MONS. TOMO VUKŠIĆ: Posvećenje čovjeka je način i put do uskrsnuća

SARAJEVO - Uskrsnu poruku vojnog biskupa u Bosni i Hercegovini mons. Tome Vukšića, prenosimo u cijelosti:

Pripremajući se za svetkovinu Uskrsa, kojom se obilježava događaj Isusova uskrsnuća te počinje i hrani nada u naše uskrsnuće, posvema je prikladno započeti ovo razmišljanje riječima radosnoga himna, kojim je apostol Pavao bodrio vjernike u gradu Efezu. Odmah na početku toga svog pisma, prozvanoga Poslanica Efežanima, želio je izložiti tumačenje Božjega nauma spasenja, na koje su pozvani svi ljudi. Stoga je, zahvalan za taj Božji dar i milost, koji su se dogodili po djelu Isusa Krista, pun radosti pisao: „Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, on koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu. Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim“ (Ef 1,3-4).

Poruka je to, koju je sveti Pavao vrlo često ponavljao. Da budemo sveti pred Bogom!

Poziv na stalno vršenje dobrote je za svakoga čovjeka, koji se ponosi Kristovim imenom, istovremeno osnovno životno poslanje, glavna zadaća i najviša čast. To je jedini način i put osobnoga posvećenja i čovjekov najbolji doprinos za izgradnju i preobrazbu društva u kojemu živi, a time i cijeloga svijeta. I dok to veliko poslanje i obvezu kršćanin nastoji izvršiti, na osnovu svog iskustva dobro znamo, da vršenje dobrote na putu osobnoga posvećenja često nailazi na velike zapreke u nama, jer su naše plemenite nakane često razapete na križu naših slabosti.

Naspram svim tim slabostima i nedosljednostima, pa možda i izdajama, koje se događaju, Krist je po svojoj Crkvi ljudima ponudio brojna sredstva posvećenja. Prije svih njih to je blagoslov u obliku ponizne želje za obraćenjem, koje u svakom slučaju predstavlja nov početak pojedinačne kršćanske svetosti. Naime, moralno posrnuće bilo kojega čovjeka, pa ni najdublji njegov pad, u Kristovu naumu spasenja nikada ne predstavljaju kraj puta i mogućnosti posvećenja toga čovjeka. Oni za Krista nikada nisu konačan rastanak, već trenutak od kojega Božje milosrđe računa na mogućnost obraćenja posrnuloga čovjeka i time na njegov povratak na put posvećenja. Bog mu stalno nudi mogućnost i sredstva spasenja i posvećenja. I svaki put iznova. Blagoslivlja ga i tomu se nada. Odnosno, bez obzira na dubinu pada, posrnuća ili moralnoga poraza, i bez obzira na njihovu učestalost u životu bilo kojega čovjeka, Milosrđe je trajna Božja ponuda. Dapače, ona je trajno stanje milosrdnoga Oca, koji čeka povratak odbjegloga sina ili kćeri! Zato je nauk je Katoličke Crkve da: „Opremljeni tolikim i tako spasonosnim sredstvima svi su Kristovi vjernici bilo kojega položaja i staleža, svaki na svojemu putu, pozvani od Gospodina na ono savršenstvo svetosti kojim je savršen sam Otac“ (Lumen gentium, 11).

Papa Franjo je 2018. godine objavio posebnu apostolsku pobudnicu o pozivu svih na svetost u suvremenom svijetu, za čiji je naslov izabrao Isusove riječi: „Radujte se i kličite“ (Mt 5,12). Tim tekstom Papa želi podsjetiti prije svega, da je poziv na posvećenje ne samo pitanje našega vremena, nego da je to Božja želja oduvijek. Ona odzvanja jednako na stranicama Staroga i Novoga Zavjeta i poveznica je cijele Božje poruke ljudima o njihovu spasenju.

I ne samo da je poveznica, nego je Božja poruka o pozivu svih na svetost u oba Zavjeta prenesena čak istim riječima. Odnosno, Bog u Starom Zavjetu, stoljećima prije pojave Isusa Krista, poručuje članovima Izabranoga naroda: „Budite sveti, jer sam ja svet“ (Lev 11,44). A apostol Petar preuzima upravo te riječi i doslovce ih ponavlja članovima novog Izabranog naroda Božjega, koji se zove Crkva, kada kaže: „Kao što je svet Onaj koji vas pozva, i vi budite sveti u svemu življenju. Ta pisano je: Budite sveti, jer sam ja svet“ (1Pt 1,15-16).

Uskrs je kruna Božje dobrote i svetosti u Isusovu življenju. Zato je vršenje dobrote uvijek put izgradnje i posvećenja sebe i svijeta, ali i najbolja naša priprava za Uskrs. Taj put posvećenja, međutim, nikako nije samo jedan. Nego, svatko se posvećuje na svom putu, kako veli Drugi vatikanski sabor. To jest, svatko na svoj način. Odnosno, postoje različiti načini i putovi osobnoga posvećenja i jednako brojni načini i putovi svjedočenja za Krista.

Na mnogo strana je rašireno uvjerenje, da je posvećenje rezervirano za one, koji su u mogućnosti živjeti daleko od redovitih briga i posvetiti se molitvi i razmatranju. Naspram tomu netočnom i posvema krivomu mišljenju, a u skladu sa stalnim naukom Crkve, papa Franjo izričito podsjeća još jednom: „Da bi se bilo sveti, nije potrebno biti biskupi, svećenici, redovnice ili redovnici. […] Nije tako. Svi smo pozvani biti sveti živeći s ljubavlju i nudeći vlastito svjedočanstvo u svakodnevnim obvezama, svatko tamo gdje se nalazi. Jesi li redovnica ili redovnik? Budi svet živeći radosno svoju darovanost Bogu. Jesi li vjenčan? Budi svet ljubeći i brinući se za svoga muža ili za svoju ženu, kao što je Krist učinio s Crkvom. Jesi li radnik? Budi svet izvršavajući časno i stručno svoj posao u službi braći. Jesi li roditelj ili baka ili djed? Budi svet strpljivo poučavajući djecu da slijede Isusa. Obnašaš li vlast? Budi svet boreći se u korist općega dobra i odričući se svojih osobnih interesa“ (Papa Franjo, Gaudete et exsultate, 14). – To je volja Božja!

Papa Franjo samo je ponovio ono što je svetio Pavao drugim riječima davno izrazio, kada je napisao: „Doista, ovo je volja Božja: vaše posvećenje“ (1 Sol 4,3). No naše osobno posvećenje je također početak posvećivanja drugih ljudi i svijeta, što je naše poslanje, ali i sastavni element našega posvećenja. Činimo to svojim svjedočenjem i propovijedanjem, na koje smo pozvani. Jer bez svjedočenja pred drugima nema ni osobnoga kršćanskog posvećenja. A naspram još jednom krivom uvjerenju, da je svjedočenje i naviještanje posvećenja rezervirano samo za neke, neka nam poticaj budu riječi svete Majke Terezije: „Dȁ, imam mnoge ljudske slabosti, mnogu ljudsku bijedu… Ali Bog se saginje i služi se nama, mnome i tobom, da budemo njegova ljubav i njegova samilost prema svijetu, usprkos našim grijesima, usprkos našim bijedama i našim nedostacima. On ovisi o nama, da bi ljubio svijet i da bi mu dokazao koliko ga voli.“

Moleći uskrsloga Gospodina Isusa, da proslava svetkovine Uskrsa ojača u nama želju za osobnim posvećenjem na putu prema svom uskrsnuću, svim kršćanskim vjernicima želim sretan i blagoslovljen Uskrs, sa željom i da svi ljudi po našemu svjedočenju osjete Božju dobrotu i, zajedno s nama, ustraju na putu posvećenja.

U Sarajevu, uoči Uskrsa 2019.

Mons. Tomo Vukšić, vojni biskup