Posljednji Polski Fiat 125p, zvani Pezejac, proizveden 26. lipnja 1991.

Polski Fiat 125p, najuspješniji automobil u povijesti poljske autoindustrije, proizveden je čak u 1.445.669 primjeraka, ne računajući licencne, sklopljene u drugim državama uključujući i jugoslavenske, koje je plasirala Crvena Zastava.

Uglavnom je preuzeo karoseriju talijanskog originala Fiat 125, no promijenjeni su ili pojednostavljeni brojni detalji: četvrtasti farovi zamijenjeni su dvostrukim okruglim, a izostavljen je niz ukrasa. Nakon što je Fiat sredinom 1966. izvrsno startao modelom 124, koji će zamijeniti popularni 1300 (proizvodio se i kao 1500, a kod nas se proslavio kao licencni Tristać) te osvaja titulu ‘Europskog automobila 1967. godine, u Torinu su odlučili napraviti njegovu luksuzno-sportsku verziju.

Nastao je Fiat 125, s blago modificiranom i znatno bogatije opremljenom karoserijom te DOHC motorom obujma 1608 ccm i snage 90 KS, umjesto OHV-a s 1197 ccm i 60 KS. Do stotke je ubrzavao za 12,7 s i mogao potegnuti 160 km/h. Bilo je to tada, vihor, u rangu ultimativnih sportskih automobila toga doba, odlikaša tipa Alfa Romeo Giulia 1300 i BMW 1600. Godinu kasnije stigla je i verzija s dvostrukim rasplinjačem, modificiranim bregastim vratilima i 5-stupanjskim mjenjačem s tada već sportskim performansama (11,9 s i 170 km/h).

Budući da su osnovna koncepcija (motor uzdužno sprijeda i stražnji pogon, preko krutog stražnjeg mosta) i karoserijska platforma bili praktički isti), Poljaci su došli do zanimljive ideje… Polski Fiat, svojevrsni ‘joint venture’ poljske vlade i Fiata, u studenom 1967. počeo je proizvoditi Polski Fiat 125p, svojevrsni ‘fake’ izvornog Fiata 125.

Izvana je bio praktički isti, samo što je umjesto dvostrukih (2×2) kvadratnih prednjih svjetala dobio dvostruka okrugla, kakva su se ugrađivala u licencnu verziju već umirovljenog modela Fiat 1300 (kod nas se proslavio kao licencna Zastava 1300 – Tristać). A praktički cjelokupna unutrašnjost, s trakastim brzinomjerom do 160 km/h (tada je to bilo iznad prosjeka i ručicom 4-stupanjskog mjenjača uz volan.

Dobio je staru, pouzdanu mehaniku modela Fiat 1300 – motor ‘kent’ koncepcije, s tri ležaja radilice i OHV razvodom, koji je iz 1295 cm razvijao 60 KS. Trendovska, uglata limuzina dugačka 4233, široka 1625 i visine 144 mm te razmjerno kratkog međuosnog razmaka 2406 mm ležala je na ‘kamionskom’ podvozju, sa stražnjim krutim mostom na lisnatim oprugama (izvorni Fiat125 imao je uvojne opruge s Panhardovom motkom i Wattovim polugama, dakle dobro vođeni kruti most).

Performanse su bile osjetno lošije nego u izvornom 125, ali, za tadašnje pojmove još uvijek sasvim OK. Fiat 125p je, poput Tristaća, stotku hvatao za 21,5 s i razvijao 140 km/h. Tada je to bilo ‘puna šaka brade’. Polski Fiat 125p, svojevrsni ‘lažni’ Fiat 125, u Poljskoj je postao omiljeni automobilski ‘luksuz’. Tada su i u kragujevačkoj Crvenoj Zastavi da bi to mogla biti dobra ‘formula’ za tržište bivše države. Pokrenuta je proizvodnja, tako što je karoserija i dio komponenti stizala iz Poljske, a glavnina se, s mehaničkim komponentama Tristaća proizvodila u Jugoslaviji.