Njima je do vlasti, pozicija, moći – država i narodi ih ne zanimaju

SARAJEVO - Čitajući izvješća sa sjednica i sastanaka političkih takmaca u ovoj državi, čovjek sam sebe može uhvatiti u situaciji da posumnja u profesore koji su mu dali prolaznu ocjenu tijekom školovanja a predavali su jezik na kojem se piše u tim izvješćima sa sjednica i sastanaka, dogovora i pregovora. Jest, i srpski i hrvatski i bošnjački su razumljivi svima, pogotovo ako su pisani na latinici. Isto razumiju svi i govor i pismo, i kada spiker nogometne utakmice kaže „Dobro došli na nogometnu utakmicu“, kao i kada na teletekstu Federalne televizije pročitamo, evo samo malo da ga otvorim, „Vanredna sjednica PD PFBIH 16. jula“.

Ali, uistinu se ponekada zna dogoditi da ništa više ne razumije netko tko iz dana u dan prati situaciju sa političkim dogovorima i pregovorima oko sastavljanja vlasti i popunjavanja institucionalnih mjesta u državi. SDA ne bi Tegeltiju za Predsjedavajućeg Vijeća ministara, zato će SNSD i HDZ (čitaj: Dodik i Čović) najesen podržati Radončićeva kandidata na čelno mjesto OSA-e, a Denisu Zvizdiću se nigdje ne žuri. Kada bi ovoj posljednjoj rečenici pridodali isti sadržaj za sve ostale funkcije u državi koje su od nekog imalo većeg značaja, sapunica bi dobila svoje objašnjenje i jezici kojima pričamo na ovim prostorima bi govorili isto, kao što i znači isto i na srpskom i na hrvatskom i na bošnjačkom – njima je do vlasti, pozicija, moći.

Koliko truda uložiše u rješavanje nerješivih kadrovskih križaljki i koliko vremena prođe, dosad su mogli podijeliti i državu i entitete. To jest, pozicije u istima. Ali je halapljivost ozbiljna bolest, oholost i škrtost su osobine političara koji imaju previše dužnika, a ljudi i sama država u kojoj živimo im nije ni zadnja rupa na svirali. Bila bi da je po njihovom a po njihovom ne može biti jer ih je previše. Tko može zadovoljiti sve tri strane kada svaka sebi vuče? HDZ i SNSD bi mogli i mogu zajedno, ali to i jest problem SDA. Jedni bi rušili a drugi bi gradili, no ostajemo u statusu quo po pitanju vlasti a svi drugi statusi nam tonu. Tako da se ništa novoga ne gradi a postojeće se urušava samo od sebe. Iseljavanja se ne mogu i ne žele spriječiti, firme propadaju, autoceste su samo na usnama kada o njima govore, tuneli prokišnjavaju, kada padne snijeg, sve stane. EU nije ni na kraj pameti da nam da status kandidata, nema govora o proširenju u sjedećih deset do petnaest godina, a mediji skloni vladajućima prenose izjave nekih čelnika iz pojedinih institucija Unije, poput Johannesa Hahna za susjedstvo i proširenje, koji govori da smo na dobrom putu, a ni sam očito ne zna što govori ili nam mediji podmeću spinove.

U međuvremenu se političarima podmeću afere, snimaju ih skrivenom kamerom kao da gledamo emisiju „Punk’d“ Ashtona Kutchera. I baš kao u toj emisiji, kada se otkrije podmetanje i smisao afere, žrtve se mogu slatko nasmijati i proći nekažnjeno a prave budale kojima je smješteno postaju stanovnici ove države kada shvate da je političarima sve moguće i dozvoljeno. Na nama je da upozoravamo iz dana u dan da ipak sve manje razumijemo smisao ove tragikomedije, jer izgleda da njeni autori imaju skrivene primisli. Žele li nam možda rasprodati javna dobra? Jesu li toliko popljačkali da je sve u minusu pa je rasprodaja za jednu marku jedina mogućnost koja je ostala? A tko će odgovarati za nedjela? Je li na pomolu novi rat koji će skriti sav kriminal i lopovluk jer je rat za to idealan? Čija će djeca ginuti, i jesu li toliko glupi da misle da će njihov kriminal pod maskom ideala dobiti nove žrtve? Tko zna, možda ima dovoljno budala i među narodima koji ovdje žive da će radi politike Milorada Dodika, Dragana Čovića, Bakira Izetbegovića i ostalih uzeti pušku u ruke i poći u… što? Osvajačke pohode, separatizam, obranu državotvornosti? A oni će lijepo zapovijedati iz udobnosti dobro učvršćenih bunkera i inozemnih azilskih adresa jer u svakom narodu koji ovdje živi postoji kritična masa prevarenih i obespravljenih koja bi u slučaju rata ponajprije „riješila“ neke svoje političare. Što bi to onda bilo, državni udar, anarhija, osveta, karma ili ovozemaljski sud?

Njima se nikud ne žuri ako su na vlasti. Nikome, kamoli Zvizdiću. Nema institucije prijevremenih izbora, nije Ustavom predviđena. Tehnički mandat i vlada mogu čekati do sljedećih izbora, a onda možemo ispočetka. Kao u Mostaru. Jedino oporba u međuvremenu pokušava zbiti redove a ni oni se ne pokazuju kao dosljedni ljevičari jer im je na samu pomisao na vlast pljuvačka oko usta od želje.

Nema govora, pravi junaci priče su stanovnici ove države koji ustraju u ostanku na svojoj djedovini a ne obaziru se na međunacionalna podmetanja i stvaranje mržnje. Takvih je malo, ali za nadati je se da će svi ljudi iz sviju naroda početi pomalo shvaćati jedinstveni jezik političkog manipuliranja nama koji ovdje živimo, i da će njihovi dogovori i pregovori, izvješća sa sastanaka i sjednica postati razumljivi i da nećemo više posumnjati u profesore koji su nam dali prolaznu ocjenu iz materinjeg jezika jer političari rade na tome da mi ništa ne razumijemo, makar pokušavali razumjeti, jer je tako lakše njima samima.