fbpx

Politička gadljivost Željka Komšića ili kako se uvijek posthumno naruga hrvatskim žrtvama

Autor: Dnevno.ba

Željko Komšić jedan je od najvećih političkih gadljivaca u povijesti Bosne i Hercegovine.

Poput Jokera u Batmanu (prije nego što ga je utjelovio pokojni Heath Ledger i nego što mu je galaksijsku popularnost dao Joaquin Phoenix), piše Bild.ba.

Komšić je gadljiv, u dakako, političkom smislu, njegove fizičke osobine nas ni najmanje ne interesiraju, gadljiviji je od Artura u La casi de papel… Da ne duljimo nepotrebno s uvodima, ta jasno je svima o čemu se tu radi, čovjek je jednostavno politički gadljiv.

Svaki put kad može, on se posthumno iživi nad žrtvama hrvatske nacionalnosti, baš kako su to nad njima radili njegovi suborci koje često hvali.

Danas je tako, povodom masakra nad Hrvatima Grabovice, a koji su činili njegovi suborci iz Armije RBiH, Komšić ponovno iskoristio priliku da pokaže koliko je naprosto politički gadljiv.

Hrvatsku žrtvu je tamo otpljunuo poput trepavice koja vam se greškom zalijepi među usnama i – branio svoje suborce.

“Prije 28 godina u Grabovici je ubijeno 33 ljudi. To je učinilo nekoliko pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine, kojih se svaki častan borac Armije i danas stidi. Petorica njih su osuđeni na zatvorske kazne, ali teško je zadovoljiti pravdu kada se oduzme nevin život. Ne smijemo zaboraviti žrtve ovog zločina. Počivali u miru”, kazao je Komšić.

Kako blijeda, gadljiva i neljudska poruka povodom smrti.

Kako on zna da je zločin počinilo “njih nekoliko”? Tko je ta nekolicina, a tko su ti časni pripadnici koji se stide? Poruka je poslana samo da bi se obranio čast i ugled Komšićeve vojske.

Nikakve tu empatije prema žrtvama nema – jer da ima, onda bi se to kazalo ovako:

“Prije 28 godina u Grabovici je ubijeno 33 ljudi. To su učinili pripadnici Armije RBiH, osuđena su petorica, a po zapovjednoj odgovornosti nije osuđen nitko, što šalje vrlo lošu poruku jer se ne može samo pripadnike HVO-a i VRS-a i suditi po zapovjednoj odgovornosti. Zločin je zločin, bez obzira što ga je počinila vojska kojoj sam i sam pripadao”.

Ali, jok. Ne može bez pljuvanja po žrtvama i bez dodatnog banaliziranja i relativiziranja zločina.

Kad je Grabovica, Uzdol, Križančevo selo, Buhine kuće, Doljani, Staje, Bugojno, Travnik… onda su to “načasne iznimke prečasne Armije”, a kad su Ahmići, onda je to UZP! Franjo Tuđman! Hrvatska država! HVO i Herceg-Bosna, ma Stjepan Radić osobno! I svaki Hrvat koji je ikada postojao otkako je prvi put naziv Hrvat spomenut.

Isto je i sa zločinima koje su činili Srbi, ali i onim počinjenim nad Srbima. Licemjernost politike koja svaki dan iznova dolazi do izražaja i podsjeća nas što joj je suština.

Druge očito vrijede manje, nisu toliko značajne i njihova kvantitativna vrijednost se mjeri u tome da su te žrtve nastale samo zato što je jedan mali postotak, ma kakav postotak, jedan mali promilčić Armijinih pripadnika činio zločine.

Ti zločini su, dakako, iz perspektive Komšića i njegovih istomišljenika, bili odraz slučajnosti. Greške koje se mogu oprostiti. Bilo je to onako usputno.

Dok su branili i obranili Jednu i Jedinu, časni pripadnici Armije, jedine multietničke vojske u BiH, čiji se pali borci, sasvim slučajno i potpuno s bilo čim nepovezano, zovu šehidima.

Autor: Dnevno.ba

ZADNJE VIJESTI