‘RAČAN NIKADA NIJE VOLIO MILANOVIĆA’! Pogledajte što je rekao za njega prije smrti! ‘Hrvatsku vodi ekipa iz jednog hodnika ne dužeg od 10 metara’!

Autor: dnevno.ba

Damir Gašparović osoba je koja je aktivno u politici od 90-ih godina prošloga stoljeća. Kao desna ruka pokojnog Ivice Račana imao je prilike upoznati sve aktere ključnih političkih događaja u 1990-im i 2000-im godinama, kao i nove generacije političara koji sad preuzimaju i vode državu. Prije aktivnog uključivanja u politiku, Damir Gašparović bio je aktivni sindikalist.

Nakon što je SDP izgubio izbore 2003. godine, procjena vodstva SDP-a i Ivice Račana bila je da se to dogodilo zbog loše politike te stranke prema hrvatskim radnicima. Zbog korekcije odnosa SDP-a prema hrvatskom radništvu, Račan zove Damira Gašparovića u vodstvo SDP-a – u tadašnji njegov Izvršni odbor.

U to su vrijeme u Izvršnom odboru bili sad etablirani političari poput Zorana Milanovića, Mirele Holly, Arsena Bauka, Gordana Marasa i drugih. Otad pa sve do smrti Ivice Račana 2007. godine, Gašparović je aktivan član SDP-a.

Nakon Račanove smrti, Gašparović prvo napušta Izvršni odbor, a kasnije i stranku, jer procjenjuje da će u budućnosti SDP krenuti putem koji će ga odvesti upravo na ovu poziciju gdje je danas. Gašparović je trenutačno predsjednik izvanparlamentarne političke stranke – Pokret za modernu Hrvatsku.

* Kako komentirate prepucavanja predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića, s obzirom na to da obojicu dosta dobro poznajete?

Pomalo mi je smiješno kad pratim uvrede s jedne strane i odgovore koje druga strana uzvraća i nakon toga komentare političkih analitičara i predstavnika medija i javnosti. Na ovo ću pitanje odgovoriti kao osoba koja dobro poznaje Zorana Milanovića i koja poznaje njegov način rada i nerada, kao i njegovu komunikaciju sa suradnicima. Kod Milanovića cijenim to što je uvijek spreman na fajt s političkim protivnicima, kad se drugi dvoume i nećkaju, ali sam isto tako na svojoj koži osjetio kako je biti predmet njegova napada. U svojoj političkoj karijeri Milanović uvijek odabere neku osobu kao svojega najvećeg neprijatelja. Prvi sukob Zorana Milanovića, nakon što je došao na čelo SDP-a, bio je upravo samnom.

Njegova praksa, i teren za sukobe, osobna je razina na koju on dovede osobu s kojom će se boriti. On je proglašava svojim najvećim neprijateljem, a svoje suradnike prisiljava da ga podrže i da preuzmu dio napada na njegova protivnika. Jedno sam vrijeme, dok je to imalo smisla, sudjelovao u sukobu s Milanovićem, a nakon toga sam izišao iz stranke i time sam okončao svoje gubljenje vremena s Milanovićem i takvim SDP-om.

Međutim, Milanović se na sukobu sa mnom nije zaustavio. Za svojega novog protivnika, odnosno protivnicu, odabrao je Mirelu Holly. Holly je prvo postavio za ministricu, a nakon toga ju je počeo napadati, kao da ju je netko drugi nametnuo njemu. Konačno, smijenio ju je s mjesta ministrice, bez pravih, opravdanih i argumentiranih razloga. Zbog toga je negativan odnos između Holly i Milanovića ostao do danas.

Nakon Mirele Holly, a poslije druge pobjede na parlamentarnim izborima, Milanović, kao što je to javnost imala prilike vidjeti, ulazi u sukob sa Slavkom Linićem. Taj je duel isto tako spušten na osobnu razinu, gdje bi se Linić upozoravao da dobro pazi što mu radi žena! I taj je sukob rezultirao Linićevim porazom, koji je u to vrijeme bio ministar financija. Njega je potjerao natrag u Rijeku. Logičnim slijedom događaja, danas dolazimo do njegova novog protivnika Andreja Plenkovića, kojeg je Milanović odabrao za metu svoga političkog i privatnog napada. U tom kontekstu treba promatrati njihov sadašnji sukob, kojemu se ne nazire kraj.

* Zbog čega je, zapravo, došlo do sukoba između Milanovića i Linića?

Slavko Linić bio je član takozvane stare garde u SDP-u, kojoj se može priključiti i bivši predsjednik Sabora Josip Leko te nekoliko drugih članova, koji su mislili da bi bilo dobro da Zoran Milanović postane predsjednik stranke, jer je još takoreći mlad i zelen, pa da će oni preko njega lakše upravljati strankom i njezinom politikom. To im je bila katastrofalna procjena. Za vrlo kratko vrijeme Milanović je odlučio riješiti se svojih mentora. Josip Leko dobro je prošao, jer je završio u Ustavnom sudu, a sukob Milanovića i Linića eskalirao je do maksimuma.

Povod za sukob Milanovića i Linića opet je potekao od tajnih službi koje su uhvatile razgovor Linića i USKOK-u sumnjivog poduzetnika iz Osijeka Željka Biloša, koji je na mobitel nazvao tadašnjeg ministra financija Linića. Poziv osumnjičene osobe upućen ministru Liniću bio je dovoljan razlog i povod za početak obračuna Milanovića i Linića.

* Je li Plenković mogao naslutiti da će odnosi s Milanovićem biti tako teški?

Nakon izbora Zorana Milanovića za predsjednika Hrvatske, Plenković je izjavio da će odnosi između Vlade i Ureda predsjednika biti takozvana tvrda kohabitacija, kao da je znao što će ga čekati u skoroj političkoj budućnosti.

* Koji su osnovni razlozi i povod za sukob između Milanovića i Plenkovića?

To je, kao što je bilo rečeno, trebala biti prešutno dogovorena kohabitacija s povremenim trzavicama, i tako su odnosi između Banskih dvora i Pantovčaka trebali funkcionirati. Međutim, u međuvremenu se dogodio Janaf! Odnosno, dogodila se činjenica, da se predsjednik Milanović našao u sličnoj poziciji kao i bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, odnosno da je uletio u mrežu prisluškivanja tajnih službi.

To je strašno pogodilo Milanovića i nikako ne može Plenkoviću oprostiti zašto ga nije upozorio da je ta tvrtka, odnosno s njom povezane lokacije, takoreći pod mjerama. Moje je mišljenje da Plenković nije, u detalje, znao što rade tajne službe i prepustio im je da rade svoj posao. A ako Plenković nije znao pojedinosti praćenja, nije ni mogao upozoriti predsjednika Republike da ne dolazi u klub u Slovenskoj ulici. S druge strane, ne može se ignorirati ni činjenica da Milanović dobro poznaje sadašnjeg šefa SOA-e Daniela Markića, s čijim se izborom i sam u travnju kao novoizabrani predsjednik složio, pa ga je i on mogao upozoriti na realnu opasnost da bi se mogao naći u inkriminiranom društvu.

* Jesu li tajne službe u tom slučaju prekoračile svoje ovlasti?

Nije mi potpuno jasno po kojoj bi osnovi SOA trebala i mogla prisluškivati USKOK i PNUSKOK. To bi bio jedinstveni slučaj da tajna služba prisluškuje druge polutajne službe bez nečije narudžbe ili sudskog naloga. Očekivati da će tajna služba prisluškivati institucije koje provode istrage malo je bolesno i to sve sliči na ostavštinu Josifa Visarionovića Staljina…

* Afera Janaf još je jedna sramota za Hrvatsku i njezine institucije…

Mislim da je apsurdno, nemoguće i neprihvatljivo da u današnje vrijeme izvan zakonitih financijskih tokova cirkuliraju silni milijuni koji se povlače po garažama i prtljažnicima automobila; da se u poluzakonitom klubu za vrijeme karantene skupljaju perači novca koji tamo ručaju i večeraju; da se tamo slušaju tamburaši, a da se na takvom mjestu pojavljuju ključni ljudi iz hrvatske politike, uključujući bivšeg i sadašnjeg predsjednika…

To je jednostavno nepojmljivo. A ako se toj sceni doda nesretni brojač novca, koji se očito upotrebljavao višekratno, a ne samo jednom, onda je slika Hrvatske u kakvoj živimo kompletna. Postavljaju se velika pitanja: prvo – čemu je služilo takvo mjesto okupljanja, i drugo – po kojoj osnovi je ondje bio pozvan načelnik stožera Hrvatske vojske Robert Hranj.

* Tko je po vašem mišljenju veći negativac u konfliktu Milanović – Plenković?

Moje je mišljenje da Plenković ipak radi konkretniji posao u Vladi nego Milanović na Pantovčaku. I Plenković ima jak ego, koji nije zanemariv u politici. Činjenica je da se Plenković bori protiv polukriminalne mreže koja je isprepletana po čitavoj Vladi i gospodarstvu. Podsjećam da se, prilikom unutarstranačkih izbora u HDZ-u, govorilo kako Plenković neće moći pobijediti Milijana Brkića, koji sa svojim ljudima kontrolira HDZ, pa ga je Plenković ipak uspio eliminirati i sad je Brkić potpuno neutraliziran.

* Bi li Milanović trebao strahovati od mogućeg opoziva s mjesta predsjednika?

Milanović stalno provocira sukob s premijerom i nije svjestan mogućih posljedica. Činjenica je da je Milanović postavljen na mjesto predsjednika države, jer hrvatski građani ne biraju svojeg predsjednika već im je on postavljen i određen izvana. Smatram da je Zoran Milanović postavljen za predsjednika s konačnim ciljem da svojim ponašanjem dovede do toga da se promijeni Ustav i da se ubuduće hrvatski predsjednici biraju u parlamentu. Na taj se način kreatorima svjetske politike olakšava posao u postavljanju ključnih ljudi na ključne pozicije, da se ne zamaraju stalno s nekim izborima u Hrvatskoj. Tako se postavlja maksimalna kontrola na najjednostavniji način.

* Očito je da Ministarstvo vanjskih poslova kotira kao inkubator za pripremu kadrova za vođenje države, kao što je Agrokor bio rasadnik državnih ministara i tajnika. Kako se Zoran Milanović našao u Ministarstvu vanjskih poslova? 

Kod analize pojedinih likova koji završavaju u visokoj politici, potrebno je sagledati širi socijalni kontekst. Poznato je da je, na primjer, i otac bivšeg predsjednika Ive Josipovića, Ante, bio visokopozicionirana osoba u tajnim službama bivše države. Njemu je među podređenima bio i pokojni otac Zorana Milanovića, Stipe Milanović, koji je isto tako imao svoju poziciju u tajnim službama.

Vrijedi podsjetiti da je otac Zorana Milanovića od samog početka član HDZ-a te da je bio u dobrim odnosima s predsjednikom Tuđmanom. Kad je mladi Zoran Milanović, sredinom 90-ih, završio fakultet, bez problema se zapošljava u Ministarstvu vanjskih poslova. Formalno ga zapošljava Mate Granić, a prvi mu je šef bio Ivo Sanader. Zanimljivo je reći da državu, u posljednje vrijeme vodi jedna ekipa iz jednog hodnika u Ministarstvu vanjskih poslova na Zrinjevcu, koji nije duži od 10 metara! Iz tog hodnika dolaze: Zoran Milanović, Andrej Plenković, Kolinda Grabar-Kitarović, Gordan Jandroković, Joško Klisović, zamjenik Vesne Pusić u vanjskim poslovima… Bitna je i informacija da je isto Ministarstvo poslalo i Miroslava Škoru za konzula u Mađarsku. Dakle, predsjednik Sabora, premijer i predsjednik, svi dolaze iz istog hodnika Ministarstva vanjskih poslova. Ne vjerujem da je to slučajno.

* Može li se za Milanovića reći da je on politički kontradiktorna osoba, s obzirom na njegovo obiteljsko političko nejedinstvo – otac HDZ, on SDP, a kao lider socijaldemokracije postaje veći desničar od hrvatskih ultradesničara… Je li svjestan da je nevjerodostojan?

Danas je veliki problem SDP-a u tome što oni ne razumiju da u Hrvatskoj možeš biti samo hrvatski socijaldemokrat, a ne internacionalni socijalist. Nacionalni socijaldemokrat podrazumijeva borbu za zaštitu nacionalnih interesa države i građana. S obzirom na to da je Milanović odrastao u boljševičkom okružju i sredini, prekasno je razvio nacionalne osjećaje, koji kod njega kasne barem 30 godina i eruptiraju u pogrešnom trenutku.

O političkom i karakternom profilu Zorana Milanovića najbolje govori izjava Ive Sanadera koji je prepričavao zgodu prilikom Milanovićeva zapošljavanja. Kad je Milanović dobio posao u Ministarstvu vanjskih poslova, upitao je Sanadera treba li se odmah upisati u HDZ. Sanader je na to samo odmahnuo rukom i odgovorio da to zasad nije potrebno. Toliko o Milanoviću.

* Tko Milanoviću imponira?

Od ljudi koji mu imponiraju, može se izdvojiti samo nekolicina koje on cijeni. To su Emil Tedeschi, s kojim je bio školski drug, tu je guverner Hrvatske narodne banke Bojis Vujičić i general Ante Kotromanović. To su jedine tri osobe s kojima on ne bi ušao u konflikt u kakav je ušao s Plenkovićem.

* S obzirom na vašu bliskost s Ivicom Račanom, je li točno da je Milanovića Račan oporučno imenovao za svog nasljednika?

To je politička podvala koja je plasirana u jeku unutarstranačkih borbi u SDP-u. Mišljenje Ivice Račana o Zoranu Milanoviću nije bilo pozitivno. Dva mjeseca prije nego što je Račanu dijagnosticirana teška bolest, smjenjuje Milanovića s važne pozicije vođenja odnosa s javnošću. Račan je jednom prilikom izjavio da, ako se ‘mali’ nastavi tako ponašati, neće biti u idućoj Vladi niti ono što je bio u njegovoj prvoj Vladi – pomoćnik Toninu Piculi. To je pravo mišljenje Ivice Račana o Milanoviću, a sve su ostalo politički spinovi i zaštita nečijih interesa unutar stranke.

* Trenutačno su aktualni dnevnici kardinala Kuharića gdje se opisuje njegova uloga u stvaranju države. Vi imate nešto drukčije informacije o tim najranijim događajima…

Ključna je osoba za ulazak u višestranačke izbore i pokretanje demokratskog procesa u zemlji ipak Ivica Račan i ljudi oko njega. Račan, na prijedlog dijela ljudi u tadašnjem SKH-SDP-u, nije prihvatio izravan sukob s Miloševićem zbog toga što je SDP tad imao trećinu članova koji se nisu bili spremni suprotstaviti Miloševiću, pa bi to bila izgubljena borba i moguće guranje Hrvatske u građanski rat. Račan je očito dobro procijenio što je hrvatski interes. Tako su se, uoči prvoga kruga prvih višestranačkih izbora, u subotu za vrijeme izborne šutnje na večeri našli Franjo Tuđman, Ivica Račan i Franjo Kuharić u poznatom restoranu na tadašnjem Trgu maršala Tita. Tad je dogovorena mirna predaja vlasti koju je trebao preuzeti Franjo Tuđman. Nakon toga vođena je smišljena politika koja je njih dvojicu držala u korektnim odnosima, uz blagoslov kardinala Kuharića. To je bio povijesni dogovor triju velikih i odgovornih ljudi. U tom kontekstu treba podsjetiti javnost da je već nakon prvih izbora sam kardinal Kuharić došao posvetiti SDP-ovu Kockicu! Na pitanja koja su Račanu dolazila od dijela članova iz njegove stranke, zbog čega je vlast odlučio predati Tuđmanu, Račan bi odgovorio: – Nek’ se Tuđman bori s Miloševićem.

Autor: dnevno.ba

ZADNJE VIJESTI