Mora i za zločine ARBIH netko odgovarati

Autor: Marko Čuljak / Dnevno.ba

MOSTAR - Miljenko Jergović je napisao: „Ljepota Pariza ili Londona samo je alibi zločincima zbog kojih Varšave, Dresdena, Vukovara i Sarajeva više nema“, i to zato jer, kako objašnjava u prethodnoj rečenici: „Nema smisla braniti vatri da proguta ono što je ljudska ravnodušnost progutala.“

Povijest su napisali pobjednici a u ratnoj povijesti na skoro svakoj pobjedničkoj strani je bilo zločina zbog kojih nitko nije odgovarao, zato jer nije morao odgovarati, nije ga nitko teretio za počinjene zločine. Tako je u Drugom svjetskom ratu razaranje Dresdena „na nulu“ bilo opravdano kasnijom metodom „vi ste prvi počeli“ a bacanje dviju atomskih bombi u Japanu je alibi za zaustavljanje rata jer je jedino onakva kataklizma i apokalipsa Hiroshime i Nagasakija, kao primjer što će se dogoditi cijeloj zemlji, mogla natjerati Japan na kapitulaciju, stoga, ubijanje stotina tisuća japanskih civila je spasilo živote tisućama savezničkih vojnika koji su, očito, u očima savezničkih zapovjednika bili vrjedniji. Zločini koji su počinjeni od strane Crvene armije prema Poljacima, Tatarima, Čečenima i prema njemačkim ženama na samom kraju rata i poslije njega, tek su padom te tiranske tvorevine ugledali svjetlo dana, tek se tada smjelo pričati o njima, otvoreno i bez straha, i dan danas se otkrivaju. I o zločinima Titovih partizana, koje god nacije bili i čiju god uniformu prije nosili, nije se javno govorilo dok je bilo Tita i Jugoslavije. Oni su bili na strani pobjednika.

U ratu na prostoru bivše Jugoslavije je također bilo zločina na svim stranama. I u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. U Hrvatskoj je jasno kao dan svima da su umovi zaslužni za pokušaj stvaranja velike Srbije radili na sustavnom progonu i genocidu na okupiranim područjima Slavonije i cijele tzv. srpske krajine. U Hrvatskoj se može bez zadrške reći da je Hrvatska u ratu pobijedila, oslobodila okupirana područja, što vojno što mirnom reintegracijom, a u toj borbi i u oslobađanju svojega teritorija u granicama ZAVNOH-a, nastala je suverena i samostalna država na temelju Domovinskog rata. I u tom procesu je bilo zločina od strane pobjednika. Neki od onih koji su za te zločine odgovarali i odgovaraju, koji su osuđeni ili optuženi, su Mirko Norac, Branimir Glavaš, a nakon akcije oslobađanja koju znamo kao „Oluja“, neki pripadnici samog državnog vrha Hrvatske su radili na izručenju generala Haagu, počinili su veleizdaju koja se pokazala kao promašaj nakon pravomoćne presude generalima Gotovini i ostalima.

I u Bosni i Hercegovini kakvu danas znamo jer ju imamo ovakvu kakva jest, sa svoja tri konstitutivna naroda, sve tri strane su činile ratne zločine. No, ovdje priča o pobjedniku dobiva drugačije obrise. Strana koja je počela rat, to je učinila jer nije priznala referendum o neovisnosti Bosne i Hercegovine iz 1992., o neovisnosti države u granicama ZAVNOBIH-a. Strana koju su predvodili Karadžić i ostali, sa zločinima je pretjerala, toliko da su najveći u Europi od Drugog svjetskog rata. Sarajevo je kao glavni grad, do jučer multietnička bogata i mirna sredina, postalo svjetski simbol jada u ratnom vihoru, a Prijedor je ogledni primjer progona nesrpskog stanovništva, Zvornik je ogledni primjer etničkog čišćenja. Ta strana je u vojnom smislu izgubila, ali u današnjem kontekstu se, zbog postojanja RS-a, može nazvati pobjednikom. Je li RS stvoren na temelju pada tzv. srpske krajine u Hrvatskoj, je li zato kolona izbjeglica Srba iz Hrvatske prošla punktove i završila u Srbiji i Banjaluci, a Banjalučani Hrvati u suprotnom smjeru, u Kninu, je li današnje stanje stvar dogovora, Srbima entitet, Hrvatima i Bošnjacima također, ali prema Washingtonskom sporazumu? Nažalost, samo nastavljamo s pitanjima.

Može li se itko nazvati pobjednikom? Ne može. U vojnom smislu je sve zamršenije nego izgleda a u mirnodopskom vremenu zelenih stolova i pregovora Hrvati su rijetko kada i bili pobjednici. No, općenito govoreći, pobjednika nema jer previše je onih koji su izgubili. Ne samo svoje političke aspiracije nego svoje najmilije. A u tom procesu je ostalo nerazjašnjenih zločina. Hrvatska „šestorka“ je odgovarala pred sudom za međunarodne ratne zločine i optužena je za udruženi zločinački pothvat. Za stvaranje paradržave. A ta republika je prestala postojati istim sporazumom kojim je nastao Federalni suživot Hrvata i Bošnjaka. Taj suživot je opterećen i spomenutom presudom, i današnjim političkim igricama koje nas opterećuju s namjerom i predumišljajem, ali je opterećen i ipak nedovoljno spominjanom činjenicom o stradanjima Hrvata u ratu od strane Bošnjaka, njihovih vojnih stratega, mudžahedina.

Zločini u Trusini i Grabovici su činjenica, počinjeni su od strane Bošnjaka nad Hrvatima. Nitko ne optužuje cijeli narod, kao što nitko od bošnjačkih političkih lidera ne optužuje Hrvate za tzv. „UZP“. Ali, traži li se alibi za njih, za te zločine ARBIH? Za Ahmiće je netko odgovarao. Za Grabovicu, Trusinu, za Bugojno i stadion, netko mora odgovarati ne zato jer nas jedino tako mogu primiti u EU (što je bila ucjena u Hrvatskoj) već zbog suživota, ukoliko je stalo ikome do njega, a suživota nema bez pomirenja, dok pomirenja nema bez razjašnjavanja tko je odgovoran za zločine na svim stranama, uključujući i Bošnjačku stranu i zločine nad Hrvatima. Katarza nije laka. Ali je, zbog budućnosti u miru, ukoliko je taj mir cilj i želja, poželjna i neminovna.Ako su te zločine nad Hrvatima počinili, naredili, ili ih nisu spriječili i zaustavili,pa kasnije i istražili, neki koji su danas poznati kao heroji među Bošnjacima, ni to nije alibi i ne smije spriječiti pravdu da ugleda svjetlo dana i da hrvatske žrtve dobiju spokoj. Kome to nije jasno, uistinu je selektivan u pogledu poimanja dobra i zla.

Autor: Marko Čuljak / Dnevno.ba

ZADNJE VIJESTI