Osvrt na novoizašlu knjigu ‘’Dr. Franjo Tuđman–dosje br. 229562’’

ZAGREB - Izdavač Golden marketing-Tehnička knjiga iz Zagreba objavio je krajem 2019. godine knjigu “Dr. Franjo Tuđman- dosje br. 229562” (992 str.), koju je priredio dr. Franjo Maletić, stručnjak za znanstvena istraživanjima u području informacijskih i komunikacijskih znanosti. Suizdavačku potporu dala je i HVIDR-a RH.

Dosje je preslika dokumenata, koji se čuvaju u Hrvatskom državnom arhivu (HDA). Prema Maletićevoj želji, da se objavom tih dokumenata omogući što većem broju osoba uvid u disidentsko djelovanje dr.F. Tuđmana u periodu 1967.-1990. u kojem je bio objekt obavještajne obrade u zoni odgovornosti hrvatskog dijela jugoslavenske tajne službe (SDS), on istovremeno upozorava, da se radi o ‘’pročišćenoj’’ materiji pri čemu upozorava, da se slobodno može govoriti o interesnom uništavanju, izuzimanju ili otuđenju dokumenata.

F. Maletić zasada nema pouzdanog odgovora, tko stoji iza takovog kulturocida: da li pripadnici bivšeg sustava ili određene političke snage novog demokratskog sustava.

Prema Maletiću, manipulacija s Tuđmanovim dosjeom (nestanak najmanje oko 1 000 dokumenata), koji je prema nekim insajderskim procjenama imao ukupno oko 10 000 stranica šteti njegovom političkom ugledu, posebno u smislu doprinosa i uloge u stvaranju hrvatske države, čiji je bio prvi predsjednik.

I dok Maletić smatra svoju ulogu priređivača knjige dokumenata izuzetno korisnom, interesantno je napomenuti, da se prof. dr.Ozren Žunec za vrijeme kratkotrajnog obnašanja dužnosti ravnatelja Hrvatske izvještajne službe (HIS) godine 2000. zalagao, da bi trebalo zabraniti upotrebu tajnih arhiva bivše Službe državne sigurnosti u bilo koje svrhe, a javno objavljivanje tih dosjea sankcionirati kao kazneno djelo koje se goni po službenoj dužnosti.

Nešto kritički o Maletićevim razmišljanjima i moj pogled na sadržaj Tuđmanovog dosjea

Pozitivno je što se Maletić zgraža nad činjenicom vandalskog ponašanja prema dokumentima, koji su dio hrvatske povijesti, ali je u zabludi kada to dovodi u vezu sa količinom ugleda, kojeg F. Tuđman ima do današnjih dana. Zato ću parafrazirati komediografa B. Nušića, koji je bio mišljenja, da vrijeme treba dobro samljeti sve činjenice o nekome ili nečemu kako bi se mogao donijeti koliko-toliko realna ocjena ili zaključak.

Zašto je Maletić u svojim razmatranjima potpuno zanemario moguću tezu, da je ‘’pročiščavanje’’ dosjea proveo ili naredio F. Tuđman sam. Što o tome zna njegov sin Miroslav u vezi kojeg kruži glasina, a koju nipošto ne odbacujem, da je početkom siječnja 2000. godine prilikom napuštanja dužnosti ravnatelja HIS-a sa sobom odnio veću količinu službene dokumentacije. Nije isključeno da je iza provale u njegovu vikendicu u Velikom Trgovišču (travanj 2000.) stajala Služba za zaštitu ustavnog poretka, koja je prema smjernicama Račanove šesteročlane koalicije opravdano tragala za tim materijalima.

Pitanje dalje. Kako su se prema sadržaju dosjea odnosili J. Manolić, J. Boljkovac i J. Perković koji su preuzeli obavještajno-sigurnosni sustav RH u svoje ruke? Služba Tuđmanovog neposrednog osiguranja je također trebala biti upoznata sa onim dijelovima dosjea, koji su ukazivali, da u njegovom okruženju postoje osobe potencijalno opasne za njegovu sigurnost na ovaj ili onaj način.

Kako to da u dosjeu dominiraju dokumenti sudskih postupaka, koji su u dva navrata (1972., 1981.) vođeni protiv F. Tuđmana, a nema niti jednog dokumenta suptilne naravi iz domene primjene operativnih sredstava i metoda, a prema tadašnjim Pravilima o radu SDS to su: tajno praćenje i tajno foto snimanje i dokumentiranje, tajna kontrola telefona i prisluškivanje-ozvučenje prostora, a čega je u vremenu dugotrajne operativne obrade sigurno bilo napretek.

Zašto u dosjeu nema operativno-tehničke dokumentacije o prisluškivanju-ozvučenju stambenog prostora Tuđmanovih u Nazorovoj 57, koje se u SDS vodilo pod kodnim imenom ”Soča”. Mjerom prisluškivanja došlo se, nema dvojbe, do najdelikatnijih momenata privatnog, intimnog života Tuđmanovih.

Dalje, zašto nema niti jednog jedinog izvještaja tajnih agenata – operativnih veza i suradnika SDS, koji su se vodili pod kodnim imenima, a izvještavali su o F.Tuđmanu.Tko je njih ”počistio” i zašto?

U tom smislu najinteresantniji je slučaj suradnika ”Forum”, koji je dvadesetak godina veoma iscrpno i kvalitetno izvještavao svoje udbaške(SDS) sponzore o razmišljanjima i drugim disidentskim aktivnostima F. Tuđmana, a u dosjeu nema niti jednog dokumenta, koji bi o tome govorio. Tko se krije iza spomenutog kodnog imena? Prema pisanju tjednika ”Nacional”(1997.) i iz internetske objave tajnog dokumenta pod naslovom ”Suradnička mreža Službe državne sigurnosti SR Hrvatske 1980.-1990.” (2006.) vidljivo je, da se radi se o dr. Daliboru Brozoviću( 1927.-2008.), , sveučilišnom profesoru, poznatom hrvatskom lingvisti, kasnije i članu HAZU kojeg su,prema riječima književnika Tomislava Sabljaka kolegijalno nazivali nadimkom ”Dalja”.

D. Brozović je protiv tjednika “Nacional” podnio tužbu radi nanošenja neimovinske štete (povreda časti, ugleda, domoljublja i dr.).

Još samo napomena, da se D. Brozović pod tim imenom i prezimenom spominje u knjizi samo na jednom mjestu. U informativnom razgovoru s književnikom Miroslavom Vaupotićem na okolnost njegovih saznanja o F. Tuđmanu, on je rekao, kako je prema ocjeni Lucijana Kordića, hrvatskog političkog emigranta u Švicarskoj D. Brozović smatran za ”neprijatelja hrvatskog naroda”. (str.146.)

O D. Brozoviću u okviru teme još i slijedeće:

Bio je jedan od sedam članova komisije Upravnog odbora Matice hrvatske, koja je 1967. godine sastavila tekst Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, a čime je upozoreno na neravnopravan položaj hrvatskog jezika u Jugoslaviji.

Visoki partijski organi (CK SKJ,CK SKH) su spomenuti tekst ocijenili kao ”neprijateljski prema zajednici i ondašnjoj fazi revolucije”.

Autori i potpisnici Deklaracije, u momentu partijski organizirani, bili su podvrgnuti sankcijama.

D.Brozović je isključen iz SKJ. Prema nekim saznanjima SDS ga je odmah nakon toga uspjela pridobiti za tajnu suradnju, a na takav odnos je pristao zbog zabrinutosti za svoju znanstvenu karijeru.

Sam čin pridobijanja-vrbovanja obavio je Mate Barbir, operativni djelatnik tajne službe u Zadru, gdje je D.Brozović tada bio redoviti profesor na Filozofskom fakultetu. Inaće, M. Barbir je prethodno bio njegov student, a držao ga je na vezi do 1981. godine kada je umirovljen sa pozicije instruktora u sjedištu SDS RSUP SRH u Zagrebu. Tada je usljedila primopredaja Brozovića, čin koji inaće u procesu suradnje može biti kompliciran. Međutim, pažljivim odabirom Matinog brata Branka, također djelatnika tajne službe u Zagrebu, diplomiranog profesora književnosti, sve je završilo na zadovoljavajući način. B. Barbir je završio karijeru 1990. godine kao djelatnik, šef Ispostave Zadar, koja je formacijski pripadala Centru SDS Split.

”Forum” je za potrebe SDS-a uhodio je nekadašnje hrvatske disidente. Njegovi tajni izvještaji u periodu 1969.-1971. sadržajno i tematski vrlo kvalitetno su ukazivali na političke procese u Hrvatskoj koji su doveli do nacionalističkih gibanja i ujedno poslužili kao osnova za operativnu doradu, hapšenje i sudske presude čelnih ljudi pokreta (dr.F.Tuđmana,V.Gotovca, D. Budiše i dr.).

Neki drugi o D. Brozoviću

Iz knjige akademika Mirka Vidovića (1940.-2016.) pod naslovom ”Kako je nastao pokret nezavisnih intelektualaca u Zadru-testament disidentske generacije”(2013.) o Daliboru Brozoviću saznajemo slijedeće: ”Voditelj Katedre za ”hrvatsko-srpski jezik”, čiji je rad za UDBA-u unesrečio nekoliko kolega na Fakultetu…”.

Jakša Kušan (1931.- 2019.), nekadašnji hrvatski politički emigrant,urednik ”Nove Hrvatske”, političkog dvotjednika koji je trideset godina izlazio u Londonu, autor je knjige ”Bitka za novu Hrvatsku”(2000).

U separatu o suradnicima tog dvotjednika iz domovine, koji su na razne načine prenosili atmosferu i sve vrste događanja u socijalističkoj Hrvatskoj, prikriveno spominje i Dalibora Brozovića, pa kaže: ”Jedan od rijetkih, koji je također često dolazio u inozemstvo, bio je i dobro poznati sveučilišni profesor D.B.,kojem smo čak i put plaćali da dođe do Londona i napiše nešto za NH.Veza je počela još 1974. no,na žalost,iz Udbinih se dosjea poslije otkrila i druga strana tog kontakta.”

Odnos Brozović-Tuđman

Taj odnos (prijateljski, politički, doušnički) može se donekle rekonstruirati iščitavanjem dnevničkih zapisa Tuđmanovog ”Osobnog dnevnika”(2011.).

Tako je Tuđman dana 20.02.1979 zabilježio: ”Popodne Vlado(op.DDD – Gotovac) i Dalja B. s kojim se vidim prvi put poslije sedam godina…Dalja ima iluzija o mogućnosti sređenja odnosa sa prečanskim Srbima. Jednostrano vidi samo greške u hrvatskoj politici…”.

Dana 13.03.1981. Tuđman je pak registrirao: ”Nazvao telefonom, pa došao Dalibor Brozović.Pun povjerljivih vijesti…”.

Iz sadržaja Tuđmanove zabilješke dana 9.09.1989. očito je, da mu je Brozović povjerio svoj odnos sa tajnom službom.

Potvrđuju to implicite Tuđmanove riječi, koje glase: ”…Daljo mi reče da mu je kompetentni B-r (op.- radi se o Branku Barbiru, osobi koju sam nešto ranije naznačio kao operativnog djelatnika tajne službe) priopčio da su u Hrvatsku ubačeni agenti sa specijalnim zadacima”.

Postavlja se pitanje, kada je Brozović prvi puta Tuđmanu spomenuo svoje doušništvo.

Moja procjena je, da se to dogodilo početkom 1989. godine kada je već bilo gotovo jasno, da će u skoroj budućnosti neminovno doći do političkih promjena u Hrvatskoj u kojoj bi Tuđman mogao imati značajniju ulogu, pa Brozović takovom svojom gestom gleda i svoju povoljnu pozicioniranost u novim uslovima.

Apsolutno je zanimljivo konstatirati, da F. Tuđman dolaskom na čelo hrvatske države nije eliminirao D. Brozovića iz svoje političko-stranačke okoline. Naprotiv, postavio ga je na poziciju potpredsjednika HDZ-a, te glavnog ravnatelja Leksikografskog zavoda ”Miroslav Krleža”(1991-2000.) .

Dakle, F. Tuđman je tolerirao ”bezkičmenjaka” Brozovića, karijeristu koji u svakoj društveno-političkoj situaciji uspjeva nešto ušičariti.

Za takovu vrst ljudi književnik Mirko Kovač (1938.-2013.) opčenito kaže: ”Ta mizerija hoće opravdati vlastitu nemoć tako što bi prebrisala povijest. Sada je hulja slobodni mislilac. Dojučerašnji denuncijant sada se šepiri kao smioni kritičar prošlosti.”

Evo i potvrde misli čestitog M. Kovača.

Novinar i književnik Andrija Tunjić objavio je knjigu ”Razgovori u Hrvatskoj”(2001.) nakon što je obavio niz razgovora sa uglednim kulturnim djelatnicima.

Jedan od sugovornika je bio i lingvista D.Brozović. Između ostalog on je rekao, kako je ”u jugoslavenskom razdoblju od ukupno sedamdeset godina bilo teško praviti opoziciju službenoj jezičnoj politici, postojalo je jezično nasilje i u tom nasilju su ljudi gubili slobodu, radna mjesta i bili izloženi raznim drugim nasiljima, kada su slani na robiju zbog jezičnih pitanja”.

Drugi primjer također govori o još jednoj krupnoj svjetonazorskoj transformaciji koja se dogodila u Brozoviću.

U ”Sjećanjima” A. Izetbegović opisuje tok osnivačke skupštine Stranke demokratske akcije (SDA) održane 1990. godine u Sarajevu.

U ime Tuđmanovog HDZ-a skup je pozdravio D.Brozović, koji je uznemirio prisutne, rekavši između ostalog, da će se ”Hrvatska braniti na Drini”.

To su dva primjera izgovorenih riječi čovjeka, koji je svojevremeno jugoslavenskoj tajnoj službi ”cinkao” F.Tuđmana, V.Gotovca i druge akcentirajući njihov hrvatski nacionalizam i šovinizam.

Mislim, da je Tuđmanov odnos prema Brozoviću ujedno i Tuđmanov stav prema mogućoj lustraciji u Hrvatskoj, koju još uvijek zagovaraju neki aktivisti s desnog političkog spektra.

Moja zaključna misao

Dolaskom HDZ-a na vlast 1990. godine ujedno započinje period anarhičnog stanja u obavještajno-sigurnosnom sustavu posebno u dijelovima koji su imali funkciju čuvanja dokumentacije (arhiv, dosjei, suradnička mreža) u poslijednjih 45 godina.

Iz fonda bivše Službe državne sigurnosti SRH (ukupno 68 700 dosjea) praktično je ukradeno nekoliko stotina dosjea koji su završili u privatnim kolekcijama i uvijek mogu poslužiti kao kompromitirajući materijal i sredstvo ucjene.

Među najznačajnije slučajeve takve vrste spada “posuđena” građa od 138 dosjea za potrebe rada Saborske komisije za istraživanje žrtava rata i poraća na čijem čelu je bio Vice Vukojević (pomoćnik ministra unutarnjih poslova, saborski zastupnik), koji nikada nisu vraćeni na svoje zakonito mjesto uključujući i njegov vlastiti dosje pod brojem 240271 (evidentiran je kao hrvatski nacionalist i veza fašističke emigracije).

No, i takav protupravni čin nije bio prepreka, da kasnije bude izabran za sudca Ustavnog suda RH).

Pažnju zaslužuje i dokument obima dvadesetak stranica koji je objavio zagrebački dnevni list “Vjesnik” (9.10.1999.) o suradnicima nekadašnje Službe državne sigurnosti SRH (oko 150 osoba). Istina, nisu objavljena njihova imena i prezimena, ali se kaže da je rekonstrukcijom utvrđen njihov identitet. Objavljena su njihova kodna imena (“JAKOV”, “FORUM”,”SOKRAT”,”PUTNIK” i dr.) i na osnovu toga dobar poznavalac rada SDS-a potvrdit će autentičnost tog dokumenta. Uglavnom radi se o čitavoj lepezi poznatih novinarskih imena, značajnih političara, crkvenih ljudi, emigranata, sveučilišnih profesora i dr.

Što je F. Tuđman poduzeo i kao državnik i kao povjesničar da se takova anarhija zamjeni odgovarajućom regulativom, a svaka zloupotreba sankcionira? Ništa, ponavljam, jedno veliko ništa.