PREDSJEDNIK I PREMIJER IZREŽIRALI SVAĐE? Zvuči nevjerojatno što navodno žele prikriti svojim sukobom!

Tvrdi karakter predsjednika Zorana Milanovića i tvrda kohabitacija premijera Andreja Plenkovića posljednjih nekoliko tjedana prikazali su se u pravome svjetlu. Gotovo dva mjeseca dva vodeća domaća političara ratovala su kao dva najljuća neprijatelja, ostavljajući u nevjerici one koji ih okružuju, Plenković se do te mjere zagrijao za rat s predsjednikom Republike, da nije slušao ni svoje brižne savjetnike koji su mu gotovo očinski dijelili lekcije o tome kako ti konflikti škode njegovu rejtingu. S druge strane, Milanović ionako nikada nije bio političar koji pati od protokola i rejtinga, što na umu, to na drumu koncept je njegove političke karijere koja traje gotovo dva desetljeća.

No, kada se govori o najžešćem sukobu između vladajućeg dvojca, tada vrijedi podsjetiti na to da je on zapravo otpočeo paralelno s aferom Janaf. Taj je konflikt zapravo podjednako na ruku išao i predsjedniku Vlade i predsjedniku države jer se doznalo kako je u klub uhićenog šefa te državne tvrtke u Slovenskoj ulici tijekom proljetne karantene zalazio Milanović, ali i Plenkovićevi ministri Oleg Butković, Josip Aladrović, ali i Tomislav Ćorić koji je Kovačeviću bio nadređen i koji je s njime potpisivao sporni memorandum o isporuci hrvatske nafte u mađarsku rafineriju, umjesto u onu riječku.

Kada se javnost zainteresirala za tu veliku gospodarsku aferu i priču o pogodovanju, postavljajući staro i dobro znano pitanje gdje je novac, Milanović i Plenković po uhodanoj špranci otvorili su stare teme kreirajući one iste stare podjele na kojima vodeći hrvatski političari godinama životare raslojavajući zbunjeni narod na ideološkoj razini. Taj se ideološki i generalno politički razdor među njima dvojicom nastavio na svim poljima pa je aferu Janaf na naslovnicama potpuno zamijenio rat premijera i predsjednika koji se proširio i na sukob između Ureda predsjednika i članova Vlade te pojedinih ministara.

Razdor se produbio i oko sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost, na kojoj je inzistirao Milanović, dok se Plenković svim silama trudio zaobići predsjednika, baš kao što je ovaj njega izbjegao tijekom posjeta Vukovaru, no kako to nerijetko sa svim farsama i režiranim sukobima biva, na koncu su ipak uspjeli pronaći zajednički jezik pa se sjednica održala u Banskim dvorima, a nakon sjednice Pantovčak i Banski dvori izdali su priopćenje u kojem su priznali kako su se usuglasili o zanimljivim pitanjima. Na sjednici je slijedom toga zaključeno kako je nedavni oružani napad na Banske dvore sadržavao elemente terorističkog čina, a premijer Plenković nakon sjednice se pohvalio kako je riječ o zaključku koji je donesen jednoglasno, što je prilično zanimljivo jer je baš predsjednik Vlade od početka napad povezivao s terorizmom i društvenom radikalizacijom za koju je krivio oporbene političare, pa i samog Milanovića. U konačnici jednoglasno donošenje ovog zaključka moglo bi se opisati kao Milanovićevo priznanje premijerovih teza, što je u najmanju ruku paradoksalno. Priznao je Milanović koji je u Kovačevićevu klubu kreirao svoju kampanju za predsjedničke izbore kako protiv cjepiva kojim bi se trebala suzbiti korona nema ništa, iako je do prije desetak dana pandemiju uspoređivao s karijesom, navodeći kako se on nema namjeru prvi cijepiti. Nakon što je ministar policije Davor Božinović naznačio da bi cjepivo moglo biti obavezno, iz Ureda predsjednika mogle su se čuti glasine kako je upravo Milanović na tome inzistirao te obavezno cijepljenje smatra ključnim izazovom Plenkovićeve vlade, na tome će navodno inzistirati, no s obzirom na Božinovićeve nedvosmislene poruke, to njegovo inzistiranje može se nazvati besmislicom, baš kao što se sada nakon sjednice Vijeća sve njegove ranije iznesene teze doimaju kao teorije zavjere bez pokrića. Nakon sastanka s Plenkovićem Milanović je pregazio svoj tvrdi karakter iz nekog samo njemu znanog razloga. Znaju li vladajući nešto više o predsjednikovu druženju s Kovačevićem nad kojim je istraga pukla ili su, pak, posrijedi neki drugi odnosi teško je reći, međutim, zanimljiva teorija koja kruži političkom arenom kaže kako su Milanović i Plenković mjesecima u dogovorenom sukobu kojemu je cilj prikriti inzistiranja Bruxellesa koji od Hrvatske zahtijeva da pomogne Srbiji u pripremama za ulazak u Europsku uniju, što podrazumijeva odustajanje od hrvatskih zahtjeva i eventualnih uvjeta koji bi uz ostalo značili i odgovore na pitanja koja godinama koče odnose dviju država, a jedno od njih je i pitanje nestalih.

Prava Hrvata

Vodeći dvojac ta je europska inzistiranja nastojao kamuflirati svojim obračunima, koja su se posebno zaoštrila oko vukovarske Kolone sjećanja. Koliko su te teorije točne, također nije lako reći, no jedan od zanimljivijih zaključaka sastanka svakako je onaj da će se za hrvatske manjine u Srbiji i Crnoj Gori tražiti reciprocitet, što bi trebalo značiti da će se državni vrh angažirati kako bi Hrvati u tim susjednim zemljama dobili pravo na zastupnike u parlamentu, kao što je to osigurano nacionalnim manjinama u našoj zemlji, što bi se moglo okarakterizirati kao dio kompromisa, ali i kao preduvjet za to da Hrvatska da zeleno svjetlo srpskom europskom putu. Na sjednici je također bilo govora o pravima Hrvata u BiH, a zaključeno je kako će se inzistirati na njihovoj jednakopravnosti, što zapravo podrazumijeva pravo da sami izabiru svoje predstavnike na svim razinama, pa i na razini Predsjedništva. Neizostavna tema sjednice bila je i borba protiv pandemije, no i tu je Milanović bio znatno mekši orah nego što se očekivalo. Nagađalo se kako bi predsjednik na sastanku s Plenkovićem mogao zatražiti aktivaciju članka 17. Ustava, odnosno proglašenje izvanrednog stanja u državi, bivša premijerka Jadranka Kosor otvoreno je priznala kako od Milanovića očekuje da na tome inzistira, međutim, ništa od toga. Milanović, koji je prije tvrdio da odlučivanje o mjerama za suzbijanje epidemije u većoj mjeri treba biti na Saboru, a ne na Stožeru, na sastanku s Plenkovićem pognuo je glavu i pristao na konsenzus, podržavajući pritom stav HDZ-a da nema potrebe za proglašenjem izvanrednog stanja. Nije, dakle, teško zaključiti da je odnos vladajućeg dvojca harmoničniji nego što se prikazivao u posljednja dva mjeseca, tome u prilog valja dodati dogovore oko imenovanja veleposlanika. Bio je to sjajan sastanak, ocijenio je nakon sjednice premijer Plenković, ostavljajući za sobom sukobe s Milanovićem koji je, po svemu sudeći, uvidio kako je vrijeme da stane na loptu.

Postignuti konsenzus

Milanović je uvidio da ga, ako nastavi govoriti, uskoro više nitko neće slušati, njegovi napadi u posljednje su vrijeme postali besmisleni i neselektivni, osobito zbog krize u kojoj se Hrvatska nalazi. Upućeni svjedoče kako su se Milanović i Plenković usuglasili i o strategiji za krizna vremena koja nam slijede, a nije nemoguće da predsjednik Vlade u tom smislu posegne i za širim konsenzusom kakav je postignut tijekom izglasavanja Zakona o potresu. Tome u prilog idu i saborske rasprave o amandmanima, zbog kojih se suverenist Hrvoje Zekanović zapitao očekuje li političku scenu velika koalicija HDZ-a, SDP-a, a moguće i IDS-a s obzirom na to da je od tristotinjak proračunskih amandmana Vlada prihvatila samo one IDS-ove i SDP-ove, konkretnije, prihvaćen je amandman SDP-ove Vesne Nađ o dodatnih 450 tisuća kuna za prevenciju nasilja među mlađima te IDS-ov o dodatnih deset milijuna kuna za rekonstrukciju policijske postaje Poreč. “To je znakovito, ne događa se slučajno, ministar Marić to je odobrio jer mu je tako naložio premijer”, poručio je Zekanović, čije su teze odbacili iz HDZ-a, no po svemu sudeći, za hrvatsku politiku i odnose vladajućih struktura dolaze neka nova, nesvakidašnja vremena.