Šimić uputio javno izvinjenje Ružici Jukić – Svojim javnim člancima sam Vaš dobar glas, ugled i čast povrijedio!

Autor: Josip Šimić

SARAJEVO - Poštovana i cijenjena Dopredsjednice!

„Sposobnost opraštanja sebi i drugima, i traženja oprosta od drugih, spada na poziv i poslanje svakoga čovjeka“ – sažetak je kateheze pape Franje, 4. studenog 2015. za vrijeme opće audijencije na Trgu Svetoga Petra u Vatikanu.

Ne može se živjeti ili barem: nije moguće dobro živjeti, bez opraštanja i bez traženja oprosta, jer jak je onaj, koji može prešutjeti i kad je u pravu, ali i onaj, koji može reći drugome „Oprosti“, i kad je u krivu.

Svaki dan jedni prema drugima griješimo i svojim postupcima druge vrijeđamo, te vrijeđajući druge i bližnje, Boga vrijeđamo – Ljubav najvišu zapovijed, koju je On proglasio, ljubeći svoje „do kraja“ (Iv 13,1), pa i na križu raspet za neprijatelje je molio. Ljubeći, praštajući i tražeći oprost jedni od drugih, učenici Kristovi na poseban način nasljeđuju Isusovu ljubav: „Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi“ (Iv 15,9). I još: „Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge, kao što sam ja vas ljubio“(Iv 15,12).

Kako me dušmani na samome početku ne bi pogrešno shvatili, riječ „ljubav“ ne znači zaljubljenost u nekoga, već kao što kaže apostol Pavao, koji je dao nedostižan opis ljubavi: „Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se, nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini, sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi“ (1 Kor 13, 4-7).Kad „ljubavi ne bih imao“ veli apostol Pavao, „ništa sam“!

Povrijedimo jedni druge, ali „trebamo o tome povesti računa – bilo zbog naše krhkosti, bilo zbog našeg egoizma. Ali ono što se ustvari od nas traži jest, da nanesene povrede liječimo odmah; da odmah pokrpamo prekinute konce. Ako čekamo i otežemo, stvari postaju teže“ – istaknuo je više puta papa Franjo u svojemu govoru o oprostu.

Imajući u vidu prethodno navedeno, te i same uvodne riječi, koje će voditi i usmjeravati ovaj tekst ka zaključku izvinjenja, ističem slijedeće:

U vremenskom periodu od 14.02.2019. godine do 16.02.2019. godine, putem internet portala Dnevno.ba, autor članaka Josip Šimić, napisao je i putem sredstava javnog priopćavanja objavio tri članka, i to: 1.) „IPAK NIJE POŠTENA: Ružica Jukić zabila Memiću nož u leđa i glasala za Dalidu Burzić“; 2.) „MOŽEŠ LI PODLIJE RUŽICE: Uputila poruku podrške Memiću, pa podržala Dalidu Burzić“; 3.) „OTVORENO PISMO: Ružica Jukić me podsjeća na balon, koji visoko leti, a ipak je ispunjen otrovom“.

Povod autorovih članaka o sutkinji Ružici Jukić bio je izbor Dalide Burzić na poziciju sutkinje Suda BiH, kada je ista Odlukom VSTV-a BiH dana 14.02.2019. godine imenovana s pozicije Glavne kantonalne tužiteljice na poziciju suca Suda BiH, a za čije imenovanje je glasalo 10 članova VSTV-a BiH, među kojima i sutkinja Ružica Jukić, dopredsjednica VSTV-a BiH, dok su dvije članice VSTV-a BiH Monika Mijić i Amila Kunosić glasale protiv imenovanja Dalide Burzić.

U prethodno citiranim javnim člancima/tekstovima, autor istih, udario je na dostojanstvo i osobnost cijenjene gospođe sutkinje Ružice Jukić, dopredsjednice Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća BiH, prekršio član 5. Kodeksa za tisak i online medije, a koji član predviđa fer, točno i korektno izvještavanje, svojim tekstovima dobar glas i čast sutkinje Ružice Jukić povrijedio i narušio, o istoj Ružici Jukić neosnovan sud izrekao, u tekstovima načela/kreposti istine i ljubavi prema drugome povrijedio, i istu na najgori mogući način putem sredstava javnog informiranja ozloglasio.

Poštivanje ljudske osobe ne smije nipošto zanemariti ovo načelo: „Svatko mora svoga bližnjega, ne izuzimajući nikoga, smatrati kao „svoj drugi ja“ (II. Vat. sabor, Gaudium et spes), vodeći računa o poštivanju prava što proistječu iz njezina dostojanstva po stvaranju i funkciji koju obavlja, a to možemo samo sa dobrotom i ljubavlju, koja u svakome čovjeku gleda bližnjega, prisjećajući se uvijek „Zlatnog Kristovog pravila“: „Ne čini drugome ono, što tebi nije drago, da ti drugi čini“, jer dostojanstvo svake osobe ima korijen u tome, što je stvorena na „sliku Božju i priliku“, stoga, sve ono što vrijeđa „sliku Božju i priliku“, valja i treba prevladati, iz svakidašnjeg govora izbaciti i dokinuti, jer se protivi Božjem naumu.

U javno objavljenim člancima, autor članaka Josip Šimić priznaje, da je iznio o sutkinji Ružici Jukić, dopredsjednici VSTV-a BiH, uvredljive izraze, koji vrijeđaju i omalovažavaju dostojanstvo, čast, ugled i ime iste, pritome imajući u vidu težinu i srazmjer uvredljivih izraza upućene na račun iste, s obzirom na javnu pravosudnu funkciju, koju sutkinja Ružica Jukić obavlja. Autor članaka Josip Šimić u javno objavljenim člancima etiketirao je veoma pogrdnim nazivima dopredsjednicu VSTV-a BiH Ružicu Jukić, nazivajući istu: „balonom, koji visoko leti, a ipak ispunjenim otrovom, zatim, kao osobu, koju je lakše preskočiti, nego zaobići, zatim mračnom točkom bh. pravosuđa, zatim kao nepoštenom i zlom ženom, marionetom, karakterno lošom osobom…“!

Autor javno objavljenih članaka žali, zbog pogrdnih i nedoličnih izraza objavljenih u ranije citiranim člancima, a upućene na račun i protiv dostojanstva, časti, ugleda i imena sutkinje Ružice Jukić, dopredsjednice VSTV-a BiH, jer autor članaka, ispitujući naknadno svoju savjest i postupke uviđa, da prilikom objavljivanja navedenih članaka sa sadržinom pogrdnih naziva, je postupao protivno moralnoj savjesti, protivno „nutarnjem Božjem glasu“, što odzvanja u nutrini, umu i srcu svakoga čovjeka, a koji glas ga uvijek poziva, da čini dobro, a izbjegava zlo, da kroz poštovanje i ljubav misli, pazi i gleda na drugoga, jer i „Bog zove svakoga njegovim imenom. Ime je svakoga čovjeka sveto, ono je ikona osobe. Zahtjeva poštovanje, kao znamen dostojanstva onoga, koji ga nosi, stoga nitko nema pravo drugoga pogrdnim imenima nazivati, osim onim, koji je na rođenju primio, kao „biljeg“ svake osobe, koja će nakon ovozemaljskog života svojim imenom zasjat u Kraljevstvu Nebeskom punim svjetlom“ – uči nas nauk Crkve.

Stoga se najiskrenije ispričavam sutkinji Ružici Jukić, dopredsjednici VSTV-a BiH, jer je u konkretnom slučaju počinjena krivnja protiv dostojanstva iste, njezina imena, časti i ugleda, a istodobno vrijeđa kreposti pravde i ljubavi prema bližnjemu i iskrivljuje istinu o drugome, pa stoga i nameće dužnost odštete i javne isprike, osobito, ako je šteta putem medija nanesena, pa i onda, kada je krivcu oprošteno, ta dužnost odštete i javne isprike tiče se i krivnje počinjene protiv tuđeg dobra glasa. Krepost istine pravedno daje drugome ono što mu se duguje – ispriku, što autor javnih članaka Josip Šimić ovom prigodom upućuje i čini, osobito, kada je u pitanju osoba, koja obavlja javnu funkciju, čije je vršenje funkcije i vlasti neodvojivo od nje same sve dok ju snagom službe vrši.

Postoji jednostavna tajna za iscjeljenje rana i razrješavanje optužbi: ne pustiti da dan završi, a da se nismo ispričali; ne pustiti da dan završi, a da se nismo za grijehe pokajali i Bogu dužnu hvalu iskazali; ne pustiti stvari, a da između muža i žene; roditelja i djece; braće i sestara; između nevjeste i svekrve, jednoga prijatelja i drugoga prijatelja ne dođe do pomirenja! Ako naučimo odmah tražiti oproštenje i međusobno oprostimo jedni drugima, rane zacjeljuju, prijateljstvo jača, brak se osnažuje, a ljubav, mir i sloga vlada – baš ono, što Bog od čovjeka od iskonskih vremena traži i želi.

Sposobnost opraštanja sebi i drugima i traženja oprosta od drugih, spada na poziv i poslanje svakoga čovjeka, jer traženje oprosta i praštanje čini nas sposobnima pomoći društvu, da se umanji zlo i okrutnost, pa stoga autor članaka Josip Šimić, svjestan odgovornosti i izrečenih uvreda, traži oproštenje od dopredsjednice VSTV-a BiH Ružice Jukić, kako bi mir nadvladao neslogu, ljubav mržnju, a prijateljstvo dušmane. Jer plod su ljubavi radost i mir, prijateljstvo i zajedništvo, blagost i dobrohotnost, jer „ispunjenje svih naših djela je ljubav. Tu je naša svrha; zato mi trčimo prema tome cilju, a kad stignemo, u njoj ćemo naći svoj odmor“ (Sv. Augustin, In epistulam Johannis ad Parthos tractatus, 10,4).

U novinarstvu, odgovorni su, po samome svojem zvanju, obvezni, u širenju vijesti, služiti istini i ne vrijeđati ljubav, odnosno drugoga, sa jednakom brigom i pažnjom poštivati drugoga, a izbjegavati svaka vrijeđanja i ozloglašavanja, što se u konkretnom slučaju autor tekstova ovih mjera pridržavao nije, pa je kroz nećudorednost ubilačke srdžbe, osvete i mržnje, zbog izbora Dalide Burzić na poziciju sutkinje Suda BiH, putem javnih članaka pravo medijsko nasilje prema dopredsjednici VSTV-a BiH Ružici Jukić učinio, a upravo to medijsko pravo nasilje ogleda se u izravnom kršenju prava na „Poštivanje dobra glasa“ iste.

Autor tekstova ranije citiranih primjećuje, da je dopredsjednici VSTV-a BiH sutkinji Ružici Jukić teško povrijedio pravo na „Dobar glas“, i to: 1.) Neosnovanim sudom, 2.) Klevetom, i, 3.) Ironijom.

Neosnovani sud ogleda se pak u tome, što je autor tekstova Josip Šimić javno putem medija tvrdnju napisao, da „Ružica Jukić ne zna riješiti ni predmet obične šumske krađe“. U konkretnom slučaju, ovakve tvrdnje ničim nisu potkrepljene i usmjerene su na profesionalni i moralni integritet iste;

Kleveta se ogleda u tome, što je autor tekstova Josip Šimić javno putem medija izrekao niz tvrdnji, da je „Ružica Jukić član pravosudne mafije, da je potkupljena i dr.“, dakle tvrdnjama suprotnim istini naškodio dobru glasu iste i dao povod i prigodu, da se formira krivi sud o istoj;

Ironija se ogleda u tome, što je autor tekstova Josip Šimić, porugom s ciljem podcjenjivanja sutkinje Ružice Jukić, istu zlobno karikirao ovaj ili onaj vid njezina fizičkoga izgleda i ponašanja komentirao.

U konkretnom taksativno nabrojanom slučaju, autor tekstova je dopredsjednici VSTV-a BiH Ružici Jukić ništio dobar glas i čast, a čast je društveno svjedočanstvo što se daje ljudskom dostojanstvu, i svako ima pravo na čast svoga imena, na svoj dobar glas i na poštovanje. Stoga, neosnovani sud, kleveta i ironija vrijeđaju kreposti pravde i ljubavi, pa autor tekstova Josip Šimić žali, moli i traži oprost od dopredsjednice VSTV-a BiH Ružice Jukić, jer je u konkretnom slučaju svojim tekstovima ranio odnos prema istini i prema bližnjemu (Ružici Jukić), koji ima pravo na dobar glas, pa samim time povrijedio i temeljni odnošaj čovjeka i njegove riječi prema Bogu, koji „jest istina i hoće istinu“, koji traži od čovjeka, da „odbaci od sebe svaku vrstu zloće i svaku vrstu lukavštine, licemjerja, zavisti i svaku vrstu klevetanja“ (1 Pt 2,1).

Naime, svako društvo ima pravo na obavještenost utemeljenu na istini, slobodi, pravdi i solidarnosti. „Vršenje ovih prava zahtjeva, da medijsko priopćavanje uvijek bude istinito, u poštivanju zahtjeva pravde i ljubavi potpuno, glede načina da bude pošteno i prikladno, tj., da se u širenju vijesti poštuju čovjekova prava i dostojanstvo“ (Usp. II. Vatikanski sabor, Inter mirifica 5).

Glede načina priopćavanja, u konkretnom slučaju, autor tekstova Josip Šimić primjećuje, da isto priopćavanje u odnosu na javno objavljene članke o dopredsjednici VSTV-a BiH Ružici Jukić nije bilo ni pošteno, ni prikladno, i za jednoga teologa i studenta prava krajnje neprimjereno, u kojem slučaju je autor javnih članaka vjernost i osjećaj prema temeljnim vrednotama zanemario, a razboritost, kao krepost koja se smatra „kormilarem života“ (auriga virtutum) i svih naših čina, prilikom pisanja navedenih članaka nije primjenio, jer razboritost, daje našim činima pravilo i mjeru: da pazimo uvijek na korak svoj i tražimo istinsko dobro i dobro drugoga.

Autor članaka Josip Šimić priznaje, da je u sklopu ranije citiranih članaka, prekršio pravo na priopćavanje istine drugima, jer je u konkretnim prilikama propustio, da „procijeni je li ili nije prikladno otkriti istinu drugima, javnosti, kada je putem medija odao sadržaj tajnosti istrage u odnosu na saslušanje jednoga svjedoka u istrazi Tužiteljstva BiH, jer dobro i sigurnost drugoga, morali su autoru članaka biti dostatni razlog, da se u medijima prešuti, što ne smije biti poznato, jer „nitko nije dužan otkriti istinu ili neki detalj onomu ili onima tko nema pravo, da ju upozna“ (Usp. Sirah 27,16; Izr 25, 9-10)!

No, autor članaka ne krije činjenicu, da je sablažnjen imenovanjem Dalide Burzić na poziciju sutkinje Suda BiH. Sablazan poprima osobitu težinu poradi autoriteta onoga tko je uzrokuje, a osobito je teška onda, kada je uzrokuju oni, koji su po naravi ili po službi dužni druge učiti, primjer davati i odgajati. Isus to prigovara pismoznancima i farizejima: uspoređuje ih sa grabežljivim vucima u ovčjoj koži. Sablazan mogu izazvati i zakoni ili ustanove, moda i javno mnijenje.

Tko se vlašću koju ima, tako služi, da potiče na zla djela, postaje krivcem sablazni i odgovornim za zlo kojemu je, izravno ili neizravno pogodovao. „Nije moguće, da ne dođu sablazni, no jao onome po kome dolaze“ (Lk 17,1).

Ipak, autor članaka Josip Šimić, primjećuje, da je imenovanjem Dalide Burzić na poziciju sutkinje Suda BiH i glasanja za istu, dopredsjednica VSTV-a BiH Ružica Jukiću konfliktnoj situaciji se povodila „načelom manjeg“, a ne „većeg zla“, gdje u konkretnoj situaciji postoji obveza izbora između dva zla, jednog većeg, drugog manjeg. Jasno je, da se može i mora dati prednost manjem zlu, kako bi se izbjeglo veće zlo. Iako je obaveza, da se zlo uvijek odbaci, jer zlo ne može biti predmet izbora, međutim postoje situacije, kada smo suočeni s dva (ili više) neizbježna zla, moramo izabrati manje.

Na primjer, suočena sa samim činom imenovanja Dalide Burzić na poziciju sutkinje Suda BiH, i glasanja za istu, dopredsjednica VSTV-a BiH Ružica Jukić bila je suočena sa dva neizbježna zla, od kojih je jedno bilo veće, a jedno manje. Veće zlo bi se pak ogledalo u tome, da je Dalida Burzić ostala još jednu godinu na poziciji Glavne kantonalne tužiteljice, gdje bi mnogi tužitelji, suci i svjedoci, pa i nevini građani, teror iste trpjeti morali, montirane optužnice brojati, destrukciju vladavine prava i pravde gledati, demonstrirajući strahovladu, gušeći, hapseći i potiskujući sve što Burzićeva smatra „zločinom mišljenja“! Sva ova zlodjela omogućavala joj je funkcija Glavnog kantonalnog tužitelja i ovlasti što proistječu iz te funkcije: komandovanje policijom, izdavanje naredbi i slično.

Dakle, prihvaćanje manjeg zla, da bi se umanjilo veće zlo, moralno je ispravan čin. Samim imenovanjem Dalide Burzić na poziciju sutkinje Suda BiH prestaju i ovlasti i svake zloupotrebe iste što su proistjecale iz njezine funkcije – Glavne kantonalne tužiteljice, jer kao sutkinja Suda BiH bit će čista nula, bez bilo kakvih ovlasti. Na ovaj način, otvorila se koliko-toliko nada u bolje sutra, u kojem neće biti montiranih optužnica, javnog štićenja ubojica, u kojem će suci na Općinskom i Kantonalnom sudu u Sarajevu presude po slobodnom sudskom nahođenju donositi i na temelju slobodne procjene dokaza, pošteđeni od svakog pritiska i ucjenjivanja, koje su trpjeli od strane Dalide Burzić.

U konkretnom slučaju, mišljenja sam, da je konačno uklonjena glavna barijera, koja je kočila provođenje zakona, i teško škodila vršenju pravde i pravičnosti. Međutim, nitko sada nema pravo da sprečava provođenje pravde i zakona nad Dalidom Burzić. Tko bi to učinio (spriječio) ili neučinio (nesproveo) teški prekršaj bi protiv zakona, razuma i istine učinio i sablazan izveo, „ali jao onome po kome dolaze sablazni, bolje bi mu bilo, da mu je kamen o vratu i da je bačen u more“ – uči Sv. Pismo.

Dakle, u konkretnom slučaju, dopredsjednica VSTV-a BiH Ružica Jukić postupila je po sudu savjesti „Casus perplexus“ – u dilemi kada se našla između izbora dva neizbježna zla, od kojih je jedno veće, a drugo manje, pa je slijedom navedenog prednost manjem zlu dala glasavši za Dalidu Burzić, kako bi prihvaćanjem manjeg zla, umanjila veće zlo, što je moralno ispravan čin, osobito kada se imaju u vidu, da su imenovanjem Dalide Burzić sva zlodjela iste „početak kraja doživjela“!

Veće zlo bi bilo, da je Dalida Burzić još godinu dana na poziciji Glavne kantonalne tužiteljice provela. To ne bi bilo u interesu ni pravde, ni istine, ni pravičnosti, ni zakona. Umjesto ovih načela, vladao bi teror i demonstrativna moć iste.

Manje zlo jest to, što je Dalida Burzić za sutkinju Suda BiH izabrana, iako uz činjenicu i sva dosadašnja saznanja, uz materijalne dokaze, nije zaslužila, ali je i ovo manje zlo bilo izborom neizbježno, da bi se umanjilo veće zlo. I Muriz Memić je sam kazao: „Svi znaju da je moj sin ubijen i Burzić mi je to potvrdila. Tužilaštvo KS će odahnuti nakon što ode Burzić” – kazao je Memić. Pa iz navedenog proizlazi, da je dopredsjednica VSTV-a BiH Ružica Jukić djelovala na moralno ispravan način po načelu „Manjeg zla“, umanjujući na taj način „Veće zlo“!

Ipak, konačna riječ prema svakome od nas, jedino i samo Bogu pripada na Posljednjem sudu: „I izići će Bog u onaj dan – koji su dobro činili na uskrsnuće života, a koji su radili zlo na uskrsnuće osude, i otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni. Na Posljednjem sudu otkrit će se sve, što je tko za svoga zemaljskoga života dobra učinio ili propustio učiniti, jer sve zlo koje čine opaki, zabilježeno je, a da oni to i ne znaju. Tada ćemo shvatiti posljednji smisao čitava stvorenja, shvatit ćemo sve ove čudesne i nejasne puteve kojima je Njegova Providnost vodila svaku stvar njezinom konačnom cilju, i kao savršeni cilj uvid, da Božja pravda pobjeđuje sve nepravde što su ih Božja stvorenja počinila“ – iz službenog definiranja nauke Katoličke Crkve!

U protivnom, reći će papa Franjo: „Tko sam ja da sudim, jer konačni sud pripada Onome, koji sudi sudom pravednim“, ali na vlasti ostaje, da se oslanjaju na „osjećaj odgovornosti u kojem vrhovno načelo pripada zakonu, a ne samovolji pojedinaca“! „Jer ako osuđujemo i klevećemo jedni druge, nemamo ih vremena voljeti“ (Sv. Majka Terezija)!

Autor javno objavljenih tekstova o dopredsjednici VSTV-a BiH Ružici Jukić nije se u konkretnom slučaju povodio za razboritim sudom savjesti, jer je autor bio u obavezi, da uvijek traži ono što je ispravno, u skladu s razumom i istinskim dobrom, i razabrati volju Božju izraženu u božanskim zakonima: „Sve, dakle, što želite da ljudi Vama čine, činite i Vi njima“ – Mt 7,12 (Ne čini drugo, što tebi nije drago), “Ne sudite, da ne budete suđeni“, jer ako ljude osuđujemo nemamo ih vremena voljeti, i još „Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge, kao što sam ja vas ljubio“ (Iv 15,12)! Biblija bi tu poentirala: „Kako možeš reći da ljubiš Boga kojega ne vidiš, a mrziš brata kojega vidiš? Tko god kaže da ljubi Boga, a mrzi brata svoga, lažac je i nema istine u sebi. Tko ne ljubi ne upozna Boga, jer Bog je ljubav. A tko mrzi bližnjega svoga, u tami je, u tami hodi i ne zna kamo ide“!

Zaključujući ovu ispriku, autor javnih tekstova Josip Šimić nanio je štetu sutkinji Ružici Jukić, dopredsjednici VSTV-a BiH, a koja šteta iziskuje odštetu i treba učiniti sve, da se šteta nadoknadi (npr. popraviti dobar glas oklevetanom), jer to je zahtjev obične pravednosti. Mora se, dakle, pored isprike, učiniti nešto više, da kajanje postane vidljivim znakom i vidljivim stavom, te u svome vladanju poniznost, jer „poniznost je ono što čini čovjeka nalik anđelu, a oholost je ono što je pretvorilo anđele u demone“ (Sv. Augustin), i plodnu zadovoljštinu prema oštećenoj Jukić Ružici iskazati, jer kad čovjek, u konkretnom slučaju autor javnih članaka „počne osjećati odvratnost nad onim što je učinio i prema kome je učinio, tada započinju njegova dobra djela, jer osuđuje svoja zla djela, kaje se, čini istinu i tako dolazi k svjetlu“ (Sv. Augustin, In Evangelium Johannis tractatus, 12,13)!

To „učiniti nešto više“, autor javnih tekstova vidi u uklanjanju javnih članaka sa internet portala, a objavljenih protiv ugleda, časti, dostojanstva i dobroga glasa Ružice Jukić, dopredsjednice VSTV-a BiH, jer autoru članaka u njegovoj nutrini, u duhu, odzvanja prigovor i grižnja savjesti.

S poštovanjem!

Autor: Josip Šimić

ZADNJE VIJESTI