fbpx
Korisnik

MINISTAR OBRANE NEKADAŠNJE HERCEG-BOSNE OČITAO BUKVICU BOŠNJAČKIM POLITIČKIM ELITAMA! Evo što im je poručio

Autor: Dnevno.ba

Vladimir Šoljić rođen je 29. listopada 1943. u Širokom Brijegu i njegov je životopis doista impresivan. Ponajviše ga, istina, pamte kao ratnog ministra obrane Hrvatske Republike Herceg-Bosne te predsjednika Hrvatske zajednice Herceg-Bosne. No, Šoljić je obnašao i dužnost predsjednika Federacije BiH, predsjednika Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH, ministra obrane FBiH i ministra gospodarstva HR H-B. Sve to kada govorimo o njegovu političkom angažmanu u vrlo važnim, povijesnim danima i za BiH i poglavito za Hrvate u njoj. Uz (sve) to, bio je i direktor Autoservisa Široki Brijeg, direktor FEAL-a u rodnom gradu, predavao je u širokobriješkom Srednjoškolskom centru te radio kao projektant u poduzeću Vitezit u Vitezu.

Iako u (formalno) u mirovini, Šoljić je i dalje vrlo aktivan i politički i društveno. A trenutačno je i v.d. glavnog urednika Hrvatske enciklopedije. U intervju za Katolički tjednik šoljić je govorio o hrvatskoj vojno-redarstvenoj operaciji Oluja, te aktualnoj političkoj situaciji u BiH s, dakako, naglaskom na položaj Hrvata.

Razgovarao: Josip Vričko, Katolički tjednik

U vrijeme pripreme i same akcije Oluja bili ste na čelu Ministarstva obrane Herceg-Bosne. Kako danas gledate na te, vjerojatno najznačajnije, dane novije hrvatske povijesti?

Rat je najveće zlo, ali ako do rata dođe, bitna je razlika branite li svoje ili otimate tuđe. Hrvati kao narod u minulom ratu branili su svoje i, gledano u cjelini, Hrvati su iz tog rata izišli kao pobjednici i to protiv daleko nadmoćnijeg protivnika. O tome govore činjenice da je stvorena neovisna država, Republika Hrvatska te da je Daytonskim sporazumom stvorena mogućnost za jednakopravan status Hrvata u BiH kao jednog od triju jednakopravnih konstitutivnih naroda.

To je maksimum koji se u tim okolnostima mogao postići, i na to Hrvati kao narod mogu biti posebno ponosni. To zadovoljstvo znatno je umanjeno za Hrvate nepravednim Daytonskim sporazumom što je u velikoj mjeri utjecalo da Hrvati još uvijek nisu jednakopravni s drugim dvama konstitutivnim narodima u BiH, iako je to Daytonskim sporazumom utvrđeno. Razlog za nezadovoljstvo je potpuno opravdan budući da su Hrvati u BiH presudno utjecali na stvaranje BiH kao neovisne države.

Bez legitimnih hrvatskih zastupnika u Skupštini BiH ne bi bila donesena Odluka o njezinoj neovisnosti, a bez masovne podrške hrvatskih birača referendum za neovisnost ne bi prošao.

Međutim, neki – čak i u Hrvatskoj! – gdjekad znaju kazati kako bez potpore SAD-a od Oluje ne bi bilo ništa. A neki čak tvrde kako je bila riječ o dogovoru Tuđman -Milošević?!

Teza o dogovorenom ratu između Tuđmana i Miloševića je neutemeljena, besmislena i apsurdna. O tom tzv. dogovoru ne postoji nikakav pisani trag, a kamoli bilo kakav pouzdan dokaz. Ne postoji nikakav zemljovid u komu bi bile ucrtane granice podjele BiH.

Stjecajem okolnosti ja sam, vezano za razgovore Tuđman – Milošević, imao prigodu postavljati pitanja najbližim suradnicima predsjednika Tuđmana i dobivao logične, a vjerujem i istinite odgovore od kojih ću navesti samo neke:

JNA je preustrojem vojnih oblasti i stavljanjem na stranu pobunjenih Srba u Hrvatskoj jasno obilježila zapadnu granicu Velike Srbije na potezu Karlobag-Karlovac-Virovitica čime se unutar njezinih granica nalazi cijela BiH i jedna trećina Hrvatske. O kakvom dogovoru o podjeli BiH se tu može govoriti?!

U odnosu snaga kakve su tada bile između hrvatske i srpske strane, Tuđman je pregovarao s Miloševićem isključivo radi kupnje vremena dok Hrvatska ne izgradi kakav-takav obrambeni sustav. Tuđman je dobro poznavao odnose unutar RH i cijele Jugoslavije te razlike u stajalištima velikih centara moći prema krizi u Jugoslaviji, pa su optimističke izjave koje je davao vezano za razgovore s Miloševićem davane isključivo u funkciji zavaravanja protivnika i kupnje vremena. Za ovo je znao vrlo uski krug Tuđmanovih najbližih suradnika. Ako je stvarno postignut dogovor s Miloševićem o svemu pa i o podjeli BiH, zbog čega je trebalo voditi tako krvav rat, te zbog čega u cilju podjele BiH vojne snage Srbije i Hrvatske nisu djelovale zajednički protiv tzv. Armije BiH i to u fazi njezina nastajanja dok je ona u vojnom smislu bila potpuno beznačajna.

Jedina stvarna istina je da su Hrvati mudrom politikom njezina vodstva i snagom HV-a i HVO-a izborili neovisnu državu Hrvatsku i pravo na BiH kao jedan od triju jednakopravnih konstitutivnih naroda.

Doprinos HVO-a i Hrvata iz BiH u ovoj akciji, ali i općenito u Domovinskom ratu, s obiju strana granice je nedvojben. Ipak, definitivno ga je verificirao (tek!) Zoran Milanović prošlogodišnjim dodjeljivanjem odlikovanja pripadnicima HVO-a.

Hrvati su jedan narod koji voljom velikih sila i drugih okolnosti živi u dvjema državama, RH i BiH. Obje su u minulom ratu bile jedinstveno ratište pa se i hrvatski narod jedinstveno branio. Kad je počeo rat u RH, kod Hrvata nije bilo dvojbe da će se on prenijeti u BiH. To je jedan od bitnih razloga zbog koga su se Hrvati iz BiH u znatnom broju uključili u vojne postrojbe i MUP RH prije nego je počeo rat u BiH. Važno je odgovoriti na često postavljano pitanje: jesu li Hrvati BiH više pomogli obrani Hrvatske nego ona njima?

Nema vage koja to može izmjeriti, ali nedvojbeno je da je to bilo u obostranom interesu. Bez sudjelovanja Hrvata iz BiH na ratištima u Hrvatskoj, od Vukovara do Dubrovnika, bilo bi puno teže ostvariti neovisnost Hrvatske. No, isto tako bez pomoći Hrvatske, Hrvati u BiH bi se vrlo teško mogli obraniti. O ulozi HVO-a u obrani Hrvatske predsjednik Tuđman je vrlo često i pohvalno govorio, a najjasnije je to izrazio u posebnoj poruci kada je govorio o zajedničkom djelovanju HV-a i HVO-a.

Predsjednik Tuđman je sukladno tomu dodijelio brojna odličja pripadnicima HVO-a, ali je neupitna činjenica da je predsjednik Zoran Milanović odlikovanjem Gardijskih brigada HVO-a i Specijalne policije učinio iznimno važan državnički potez na čemu su mu Hrvati BiH iznimno zahvalni.

Je li bilo pomalo iznenađujuće što je to učinio hrvatski predsjednik koji pripada lijevoj političkoj opciji?

Predsjedniku Milanoviću nije trebalo puno vremena da sagleda i razumije prilike u BiH, a posebno da se uvjeri kako SDP BiH nije multietnička, nego bošnjačka stranka čiji se stavovi, kad su u pitanju Hrvati u BiH, ne razlikuju od stavova SDA-a i svih bošnjačkih stranaka u BiH. On je to pokazao kad je bilo najpotrebnije, dolaskom u Mostar u vrijeme kad je bio predsjednik Vlade RH. Predsjednik Milanović je sigurno u mnogome doprinio tome da sve hrvatske značajnije političke stranke u RH razlikuju državne od stranačkih interesa i da, kad je u pitanju pravo Hrvata na jednakopravnost s drugim dvama konstitutivnim narodima, imaju gotovo istovjetna stajališta.

Ozbiljnim političarima i relevantnim povjesničarima u RH je, na iskustvima iz Domovinskog rata, jasno da bi bez otpora Hrvata u BiH jug Hrvatske bio amputiran, a sama Hrvatska presječena na nekoliko mjesta. Ove činjenice osporavaju samo frustrirani pojedinci i plaćeni bošnjački lobisti kojima su širom otvorena vrata bošnjačkih medija u Sarajevu, a kojima je cilj osporiti svaki pozitivan učinak Hrvata u BiH i RH prema BiH.

A kada govorimo o Oluji, treba, poglavito u ove pretprazničke dane, podsjetiti i kako je oslobađanje Hrvatske i hrvatskih područja, ali i BiH, započelo na Kupresu. Govori li to dovoljno o doprinosu Hrvata i HVO-a ukupnoj pobjedi?

Kad je prestao hrvatsko-bošnjački rat i već bilo izvjesno da se pregovorima neće doći do mirnog oslobađanja RH i hrvatskih prostora u BiH, vodstvo Hrvata u RH i BiH izvršilo je kvalitetan preustroj vojske i temeljite političke, diplomatske i sve druge pripreme koje će biti dovoljne za oslobađanje tih prostora vojnim putem. Kako je u to vrijeme i bošnjačka strana imala slične probleme i interese, u Splitu je 22. srpnja 1995. potpisan Splitski sporazum od predsjednika Tuđmana i Izetbegovića o zajedničkom vojnom djelovanju, čime je bilo legalizirano djelovanje HV-a na prostoru BiH.

Bošnjačka strana je urgentno tražila pomoć RH za deblokadu Bihaća kome je u to vrijeme realno prijetila sudbina Srebrenice. Splitski sporazum, kao i raniji Washingtonski, kojim je stvorena hrvatsko-bošnjačka federacija, podržao je SAD koji je, u to vrijeme, vodio intenzivne aktivnosti za okončanje rata u BiH. Nakon ovog sporazuma pobjedonosnim operacijama HV-a i HVO-a priključila se i tzv. ABiH. Prije Splitskog sporazuma HVO je 1. studenoga 1994. počeo operaciju oslobađanja Kupresa koja je završena u roku od tri dana.

Od Kupresa je počeo niz pobjedonosnih operacija, od Zime-94 preko Ljeta-95 itd., do operacije Maestral, kojima je, u biti, okončan rat u BiH i RH. O tome kolika je važnost operacija koje su prethodile Oluji, jasno su se očitovali najviši vojni i politički dužnosnici, pa na to ne treba trošiti riječi.

Poznat mi je dio važnih i dramatičnih pregovora pred početak operacije Oluja, ali nakon što rezultata nije bilo, RH je odlučio, a SAD dao zeleno svjetlo za oslobađanje RH vojnim putem. Ovakav stav SAD-a je najveća, ali neizravna pomoć RH. Sve ostalo su uradile hrvatske snage. Bez uspješno izvedene operacije Oluja RH ne bi postala istinski neovisna i suverena država.

Kada se vraćamo u te dane, nezaobilazna je tema i Herceg-Bosna. Spominju se tu razne (pa i ratne) kontroverze.

Nakon napada JNA i srpsko-crnogorskih paravojnih postrojbi na hrvatsko selo Ravno, u Hercegovini, i izjave koju je, nakon toga, dao predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović da „to nije naš rat“, te činjenice da s prostora BiH kreću skoro svi napadi na RH, bilo je jasno da Hrvate u BiH nitko neće braniti i da im jedino preostaje samoorganizirati se i braniti. To je jedini i pravi razlog utemeljenja HZ H-B-a.

Sotoniziranje HZ H-B-a vršili su i sada vrše oni koji su Hrvate u BiH željeli onesposobiti za obranu u ratu i obeshrabriti u borbi za jednakopravnost u miru.

Sotonizira se i (zapadni) Mostar…

Kad je u pitanju grad Mostar, brojke govore jače od riječi, a one kažu da je Mostar, i to posebno njegov zapadni dio, jedini multietnički grad u BiH. U zapadnom dijelu Mostara danas živi više Bošnjaka, nego što ih je živjelo pred rat, a više Srba živi u Mostaru, nego u Sarajevu, iako je u Sarajevu prije rata živjelo više Srba, nego što je ukupan broj stanovnika Mostara.

Nerijetko se kaže kako bi u slučaju formiranja trećeg entiteta sarajevski i srednjobosanski Hrvati (plus Tuzla) ostali na „ničijoj zemlji“.

Te tvrdnje su neutemeljene i služe za unošenje razdora među Hrvate BiH. Upravo su Hrvati s tih prostora prvi formirali hrvatske zajednice, HZ Soli (Tuzla) i HZ Središnja Bosna (Travnik). I danas se ta tvrdnja obara izbornim rezultatima jer HDZ BiH, kao vodeća stranka Hrvata, u jednakom postotku dobiva glasove Hrvata na cijelom prostoru BiH.

Veliku podvalu Hrvatima čine oni koji tvrde da Hrvati u BiH svoju federalnu jedinicu ili više federalnih jedinica s hrvatskom većinom žele kao etnički čiste jer to jednostavno, realno nije izvodivo bez nasilja.

U tom kontekstu, bošnjačke stranke i pripadajući im mediji nerijetko optužuju Republiku Hrvatsku za miješanje u unutarnje odnose u BiH. Dugo ste u politici, što o tomu kaže Daytonski sporazum?

To je čudno i neistinito budući da upravo bošnjačka strana zagovara ostanak stranaca kao mentora i kao vrhovne vlasti na prostoru BiH. Bošnjačka strana ni na koji način ne reagira na miješanje drugih zemalja u unutarnje stvari BiH. Republika Hrvatska uglavnom zagovara provedbu Daytonskog sporazuma, a to nije miješanje u unutarnje stvari BiH jer je RH potpisnica Daytonskog sporazuma.

Vjerujem da bi bilo najbolje da tri konstitutivna naroda u BiH, Hrvati, Srbi i Bošnjaci, uzmu sudbinu u svoje ruke i sami nađu rješenje za zajedničku državu.

Mi smo u BiH gotovo svako malo u (pred)izbornoj godini. Tako je i sada, uoči Općih izbora 2022. Vjerujete li da može doći do izmjene (po Hrvate diskriminirajućeg) Izbornog zakona?

Sve bošnjačke stranke su protiv izmjene Izbornog zakona, odnosno protiv mogućnosti da Hrvati biraju svoje predstavnike u vlasti. One neće poštovati oduku Ustavnog suda BiH pa do promjene Izbornog zakona može doći jedino pod pritiskom međunarodne zajednice.

Ukoliko bi, pak, sve ostalo po starom te tako ostane mogućnost novog – po četvrti put! – instaliranja „poštenog Hrvata“ Komšića u državni vrh, bi li bojkot izbora bio adekvatan odgovor?

Besmisleno je ići na izbore na kojima ti drugi narod bira predstavnike u vlasti kao što to rade Bošnjaci u FBiH. Ne znam hoće li vodstvo Hrvata u BiH odlučiti bojkotirati izbore, ali sam uvjeren da će naći način da se uzurpaciji hrvatskih prava i majorizaciji stane u kraj.

I na kraju, gospodine Šoljiću, kako gledate na budućnost Bosne i Hercegovine? Mladi nam sve više odlaze. Istina, bolju budućnost u inozemstvu traže i Bošnjaci i Srbi. No, Hrvata je najmanje… „Iscurit ćemo“, kako je to poodavno upozoravao kardinal Puljić…

Problem odlaska iz nerazvijenih u razvijenije zemlje globalni je problem, ali, nažalost, on u BiH najviše pogađa Hrvate, kao najmalobrojniji konstitutivni narod. Problem odlaska Hrvata iz BiH, ali i iz RH, treba rješavati zajednički, uz korištenje svih nacionalnih resursa i Katoličke Crkve koja je najzaslužnija za ostanak i opstanak Hrvata u BiH kroz minula stoljeća. Vjerujem da je moguće pronaći način da se znatan dio Hrvata koji je napustio RH i BiH vrati, i to obogaćen znanjem i iskustvom, ali i s određenim kapitalom.

Autor: Dnevno.ba

ZADNJE VIJESTI