Petar Penava odgovara na knjigu kontroverznog Tomislava Mičića “Enigma u potrazi za varanjem Hrvata”

ZAGREB - Nedavno je kontroverzni Tomislav Mičić (dalje TM) izdao knjigu “U potrazi za Hrvatskom“ u kojoj je na nekoliko mjesta i o meni napisao obične laži i izmišljotine. Čak je i u kazalu imena naveo slijedeće podatke o meni: “Penava, Petar, udb.-njemački zbir 227, 407, 408, 344, 414“. TM me na drugom mjestu optužuje da sam lažno svjedočio na münchenskom sudu protiv jugokomunističkih i udbaških krvnika Perkovića i Mustača, koji su bili jedni od glavnih organizatora likvidacija hrvatskih političkih emigranata diljem svijeta.

Hrvatska javnost nije dovoljno upoznata s nedjelima koje je TM počinio kako u emigraciji tako i u slobodnoj i neovisnoj RH. Zato je moja dužnost i obaveza da odgovorim na njegove laži, podvale i dezinformacije. Također je i moja duznost i obaveza da napišem sve ono što je on u svojoj knjizi prešutio i izostavio a da bi sebe mogao pokazati kao neku pozitivnu osobu i u nekom pozitivnom svjetlu.

Kao što je hrvatskoj a i svjetskoj javnosti poznato, za grozno ubojstvo Stjepana Đurekovića 28.07.1983. u Wolfratshausenu pored Münchena, osuđeni su na doživotne kazne zatvora: Krunoslav Prates, Zdravko Mustač i Josip Perković. Oni nisu osuđeni zbog pomaganja u ubojstvu već kao “supočinitelji“. Ovo svirepo ubojstvo Đurekovića oslikava “podmuklost“ kao i “niske pobude“. Niske pobude “postoje kada motivi ubojstva s gledišta općeg ćudoređa zaslužuju prezir i kada su na najnižoj razini.“ Toliko o pravnim kvalifikacijama njihovih presuda.

Suđenje Krunoslavu Pratesu 2008. godine u Münchenu

Nakon raspada Jugoslavije i velikosrpske agresije na Hrvatsku, mnogi su se iskreni domoljubi vratili u domovinu i stavili se novoj hrvatskoj vlasti na raspolaganje u obrani naše države. Tako sam i ja došao u Zagreb gdje sam bio u čestom kontaktu sa TM-om. U tim našim kontaktima TM mi je ispričao detalje o likvidaciji Stjepana Đurekovića 1983. u Njemačkoj.

Tom prilikom TM mi je ispričao da je Josip Perković imao jednog dugogodišnjeg suradnika u hrvatskoj emigraciji i da je on bio tajnik Hrvatskog Narodnog Odbora i glavni urednik njihovog glasila “Hrvatska Država“. Taj Perkovićev suradnik je bio Krunoslav Prates i on je imao dva pseudonima: “Stiv“ i “Boem“. Prates je preko dr. Ivana Jelića, predsjednika HNO-a, upoznao Stjepana Đurekovića. Nakon nekog vremena Prates je pomagao Đurekoviću u tiskanju njegovih antijugoslavenskih knjiga i tako stekao njegovo povjerenje. Krunoslav Prates je posjedovao jednu garažu u Wolfratshausenu pored Münchena koju je nakon nekog vremena preuredio u tiskaru. Pratesova tiskara je bila idealno mjesto za likvidaciju Đurekovića. Đureković je, naime, vjerovao Pratesu i mislio je da skoro nitko ne zna da ta garaža-tiskara postoji. Josip Perković i Branko Traživuk su išli u Luksembrug na sastanak s Krunoslavom Pratesom koji je ovom prilikom Perkoviću predao ključ od tiskare u kojoj je kasnije Đureković ubijen. Svu ovu akciju oko ubojstva Đurekovića vodio je Zdravko Mustač.

Kada je njemačka policija uhitila Krunoslava Pratesa, TM mi je ispričao da je Prates optužen za pomaganje u ubojstvu Stjepana Đurekovića 1983. u Wolfratshausenu. Nakon nekog vremena otišao sam u Stuttgart gdje me je TM nazvao i zamolio za hitan sastanak. Sastanak smo dogovorili u hotelu Schlossgarten u Stuttgartu. Ja sam došao prvi u hotel i sjeo sam za stol. Za drugi stol su sjela dva službenika kriminalističke policije iz Stuttgarta (LKA Baden-Württemberg) koji su snimili naš ragovor. Ja sam tek kasnije saznao da je naš razgovor snimljen kada sam od bavarske kriminalističke policije (LKA Bayern) pozvan na razgovor.

Nakon kratkog vremena dolazi i TM u hotel. On naručuje kavu i otvara temu oko Pratesa i Perkovića. “Znaš Petre, šta ste sve vi radili po Njemačkoj. Postavljali bombe i palili jugo klubove. Perković sve to zna. Ako osude Pratesa eto ti i Perkovića. Mi moramo svim sredstvima spriječiti istragu i svjedočiti za Pratesa.“

Kada sam shvatio kuda TM okreće vodu i kakva mu je namjera, ja sam ga samo slušao. TM nastavlja pričati da će i Tomislav Đurasović svjedočiti u korist Pratesa jer je Đurasović u svojoj knjigi “Svjedok olovnih vremena“ povoljno piše o Pratesu. TM mi predlaže da odem s njim u Frankfurt kod odvjetnika Rosebrocka kojeg će on angažirati da brani nevinog Pratesa. TM nastavlja priču i tvrdi da su Perković i Mustač spremni financirati Pratesovu obranu.

Ja sam o svemu ovome dao izjavu njemačkim istražiteljima koji su vodili istragu i koji još uvijek vode istrage o ubojstvu Đurekovića i ostalih Hrvata koje je UDBA likvidirala (Bebana, Kostića, Nižića, Zagajskog, atentati na Luku Kraljevića).

“U procesu protiv Pratesa svjedočio je i hrvatski politički emigrant Petar Penava iz Stuttgarta, koji je, kako kaže, za vrijeme tog procesa dobio brojne prijetnje smrću, ali ih se ne plaši, nego se u Njemačkoj sprema za novo svjedočenje protiv Josipa Perkovića i za raskrinkavanje Udbinih nedjela.

– Za vrijeme münchenskog suđenja Krunoslavu Pratesu otvoreno su mi likvidacijom prijetili Perkovićevi kolege, najavljujući kako će me pojesti crna noć, crne vrane i rđa. Udbaši me nisu uspjeli zaplašiti kao ni za vrijeme likvidacija nedužnih hrvatskih domoljuba koji su ubijeni samo zato što su voljeli svoj narod i zemlju – kaže emigrant, a kasnije i djelatnik hrvatskog SIS-a Petar Penava, koji je na Perkovićevu umiješanost u ubojstvo Đurekovića 1983. godine u Münchenu bacio novo svjetlo posvjedočivši na sudu u Njemačkoj kako je Krunoslav Prates osobno upravo Perkoviću predao ključeve tiskare u kojoj je kasnije likvidiran Đureković.“

https://www.maxportal.hr/vijesti/emigrant-petar-penava-sefa-hrvatske-udbe-josipa-perkovica-poslat-cu-na-dozivotnu-robiju/

Sve što je kontroverzna Enigma TM o meni i o mome svjedočenju protiv Pratesa i Perkovića napisao je obična laž i kleveta.

TM u potrazi za lažnim svjedocima

TM je išao i u Dubrovnik kod pokojnog profesora Muse i nagovarao ga da svjedoči u korist Pratesa. Prof. Musa ga je, naravno, odbio. TM je bezuspješno tvrdio da je Perković veliki Hrvat i da on nije organizirao niti jedno ubojstvo hrvatskih emigranata u Europi već da su to odrađivali Savezna UDB-a i Beograd.

Nakon neuspjeha s čestitim Hrvatima koji nisu nasjeli na njegove priče, TM ide u potragu za srpskim kriminalcima da mu pomognu lažnim svjedočenjima. Tako TM stupa u kontakt sa Centinim sinom i moli ga da mu pomogne pridobiti Andriju Draškovića za svjedoka obrane. Naime, Andrija Drašković se tada nalazio u zatvoru i oni su njega prilikom njihovih posjeta trebali instruirati i pripremiti da svjedoči na sudu u Münchenu i da kaže da je Arkan ubio Đurekovića. Međutim, münchenski sud i sudac dr. Dauster su uhvatili Draškovića u laži. Njemački istražitelji su znali sve detalje oko toga kako je TM pokušao uvući Draškovića kao lažnog svjedoka obrane. Drašković je, nakon što je uhvaćen u laži, priznao da je sve te podatke o ubojstvu Đurekovića čitao u zagrebačkom Globusu kojeg mu je poslao TM!

Ovo je živa istina!

Novac za Pratesova njemačkog odvjetnika

TM je od Josipa Perkovića dobio oko 35.000 Eura da ih preda njemačkom odvjetniku Krunoslavu Pratesu. TM je odvjetniku Rosebrocku prvi puta predao 10.000 Eura, drugi put mu je po jednom vozaču autobusa poslao 12.000 Eura i trećom prilikom mu je još dao 8.000 Eura. Ostalih 10.000 Eura TM je zadržao za sebe kao nadoknadu za svoj odrađeni “posao“.

Sudac Dauster i državni odvjetnik Weiss ovako su komentirali svjedočenje TM na suđenju Perkoviću i Mustaču video-vezom iz Zagreba:

“Posebno je sudac dr. Manfred Dauster ispitivao Mičića o vezama Perkovića i Nobila s Pratesovim odvjetnikom Rosebrockom koji je na saslušanju pred sudom priznao da je, preko Mičića, primio 23.000 eura od Nobila. Mičić je danas izjavio da su ga dvojica neimenovanih Hrvata zamolila da pokuša angažirati Rosebrocka kao branitelja Krunoslava Pratesa. Mičić je potvrdio da je predao Rosebrocku 23.000 eura, ali je ustvrdio da Nobilo i Perkovic s tim nemaju ništa.

Sudac Dauster prokomentirao je ovakav iskaz svjedoka riječima: “Nikada mi nitko nije ovako u lice lagao”. U raspravu se također umiješala sutkinja iz Zagreba napomenom da svjedok očigledno ne želi odgovarati na pitanja na primjeren način, na što joj je Mičić odgovorio da očigledno nema pojma o predmetu. Na ovo je regirao sudac Dauster vrlo oštrim upozorenjem svjedoku.

Saslušanje je nastavljano serijom pitanja o skukobima Mičića s Petrom Penavom. Mičić je potvrdio da poznaje Penavu i da zna sadržaj Penavine izjave na suđenju Mustaču i Perkoviću pred sudom u Münchenu te da je primio izvješce o Penavinom iskazu. Na pitanje tko ga je o tome obavijestio, rekao je da mu je sadržaj Penavinog iskaza ispričao Tomislav Đurasović, bivši politički emigrant koji je bio nazočan na suđenju kada je ispitivan Penava.

Kako sudsko vijeće nije imalo daljnjih pitanja za Mičića, svjedočenje je nastavljeno ispitivanjem od strane zastupnika optužbe Lienharda Weissa. Odgovarajući na Weissova pitanja, Mičić je naveo da je od srpnja 1991. radio za SIS i da mu je šef bio Josip Perković. Prema iskazu, sve aktivnosti SIS-a bile su demokratske i u skladu s propisima. Dodao je da je on uvjeren da Josip Perković nije kriv za ubojstvo Stjepana Đurekovića jer mu je sam Preković rekao da se radilo o akciji savezne Udbe i da je savezna Udba poslala kriminalce da likvidiraju Đurekovića.

Razmjena pitanja i odgovora između Weissa i Mičića završila je Weissovom izjavom upućenom Mičiću. Weiss je doslovce rekao: “Gospodine Mičić, Vi lažete ovdje u sudnici samo da biste bili sigurni da će hrvatske novine sutra donijeti naslov: ‘Mičić: Perković je nevin!’ Još k tome to ste izveli na tako nezgrapan način da Vam nitko u sudnici ne vjeruje”.

Izvor: www.narod.hr od 27. srpnja 2015.: Sudac Dauster: Nikada mi nitko nije ovako u lice lagao!

Novac za Vinka Sindičića

Prije izručenja Perkovića i Mustača u SR Njemačku, TM kreće u još jednu akciju spašavanja svoga “oca“ Perkovića i “očuha“ Mustača. Naime, Vinku Sindičiću je Josip Perković obećao 100.000 Eura nagrade ako povuče svoj iskaz koji je dao njemačkim istražiteljima u slučaju ubojstva Đurekovića u kojem je teško teretio i Perkovića i Mustača. Nakon toga Vinko Sindičić odlazi kod javnog bilježnika i izjavljuje, da su njegove izjave koje je dao njemačkoj policiji čista izmišljotina odnosno konstrukcija njemačkih istražitelja. Ali, umjesto obećanih 100.000 Eura, Vinko Sindičić dobija sitniš od svega 15.000 Eura. Taj novac mu je predao nitko drugi nego TM! Vinko Sindičić i njegova talijanska prijateljica Maria Rodriquens su sve detalje oko ove predaje novca ispričali na münchenskom sudu.

“Sindičić je sastavio i jednu izjavu, prije promijenjenog iskaza, i jednu nakon tog iskaza, a koje je sakrio radi svoje sigurnosti. Za taj promijenjeni iskaz je dobio 15.000 eura.“

https://direktno.hr/direkt/udbin-killer-sindicic-svjedocit-ce-i-dokrajciti-perkovica-i-mustaca-13107/

TM izmišlja da sam ja na sudu u Münchenu izjavio, da mi je Perković dao eksploziv da ga podmetnem kod nakladnika Rolf Schulz-a pored Münchena, koji je trebao objaviti Titove memoare. To je još jedna perfidna udbaška podvala i obična laž. Ja to, naravno, nisam nikada govorio niti sam pred sudom svjedočio. Svjedočio sam samo ono što mi je TM pričao o ubojstvu Stjepana Đurekovića. To je ono što njega stvarno muči i zbog čega on mene u svojoj knjizi lažno prikazuje.

Toliko o mome svjedočenju u Münchenu i istini. Sve što TM u svojoj knjizi piše je obična laž!

Jozo Vrbić

TM u svojoj knjizi piše da sam dijelio letke nekog Joze Vrbića što je isto obična laž. Ja tog Vrbića nikada u životu nisam vidio. Pokojni Rudolf Arapović mi je jednom prilikom rekao da ako dobijem nekakav pamflet od tog Vrbića da ga odmah bacim u smeće. Moja njemačka adresa je bila javna jer sam ja bio predstavnik Hrvatskog Lista za Europu. TM pokušava mene ovom podvalom ocrniti i pokazati kako sam ja u emigraciji štetio hrvatskoj stvari.

Istina je, da su TM izbacili iz HNV-a, Hrvatskog Lista i Kroatische Berichte jer se je pokazao i dokazao de je osoba od nepovjerenja i da ne odrađuje svoje preuzete poslove i obaveze.

TM nastavlja dalje s neistinom i tvrdi da sam ja širio “Hrvatsku revoluciju“ koja je bila glasilo HRP-a. Ja nisam nikada širio njihovo glasilo. Članovi HRP-a nisu znali tko je njihov član, slično kao što je to bio slučaj i kod HRB-a. HRP i HRB su imali isti cilj: rušenje svake Jugoslavije. TM nije imao saznanja o našim aktivnostima i zbog toga je sve nas optužio da smo udbaši.

Ali zato TM ne piše o svome ocu Perkoviću i očuhu Mustaču koji su na Višem Zemaljskom Sudu u Münchenu zbog supočiniteljstva u likvidaciji Stjepana Đurekovića osuđeni na doživotne kazne zatvora.

Prijetnje Amerikancima

TM piše da sam ja osuđivan zbog svoje firme ali prešućuje izručenje dr. Andrije Artukovića kada me je nagovorio da zaprijetim Amerikancima da ćemo napraviti osvetu i da ćemo im dignuti konzulat u zrak. Zbog te prijetnje sam bio uhićen. Nakon toga dolazi TM s odvjetnikom Rosebrockom kod mene u zatvor da me oslobodi. Ali njemački sud je to odbio jer su Amerikanci uložili prosvjed i naredili Nijemcima da im čuvaju predstavnistva.

Građevinska firma

TM šuti kao zaliven i ne spominje da je samnom otvorio građevinsku firmu P+M Bau GmbH koja je bila prijavljena na adresi njegovog zemljaka Tome Sedle u Frankfurtu. U Frankfurtu smo počeli raditi i kada je trebalo isplaćivati radnike TM im je bacao suzavac u oči i galamio na njih da mu treba novac za borbu i hrvatske stvari.

Ja sam odmah napustio fimu kada sam vidio šta sve on radi i kako se ponaša prema svojim radnicima. TM je preuzeo firmu i jedno je vrijeme radio na području Bodenskog jezera. Radnici na tim građevinskim poslovima su bili većinom Hercegovci koje je sve prevario i kojima nije isplatio plaće. Zbog utaje poreza i neplaćanja socijalnih i mirovinskih obaveza TM biva osuđen na dvije godine zatvora.

Ovo je još jedna epizoda iz “uspješne“ poslovne karijere TM koja je prebogata raznoraznim aferama. TM njih, naravno, prešućuje!

Isto tako TM prešućuje svoje dobre i dugogodišnje veze s jugoslavenskim kriminalcima koji su harali po Frankfurtu. Na prvom mjestu je njegov burazer Ljubomir Magaš – Zemunac. Sa Zemuncem, Bagarićem i Andrijom Draškovićem, zvanim Rene, jer je nosio odijela od Renea, je ispio bezbroj kava.

Andrija Drašković se sumnjiči za ubojstvo Albanca Hadrija u Bruxellesu 1990e. Drašković i Zemunac su bili udbini plaćenici. Goran Vuković-Majmun ubio je Zemunca 1986. pred sudom u Frankfurtu. TM stupa na scenu i organizira obranu za likvidiranog Zemunca.

TM je u tu svrhu pokušao pridobiti Željka Šunjića i mene da svjedocimo protiv Vukovića. Šunjić i ja smo tada bili u istom zatvoru zajedno s Vukovićem. Nas dvoje smo bili pozvani kao svjedoci na sud u Frankfurtu. Šunjić je odbio bilo šta reći. Ja sam samo rekao da sam bio u istom zatvoru s Vukovićem i da o tom slučaju ništa ne znam niti mogu reći. Jos sam izjavio da sam dobio informacije da se tu radi o međusobnom obračunu jugoslavenske Udbe. Nakon moga svjedočenja napuštam sud i TM mi prijeti što nisam lagao protiv Vukovića jer je Zemunac njegov Hrvat.

TM u svojoj knjizi spominje i Jozu Vukelića, koji je bio ljubavnik njegove žene dok je on boravio u zatvoru. To mi je sve ispričao moj suborac i prijatelj Nediljko Vegar. Zato je TM u svojoj knjizi objavio lažno pismo koje mu je navodno iz zatvora pisao i poslao Nediljko Vegar. Za ovaj falsifikat TM imam svjedoke.

TM-Enigma je širio laži da Luka Kraljević nije slijep i da na njega uopće nije izvršen atentat. Isto je tako širio laži o Tomislavu Naletiliću i tvrdio da mu je žena bacila otrov u oči i to iz ljubomore. Kada se je TM vratio u Zagreb, u krilo svoga Perkovića, širio je laži da Sindičić uopće nije pucao na Štedula.

TM nastoji svojim udbaškim podvalama diskreditirati sve poštene Hrvate emigrante.

TM šuti i o tome kako je, nakon što je Račan preuzeo vlast, optužio Nediljka Vegara, Vernera Ilića i mene da smo podmetnuli pakleni stroj pod neki partizanski spomenik na Mirogoju te u Kumrovcu pod masovnog ubojicu i zločinca Tita. Kada mu je ta akcija propala onda nas je prijavio policiji da planiramo oteti Perkovića. Bijedna SOA me je prisluškivala i pozivala sve osobe na razgovor s kojima sam imao kontakt. Optužio je Franju Bubala, Dragoju, Prebeka, Vukušića i mene, ali mu je sve to palo u vodu.

Njegov ćaća Perković i očuh Mustač leže doživotno u zatvoru i ja znam da mu nije lako.

TM je svjetska Varalica koji je masovno Hrvate varao. Da ih je sve postrojiti koje je prevario, bili bi to dugi kilometri.

2. DIO

TM piše u knjizi kako ga je KOS tražio gdje je stanovao. Moram za hrvatsku i bh javnost reći da to nije istina. Njega su tražili njegovi radnici koji su kod njega radili i koje nije uredno isplatio.

Tražili su ga Tomislav Naletilic i Stanko Lasić. Naime, UDB-a je izvršila atentat na Naletilića tako što su mu bacili kiselinu u oči. Taj atentat na Tomu Naletilića je priznao i opisao udbin zlikovac Božidar Spasić u svojoj knjizi. TM je nazivao ljude i širio laži da na Naletilića nije izvršen antentat već da je to učinila njegova ljubomorna supruga. Iz tog razloga se on zamjerio Naletiliću i kada je Naletilić saznao da je TM kod Perkovića on mu je minirao kuću u Gračanima.

TM piše da nije mogao normalno raditi zato što ga je UDBa stalno progonila.

TM se među prvima vratio u Jugoslaviju i odmah je kupio stan za 150.000 DM u Zagrebu i poslije kuću u Zagrebu u Gračanima. Ako TM zbog progona UDBe nije mogao normalno zarađivati novac, neka onda objavi tko mu je i zašto dao taj novac s kojima je kupio vrijedne nekretnine.

TM ne spominje svoju braću i ne piše o njihovoj suradnji s UDBom. Ali zato lažno napada mene jer nisam htio lažno svjedočiti protiv Vukušića i Vukojevića a pravdati njegova Pratesa i Perkovića. To je pravi razlog zašto je on mene lažno oklevetao i zašto sam ga tužio.

TM se pravda za ubojstva Miličevića i Miloša. Postoji li razlog zašto TM ne može otići slobodno u Njemačku? Kao što je poznato, ubojstvo u Njemačkoj ne zastarjeva!

TM piše u svojoj knjizi kako se “borio“ za Hrvatsku.

Hrvatskoj javnosti i hrvatskim domoljubima moram slijedeće reći: TM se je odmah smijestio kod svoga ćaće Perkovića i očuha Mustača te je vodio istrage o hrvatskim emigrantima. Istraživao je tko minira partizanske spomenike i kuće zločinaca. Za to je optuživao nevine ljude. Eto, to je bila njegova “borba“ za Hrvatsku. A bojišnicu je samo s televizije poznavao.

Uskoro izlazi moja knjiga i doživljaji “NA NIŠANU UDBe” u kojoj će biti dosta govora i o tom zlikovcu TM-u.

3. DIO

TM piše i o pokojnom Nikoli Miličeviću-Bebanu. TM navodi da je pok. Beban bio kockar i da ga je to stajalo glave. Naravno da je to sve obična laž i izmišljotina.

Istina je da je pok. Beban TM-u posudio 7.000 DM i da mu ih ovaj nije vratio.

Pok. Beban je susreo TM u bistrou Dinamo, koje je bilo u vlasništvu Marijana Konte, uhvatio ga za vrat i dao mu ultimatum do kada da mu vrati pozajmljeni novac. To je bilo dan prije ubojstva Bebana.

Nekoliko sati prije ubojstva Bebana, TM šalje Marijana Šutu, zvanog Mrma, u lokal Slavonske noći da izvidi da li se unutra nalazi Miličević. Marijan Šuto-Mrma obavještava TM-a da je Beban unutra i nekoliko sati poslije on je ubijen na parkiralištu gdje je stanovao.

Hrvatska emigracija ne stoji iza TM-a i njegove knjige koju je izdao najvjerojatnije po uputama UDBe i KOSa samo da ocrni hrvatske borce. Njegova knjiga je puna laži i udbaških dokumenata.

Pokojni Marko Veselica mi je rekao da je TM jedini iz Hrvatskog Proljeća kojega UDBa nije dirala i koji je bez problema otišao vani u Njemačku. Njega je navodno u Zadru pridobio i angažirao KOS.

Hrvatski povjesničari bi morali istražiti tko je TM.

Uglavnom, otkad je TM došao u emigraciju, ubijeni su Bruno Bušić, Nikola Miličević i legionar Jozo Miloš.

S poštovanjem,
Petar Penava