RADOVAN KARADŽIĆ: Moji najbolji prijatelji su Hrvati iz Kreševa i Gruda!

HAAG - Ja sam prije rata, na Izetbegovićevu molbu, prestao da govorim o "hrišćanskoj većini u BiH, koju SDA želi da potčini". To sam govorio da bi Europljanima bio jasniji apsurd, ali tu nije bilo nikakve hrišćanske solidarnosti, napisao je ratni zločinac Radovan Karadžić za beogradske „Novosti“.

Na pitanje da li je utisak da su se Srbi i Hrvati bolje razumjeli nego Srbi i muslimani potpuno pogrešan, ili ima istine u tome, Karadžić ovoga puta odgovara:

Moja iskustva sa Hrvatima u Bosni su bila sjajna. Najbliži moji prijatelji su bili dva Hrvata, Đerek iz Kreševa, i Boban iz Gruda, koji nije krio da su “Bobani bili poznate ustaše”. Neka ljeta su oni provodili kod mojih u Nikšiću, a bezbroj vikenda ja sam provodio kod njihovih.

No, i moja iskustva iz Hrvatske su sjajna. Tamo sam često pozivan da gostujem kao mladi pjesnik, lijepo dočekivan i ispraćan, moji prijatelji (G. Babić najčešće) vodili su me kući, da ne plaćam skupe hotele. Kasnije smo moja Ljiljana i ja imali dobar dio psihoanalitičke obuke kod profesora iz Hrvatske (E. Cividini-Stranić, E. Klajn, Lj. Moro i drugi) u Sarajevu, na Plitvicama, ali i u Zagrebu, gdje su kolege osigurale stanovanje u ustanovi. Čekove sam popunjavao ćirilicom, jer je potpis bio ćirilički, ali nikad nisam imao ni ružan pogled.

Znao sam da su mnogi dinarski Hrvati, u stvari Srbi katolici, ali mi nije bilo važno. I Gavrilo Princip (označen kao velikosrbin) izjašnjavao se kao “Srbo-Hrvat” iako niko u njegovoj porodici nije bio Hrvat. Ali, poslije čitanja putopisa Aleksandra Giljferdinga (visokog diplomate ruskog cara), bilo je jasno da smo mi jedan narod, čiju nacionalnu pripadnost mijenja crkva kod promjene vjere. No, i Kain i Abel su bili braća, pa se nije moglo smatrati da ova “braća” neće opet nasrnuti jedni na druge. Ali, osobna poznanstva su ljekovita, i zbog jednog sjajnog Hrvata (ili muslimana, ili bilo koga), ne smije se loše misliti i govoriti o narodu.

Nedavno je u Beogradu gostovala vaterpolo reprezentacija Hrvatske, a po povratku su oduševljeno pričali kako su bili gospodski dočekani, bez ijednog zvižduka na himnu ili na igru.

Ćiro Blažević je svojevremeno oduševljeno pričao kako su svi srpski igrači, po nestanku svjetla na stadionu, zagrlili po jednog hrvatskog igrača radi njihove sigurnosti. To su dirljive stvari, iz nepotrošenih rezervi ljudskosti i “gospodstva”, kome se treba vratiti, što prije, i izolirati budale koje sve kvare i brukaju. Sjenku na ovaj optimizam baca činjenica da se mnogi kandidati za izbore uzdržavaju od kritike tih budala i ološa, strahujući da bi to utjecalo na njihov izborni rezultat. A da li je tako? Ako jeste, to loše govori o našim masama.

A sada o ratu u BiH. Hrvati su zaista nastupali militantno protiv zajedničke države, ali se to moglo očekivati zbog njihove vezanosti za Hrvatsku. I Srbi bi se tako solidarizirali sa Srbijom, i u ocjeni postupaka drugih mora se misliti što bismo mi uradili u istoj situaciji. Veliku smetnju su predstavljale primjese neoustaštva u dijelu tih nastupa. No, bosanskohercegovački HDZ-Hrvati su u pogledu uređenja BiH bili razumni i shvatljivi: tražili su isto što i Srbi, i što je Europska zajednica prihvatila da ponudi svim stranama – autonomnost jednih od drugih.

Srbi su zbog kompromisa odustali od modela Sjeverne Irske, tj. od ostajanja u matičnoj zemlji. Iako je to bilo eminentno europsko rješenje, Europa je radije podržala model Švicarske, ili još bliže Belgije, i Srbi su još jednom popustili, i zagovarali Bosnu kao “južnu Švicarsku”, a Sarajevo kao Bruxelles, a nikad i nikako kao Bejrut. Ni mnogi u Srbiji ne znaju kroz kakve muke su prošli Srbi u BiH, ugađajući drugima, a pokušavajući da ne unesreće svoj narod.

Ubrzo je postala jasna razlika između ovog neprijateljstva muslimanskih ekstremnih snaga prema Srbima, i onog neprijateljstva iz prethodnih ratova. Tokom tih ratova znatan dio muslimana se borio za interese drugih: Turske, Austrougarske, ili NDH, pri čemu su mnogi muslimani apstinirali od tog neprijateljstva, ili se čak borili na strani branitelja, mahom Srba. Sad je, prvi put, stvar bila drugačija: muslimani se nisu borili za druge, već za sebe, i za jedan koncept Bosne koji nije imao nikakvih izgleda, čak ni kod onih koji su ih naizgled podržavali. Da su kojim slučajem oni pobijedili Srbe i otjerali ih iz Bosne, bili bi prepušteni na milost i nemilost prozapadnom dijelu bivše Jugoslavije, uz ogromna ograničenja i postepeno brisanje iz Europe.

Nakon mog sastanka s Bobanom i Milićem u Grazu početkom svibnja 92, bilo je jasno da Srbi i Hrvati nemaju oko čega ratovati. Počeo sam jednostavnim pitanjem Bobanu: da li oni osporavaju da će Banjaluka biti u srpskom entitetu, i da li mi osporavamo njihov entitet i glavne teritorije. Bilo je oko 15 posto teritorije čija je pripadnost između Hrvata i Srba bila sporna, i brzo smo se usuglasili da nijedna strana ne može dobiti niti izgubiti sve sporno, i da to ne vrijedi ljudskih života. I zaista, naše umirivanje većeg dijela od 1.000 kilometara linije fronta i međusobnih borbi sačuvalo je tisuće mladih života na obje strane.

Danas čak i neki pametni ljudi u Zagrebu podržavaju presude bosanskim Hrvatima “jer su imali dobru suradnju s Karadžićevim Srbima”. Na čemu su surađivali, da ih treba kazniti? Na humanim poslovima. Stotine kilometara između Srba i Hrvata nije bilo linije fronta. Hrvati iz Kreševa, Kiseljaka, Busovače, Ilidže, Vareša, te sjeverne Bosne, oko Žepča, Željeznog polja, Zavidovića, nisu ginuli od Srba, slobodno su dolazili na Ilidžu, ili prolazili preko teritorije Republike Srpske iz jedne svoje enklave u drugu. Na Vlašiću smo primili preko deset tisuća hrvatskih civila i vojnika, izbjeglica iz Travnika i centralne Bosne, i osobno sam naredio da ih prime, te da ne razoružavaju HVO, nego da im omoguće odlazak po njihovom izboru, napisao je Karadžić za beogradske „Novosti“.