NINO RASPUDIĆ: Po dobru u 2018. pamtimo samo igre, na “kruh” ćemo pričekati

ZAGREB - Iseljavanje stanovništva, degradiranje institucija, besramne političke trgovine i sve veći jaz između vladajuće oligarhije i onog dijela građana koji još nije do kraja utučen i rezigniran politički su obilježili ovu godinu u Hrvatskoj.

Istanbulska konvencija u prvoj i potpisivanje Marakeškog sporazuma u drugoj polovici godine bile su Plenkovićeva Scila i Haribda čije će posljedice tek doći na naplatu.

Oligarhijski mediji i “organski intelektualci”, kako ih je nazivao stari Gramsci, uvjeravali su početkom godine javnost kako su protiv famozne Konvencije samo zlikovci koji podržavaju zlostavljanje žena.

S druge strane, uzevši u obzir njen sadržaj, ono što je redundantno u odnosu na postojeće zakonodavstvo, a posebno kukavičje jaje rodne ideologije nevješto zabašureno tobožnjom brigom o žrtvama nasilja, prije bi se moglo reći kako su za nju bili samo oni koji priželjkuju dodatno gubljenje suvereniteta, vječno financiranje profesionalnih boraca za tuđa prava i nastavak implementiranja u pravni sustav neznanstvene, nerazumne i prema oba spola diskriminirajuće fikcije o rodovima.

Groteskne posljedice nove pseudoreligije mogli smo nedavno vidjeti na Azijskom prvenstvu u rukometu za žene održanom u Japanu.

Na tom turniru dominirala je ljudina, ili da budemo politički korektni – novopečena ženetina, Callum Mouncey visok 188 centimetara i težak 100 kilograma, koji je nekoć igrao za australijski muški rukometni tim, a onda se prekvalificirao u ženu, promijenio ime u Hannah, pri čemu nije izgubio na visini i mišićnoj masi pa sada šamara rukometašice drugih zemalja u groteski koja se i dalje naziva ženski rukomet.

Gledajući ga u akciji pada mi na um kako je možda rješenje za krizu hrvatske muške košarke koja traje preko dvadeset godina u tome da se prekucaju u žene pa da barem u toj kategoriji konačno nešto osvojimo.

Sam po sebi, i najbolji pravni okvir ne znači ništa – dovoljno se prisjetiti kako je ustav SSSR-a u vrijeme Staljina na papiru bio izrazito slobodarski, piše Nino Raspudić za Večernji list.

Nedavni zadarski slučaj pokazuje kako Konvencija neće riješiti ništa, ako nema istinske volje da se zakon provodi i zlikovci nemilosrdno kažnjavaju, a ne provlače kroz proceduralne rupe i krivine. Pamtimo iz 2018. i referendumsku inicijativu za promjenu izbornog zakona.

Umjesto da zakon o referendumu omogućuje, podupire i uređuje direktnodemokratsko izražavanje volje naroda kao nositelja suvereniteta, on je skrojen tako da ga onemogući. Za raspisivanje referenduma u Hrvatskoj je potrebno prikupiti potpise čak deset posto biračkog tijela (u većini europskih zemalja dovoljno je dva posto) i to u samo dva tjedna, što je rekordno kratak rok u usporedbi s drugima. A onda, na kraju balade, kadija (Kuščević) broji i odlučuje.

Pamtimo i kako su u naše ime ćate potpisale Marakeški sporazum o migracijama koji je “neobvezujući” iako se njime na mnogo toga obvezujemo, a izgledan sljedeći korak je provlačenje usvojenog gradiva kroz buduću deklaraciju UN-a.
Sudeći po stanju na terenu, od Baranje do Vrgorca, Marakeš bi plenkiste mogao koštati puno više od Istanbulske i to već početkom proljeća kada se očekuje novi migrantski val.

Pripremu terena, kao i u slučaju Istanbulske konvencije napravila je sve kilavija i neuvjerljivija medijska mašinerija – tjednima su nam nabijali na nos sirotog oca migranta kojeg je zla hrvatska policija odvojila od kćerkice kojoj se potom gubi trag u bespućima Like, e da bi se otkrilo da je sve izmislio i da kćer nije ni poveo na put.

Krv u žilama bi nam potom trebala slediti priča kako naša bešćutna policija čovjeku koji je ilegalno prešao granicu razbila mobitel i vratila ga nazad. Ako to nije razlog da se maknu s granice i prepuste je Frontexu, onda ne znamo što jest.

Božićnu bajku koja bi posebno trebala dirnuti većinu mlađih Hrvata koji ili otplaćuju cjeloživotne kredite za skroman stan ili žive s roditeljima jer ne mogu ni to, krahiraju pod ovrhom ili odlaze u Njemačku i Irsku, donosi jutarnji vladin bilten koji piše hvalospjeve o tome kako država plaća stan i sve druge troškove iračkoj obitelji koja nam je u kvoti vraćena iz Austrije.

Nisu ni htjeli u Hrvatsku, ali kad nisu mogli dalje, daj što daš. Sve im je plaćeno, ali dijete nisu upisali u javnu, već u vjersku školu svoje konfesije. U bliskoj budućnosti 2019. očekujemo nekoliko tisuća sličnih toplih ljudskih priča.

Ako ste se 2018. usudili dovesti u pitanje smisao svega toga lupali su po vama evanđeljem kao globalističkom batinom.

Isticali su kako je Isus rođen kao izbjeglica, što nije istina. Sveti Josip bio je drvodjelja, čovjek koji je uzdržavao obitelj svojim radom i bio je lojalan podanik, danas bismo rekli savjestan građanin, koji je išao, kako su pravila tada nalagala, u rodno mjesto na popis stanovništva kojeg je naredio rimski car August. Budući da su svratišta bila prebukirana zbog popisne gužve Spasitelj se rodio u improviziranom smještaju u štalici.

Vraćanje na biblijske izvore u 2018. događalo se samo kada je trebalo disciplinirati one koje do njih drže, a kada ne bi u potpunosti odgovarali svrsi, dežurni moralizatori i sekularni egzorcisti bi ih malo kreativnije interpretirali.

Domaći progresivci će zamjerati sv. Pavlu jer nije bio gay friendly prije dvije tisuće godina, ali neće im biti problem kako su ih tretirali komunistički režimi prije samo par desetljeća, štoviše nosit će sovjetske zastave na svojim skupovima, što je nepogrješiv znak odakle vjetar puše i kako se jedna pseudoreligija nakon 1990. zamijenila drugom, nekada u ime proletera, danas u ime drugačijih po bilo kojoj osnovi, koji su spremni stati pod zastavu.

Tvrdu glavu patera Baruna koristit će kao drvenog ovna za razvaljivanje vrata hrvatske države za nahrupljivanje ilegalnih migranata, ali ga neće poslušati kada kaže, primjerice, što misli o ubijanju nerođenih. Ne treba sumnjati da će se slična egzegeza događati i u novoj godini. Nju će, i globalno i kod nas, obilježiti nastavak borbe između suverenista i globalista.

Trend na Zapadu, od SAD-a, preko Italije do Poljske je jasan, ove godine vidjeli smo kako novi vjetrovi pušu i u Francuskoj i Njemačkoj. Hrvatska izgleda opet kasni za zapadnim trendovima i u njoj se ćatolička idila još uvijek čini nepomućenom.

Štoviše, nakon Predsjedničina pada u Premijerov zagrljaj imamo do sad neviđenu harmoniju na političkoj sceni. Oko navedenih pitanja na ulazu u novu godinu svi su na jednom kupu, i Plenković i predsjednica i SDP, i HNS i Bandić i manjinci – svi su protiv promjene izbornog zakona i za briselski diktat, od antropoloških pokusa rodne ideologije do preobrazbe stanovništva doseljavanjem migranata, kao novih proletera.

Hoće li europarlamentarni i predsjednički izbori u sljedećoj godini konačno donijeti naznaku neke ozbiljnije političke alternative, ostaje vidjeti.

Osvrćući se na 2018. u Hrvatskoj, od javnih stvari (res publica) po dobru pamtimo samo igre, čudesno nogometno ljeto u Rusiji, tenisače na svjetskom tronu, silnu Sandru Perković i ostale sportske velikane. Na “kruh”, a kamoli nešto više, još ćemo pričekati, zaključuje Raspudić.