitanje ima smisla u retoričkom ključu i etičkom smislu, jer se tiče privatnog osjećaja za moral i odgovornost. U operativnoj politici, na žalost, to je pitanje neproduktivno jer ne otkriva ništa novo, nego konstatira oćepoznatu stvar- da živimo u društvu destruiranih moralnih normi i nakaznih principa javnog djelovanja i ponašanja. U demokratskoj, normativno uređenoj praksi pravo pitanje je da li je iko smijenjen, od strane vlastite poltičke stranke, insitucije u kojoj je zaposlen, zbog nezakonitog, nemoralnog, ili neprimjerenog djelovanja i ponašanja?

Evo, primjera, kojim ću probati ilustrirati kako se nesmjenjivaost i politička dugovječnost osiguravaju uz pomoć dogovornog pravosuđa kakvog su stvorili čelni ljudi u VSTV-u.

MIJENJAJMO, DA BI SVE OSTALO ISTO

Možda je neki od čitatelja čuo za Ivana Rogića, zamjenika direktora Fonda PIO/MIO. Taj lik odlučuje, dakle, o mirovinama stotina hiljada ljudi u Federaciji BiH, rasolaže stotinama milijuna maraka. U uvjetima natječaja nadležnog ministarstva na čijem je čelu Vesko Drljača (SBB) od kandidata nije traženo da dokažu da se protiv njih ne vodi istraga, jer dotični Rogić ne bi prošao taj filter. Protiv njega se istraga, doduše ne vodi, nego je završena prije 5-6 godina u Haagu čije je Tužiteljstvo dostavilo Tužiteljstvu BiH dokumentaciju o njegovoj ogovornosti za ratne zločine u općini Jablanica. Odjel Tužiteljstva BiH za ratne zločine ništa nije poduzeo da bi procesuirao Rogića, a ministar u Vladi Federacije (Drljača) nije mu zbog toga onemogućio imenovanje na dobro plaćenu dužnost. Kakvu je protuuslugu lider SBB-a (i budući ministar sigurnosti!?) dobio za ovakav “oblik pažnje” svog ministra Drljače, šta je tražio od Rogićevog šefa Dragana Čovića, može se samo nagađati. Mogao je tražiti da se u Tužiteljstvu BiH, gdje Čović ima utjecajne jatake, ubrza, ionako formalna istraga protiv lidera SBB-a (kao osumnjičenog za ubistvo Ramiza Delalića) kako bi pribavio “šaru” da je čist pred zakonom, neophodnu za buduće radno mjesto…

Da li bi bilo afere “Potkivanje” da je predsjednik SBB-a prije dvije godine kada je njegov potpredsjednik Adnan Terzić (još jedan dugoročan i nesmjenjiv lik) opuhao “Bobar banku” za da miliona KM:

Prvo, zatražio od nadležnog Tužiteljstva Kantona Sarajevo, na koje ima solidan utjecaj, da žurno provede istragu protiv Terzića i potvrdi, ili ospori informaciju SIPA-e koja ga tereti I Drugo: da je lider SBB-a suspendirao Terzića u stranci i na mjestu direktora Auto-cesta Federacije BiH do okončanja istrage i uvđivanja istine. Naravno da isto važi i za predsjednika SDA koji je iste mjere, da bi imao bilo kakvu vjerodostojnost u zalaganju za pravnu državu i “evropske vrijednosti” mora učiniti sa svojim kadrom, a Terzićevim saučesniom, Amirom Avdićem.

Eto nas vrlo blizu odgovoru na “tajnu” dugovječnosti ovdašnjih poltičara, sudija, šefova javnih poduzeća i drugih javnih osoba, ukčljučujući i nevladin sektor, koji se, uz neznatne izuzetke na istovjetan način održava u sedlu vlasti, para, utjecaja. Nikome, ali baš nikome, nije iskreno stalo da se postojeće stanje i za mrvicu promijeni, niti za bogdu poboljša, jer ovakvo konzervirano, nepromjenjivo stanje ide na ruku svima na vlasti i oko nje . Oni kojima je bilo stalo do promjene, bacili su koplje u trnje, pokupili prnje i razgulili. Imamo dakle poličare čija je živona dob i karijera na razini stogodišnjaka sa Kavkaza, a s druge strane, koja se za posljednje mjesto u Europi po ferilitetu bori sa uvijek neugodnom Andorom.

Zanimljivo je bilo nedavno slušati bivšeg visokog predsavnika u BiH Wolfganga Petritscha dok je pričao o osobnim dielemama i nelagodi prije nego što je (2001.) smijenio Antu Jelavića sa dužnosti člana Predsjedništva BiH i zabranio mu svaku javnu djelatnost. Petritsch kaže da za ono zbog čega ga je smijenio (tzv.”hrvatska samuprava”) Jelavić nije bio odgovoran, nego je taj neustavni čin potekao iz ekstremnih krugova HDZ-a. Jelavić je, otrkiva Petritsh, potpuno razumio njegovu odluku da ga smijeni, pa je na određen način osjetio i olakšanje što izlazi iz politike sa kojom se, intimno, nije slagao.

Valentin Inzko, Petritschev zemljak, tokom sedam-osam godina svog mandata u BiH nije smijenio nikoga, ali niko ni njega nije zamijenio. Bio bi zanimljiv i poučan primjer za domaću poličku i javnu scenu, kada bi barem Inzko, iz nekog razloga, a ima ih hejbet, podnio ostavku. Postoji samo jedna sitnica zbog koje je to nerealno očekivati: moglo bi se desiti da mu ostavku i usvoje!

Autor: Senad Avdić / Slobodna Bosna

ZADNJE VIJESTI