Sjećanje na moga druga Boru Ivkovića, čapljinskog Dražena Petrovića

ČAPLJINA - Visokopozicionirani bosanskohercegovački diplomata u Teheranu Satko Bitanga na svom facebook profilu objavio je svoje viđenje ratnih događanja u Čapljini i BiH. Akcent priče je na ubijenom Bori Ivkoviću, legendi čapljinske košarke. Satkova priča, kako je i naglasio, je njegova istina i ne osporava bilo čiju koja bi mogla biti drugačija. No sud povijesti će biti presudan. Ali taj dan će biti oslobođen emocija što povijest i razlikuje od bliske prošlosti.

Svi smo mi pod ovom kapom nebeskom samo obični ljudi, niko od nas nije savršen, pa nekada, zbog godina, obaveza, ili tek onako…svjesno ili nesvjesno brzo zaboravimo i naše neprijatelje, što nije dobro, a i naše drage prijatelje, drugove, jarane.. posebno ako su oni umrli, “nestali”, poginuli, ubijeni, što nije nimalo lijepo, čak sramotno od nas, posebno ako se radi o ljudima kojih više nema sa nama na ovom svijetu, a nekada smo bili bliski prijatelji, drugovi, jarani….

Takav je slučaj i sa mojim bliskim prijateljem Borom Ivkovićem, koji je ni kriv ni dužan “nestao” u Čapljini ratne 1992. godine. Ponekad se sjetim Bore, a sada se zahvaljujem našem zajedničkom prijatelju i mom gimnazijskom drugu dr. Esadu Esi Boškailu, koji je na svom FB profilu ovih dana napisao i zabilježio, sjetio se našega jarana Bore Ivkovića. I dr. Eso i njegova porodica su proživjeli teške trenutke tijekom rata, on sam je bio više od godinu dana zatvoren u koncentracijskim logorima HVO-a u Čapljini, Ljubuškom, Mostaru…sada je sa porodicom u SAD. Ni moja porodica nije bolje prošla, rahmetli nena Hatidža (1913.), majka Zarifa (1932.), bratova supruga Alda (1967.), njena kćerka Lejla (1992.), moja supruga Narcisa (1965.), kćerka Kanita (1990.) i sin Kemal (1988.) su u ljeto 1993. godine u zoru od strane čapljinske policije odvedeni iz naše kuće u Višićima i bili zatvoreni na raznim mjestima (Tasovčići, Silos, Đački dom) sve do ljeta 1994. godine. Zašto, pitat će se možda mnogi. Moj odgovor je kratak… Bez razloga, jednostavno nisu bili “njihovi”, kako napisa o Bori moj školski drug Eso od Počitelja.

Boro Ivković je bio i ostao moj veliki prijatelj, drug, jaran, ljudina, šeret .. Rođeni smo iste 1960. godine u Čapljini, možda i istog datuma, ne sjećam se više. Bio je vrhunski košarkaš, talent ravan Draženu Petroviću, igrao za KK “Borac” Čapljina, družili smo se kada smo bili u prilici, kako u Čapljini, tako i u Sarajevu gdje smo studirali tih godina. U Sarajevu je upoznao i svoju suprugu, mislim da je bila iz Jajca, oženili se, dobili djecu i vratio se u Čapljinu da živi, jer Boro nije mogao bez Čapljine. Mislim da je Boro bio Srbin po nacionalnosti, iako nemam pojma kako se osjećao ili izjašnjavao, jer nama tada to nije bilo važno, niti smo o tome ikada razgovarali.

I tako, dolazi rat, 1991. godina… pripreme, čarke, provokacije, problemi, nacionalne tenzije, podjele po nacionalnoj osnovi, političari stvaraju “svoje nacionalne torove pravih Hrvata, Srba, Muslimana/Bošnjaka…”, a u kojima je većina od nas, nažalost, i sada zatvorena. Za Boru i slične njemu, to nije dobro vrijeme, jer Boro ne želi da se svrstava na bilo koju stranu, a bilo je i drugih takvih, ali malo, premalo … Boro želi da ostane i bude samo Čapljinac i košarkaš. Ali “nacionalna ratna mašina” takve najprije tare i uništava.

U listopadu i studenom 1991. na plato Dubravske visoravni dolaze “rezervisti” iz Srbije i Crne Gore, sa obrazloženjem da zaštite “ugroženi nedužni srpski narod” u općini Čapljina i Stolac, a od koga nikada nije bilo odgovora. Bošnjaci, u to vrijeme Muslimani, po običaju se ne snalaze, uglavnom ostaju u svojim domovima, mnogi misle da će sve to srediti tzv. JNA, dok drugi svjesniji se tajno uključuju u Patriotsku ligu – PL. Stvara se strah, već ima i čarki, ljudi se povlače u “svoje nacionalne torove”, napada se i uništava selo Ravno…tenkovi tzv. JNA idu prema Kupresu… narod ih zaustavlja … Pada i prva ljudska žrtva, ubijen je ni kriv ni dužan Božo Lasta na raskrsnici u Tasovčićima, u čapljinskoj pošti smrtno strada pod misterioznim okolnostima Roko… još se ne zna ko ga je ubio.

Tako da zadnji mjeseci 1991. i prvi mjeseci 1992. protječu u naelektriziranoj atmosferi, ekstremisti raznih fela i nacija vide svoju šansu, počinju pljačke, maltretiranja drugih koji su u manjini, barikade, seoske straže, naoružavanje… iz Hrvatske stiže Daidža sa svojim ZNG-ama, Šešeljevci i drugi dolaze da “pomognu svojima”. Na drugoj strani, tzv. JNA u kasarnama u Čapljini se već svrstala, uglavnom, na stranu Miloševića, dijele oružje TO lokalnim Srbima. Stvaraju se Srpske autonomne oblasti – SAO, Milošević kod nekih dobiva status Božanstva, dijeli se policija po nacionalnoj osnovi. I Tuđman tu vidi svoju šansu za sanjanom Banovinom…stvara se tajno HZ-HB, HVO… Izetbegović i SDA dosta naivno se nadaju da se možda rat može izbjeći, da će se naći neko mirno rješenje, doduše vrše se i neke pripreme za mogući sukob… TO i PL. Ali ratne karte su se dijelile i slagale negdje drugo, sigurno ne u Sarajevu, prije svega u Beogradu…a ni Zagreb kasnije nije bio nimalo nevin. I kao uvijek, kola se najviše lome na nama, u BiH.

Održava se u vrlo napetoj atmosferi, skoro ratnoj i Referendum o nezavisnosti BiH 29. veljače i 1. ožujka. SDA javno poziva sve patriote, da izađu na referendum, promoviraju se ljiljani kao simbol dugogodišnje državnosti i suživota u BiH, SDS po diktatu Beograda traži bojkot, HDZ BiH, kao filijala Zagreba gdje idu “po svoju pamet” igra neku svoju igru, umjesto patriote Kljuića dolazi Hercegovac Boban, nudi se neko tzv. “Livanjsko pitanje”, čak se u Čapljini prijetilo onima koji izađu na referendum. SDP-a i drugih stranaka nema nigdje, nestali, zavukli se u mišju rupu, a njihove nekadašnje perjanice šepure se sada u prvim redovima nacionalnih stranaka SDS-a, HDZ-a, SDA.. Ali Katolička crkva u BiH i tadašnji biskup Vrhbosanske nadbiskupije monsinjor Vinko Puljić odigrava možda, po mom mišljenju, i najvažniju ulogu u svom životu, te kao pravi BH patriota poziva javno Hrvate da izađu na referendum i daju svoj glas za nezavisnu, suverenu i samostalnu BiH. Tu su istog mišljenja i biskup banjalučki veliki čovjek, humanista Franjo Komarica, Franjevci, HKD Napredak i dr. Topić, i hrvatski Kardinal Kuharić pomaže koliko može. Hrvati masovno, poslije nedjeljne mise, izlaze na referendum, rezultati su poznati, kao i sve drugo što se poslije događalo. Ništa lijepo, rat, ubijanje, logori, rušenje, zločini, etnička čišćenja, nasilna preseljenja i zbijanje u nacionalne torove, genocid!

Tada iz Čapljine, već u prvim mjesecima 1992. počinju mnogi ispamećeni ljudi, posebno Srbi iz samog grada i okolnih mjesta, odlaziti sa desne obale rijeke Neretve tj. kako su im govorili SDS izaslanici na “njihovu” lijevu obalu rijeke. Sa druge strane i Hrvati, iz nekog straha prelaze sa lijeve obale, posebno Stoca i Dubravske visoravni, na “svoju” desnu obalu rijeke Neretve. A tadašnji Muslimani, sadašnji Bošnjaci po običaju ostaju i tamo i ovamo, i uz Aliju i uz Tita.

Eto, u takvim okolnostima Boro Ivković, iako je mogao otići bilo gdje, odlučuje da sa porodicom ostane u svom rodnom gradu Čapljini. Hrabra odluka, ali to je, nažalost, platio svojim životom.

Tog ratnog travnja 1992. godine u Čapljini, dan prije nego što su ga zločinci “odveli i kada je “nestao” kako vole neki kazati, čuj “nestao”…ma ubili ga zločinci i zlikovci, Boro je svratio na kavu kod mene u Policijsku postaju Čapljina gdje sam tada radio kao komandir policije. Bio je tada već angažiran u Civilnoj zaštiti, šalio se na račun toga i plave radne boje uniforme koju je imao, kao i uvjek veseo, drag…, ipak se osjećala velika napetost i kod njega i kod mene, nije bilo ništa kao ranije….Na rastanku, rekao sam mu da se dobro pazi, da su gadna vremena…da razni mutni tipovi sada hodaju po našoj Čapljini. Odgovorio mi je sa smiješkom “Ma što bi im ja bio kriv… ostao sam ovdje u mojoj Čapljini, a mogao sam otići ranije kao mnogi.” Pamtim ga i sada sa tim smiješkom, ali više se nismo vidjeli …

Boro je ostao iz prevelike ljubavi prema svom gradu gdje je rođen i gdje je živio… a samo zbog toga što nije bio “njihov”, kako dr. Eso od Počitelja napisa, “nestao” je jednog aprilskog čapljinskog jutra naš jaran, vrhunski košarkaš, playmaker, veliki šarmer, ljudina, dobri čovjek, naš Boro. Poslije nekoliko dana došla je do mene i njegova supruga (čak mislim da je bila Hrvatica, iako to nije nimalo važno za ovu priču). Kroz suze mi je rekla da nema Bore, da su ga neki ljudi odveli zorom iz stana, plakala je, raspitivala se o njemu, molila da pomognem ako mogu, a znali smo se još iz studentskih dana kada se zabavljala sa Borom u Sarajevu. Bilo mi je zaista teško, pokušao sam da je utješim, da na sve moguće načine saznam što se desilo sa njim, gdje je, da pomognem ako mogu, ali uzalud …sve je bilo prekriveno velom šutnje….znate ono… nitko ništa ne zna, nitko ništa nije video, čuo…

Pokušavao sam saznati gdje je Boro, jer im ni tada, a ni sada nisam vjerovao. Znali su i tada mnogi, znaju i sada tko je odveo Boru i gdje su ga ubili. Nije velika razlika između ovih egzekutora i zločinaca i onih koji su tada, a i sada šutjeli i pravili se da ništa niti znaju, niti da su išta vidjeli, bar nešto čuli. Nažalost, ovu “svoju zadnju utakmicu” u koju je Boro ušao čista srca, igrao je sam, a na drugoj strani su bili skoro svi protiv njega, kako neki zli bivši suigrači, tako i protivnički igrači, ali i suci, i publika, i delegat i… Samo neki, vrlo mali broj njih, su to sve posmatrali sa strane i molili Boga da se bar igra produžetak, majstorica … bojali su se za sebe, bilo ih je strah.

Ali, nije moglo, Boro sam protiv svih, košarkaški virtuoz, čapljinski Dražen Petrović, nije imao šanse. Ali, on nije izgubio ovu svoju zadnju utakmicu, iako je “nestao”, on čak nije ni žrtva. Boro ostaje zauvjek POBJEDNIK … koga su ubili oni “koji se i sada slobodno šetaju gradom i pričaju da su branili Borinu i našu Čapljinu od agresora”. Čuj, “branili našu Čapljinu od čapljinskog sina Bore.”

Molim dragog Boga da ovi zlikovci i zločinci budu nesretni i kažnjeni na ovom svijetu, a garantirano im je svakako sigurno mjesto u dženetu/paklu.

Molim svemogućeg Boga da naš dragi Boro nađe svoj smiraj u raju/dženetu i da se tamo napokon susretne lice u lice sa Draženom Petrovićem i odigraju meč “jedan na jedan”. I u tom meču moj favorit je Boro, navijat ću za njega, ali poštovat ću i Dražena ako pobjedi i bude bolji, ali pod uvjetom da bude samo fer utakmica. A ni Boro, a ni Dražen nisu nikada igrali prljavo, pokvareno, hinjski … zato su i Boro i Dražen postali i ostat će košarkaške i ljudske legende. Bili su uvijek i bit će zauvijek POBJEDNICI.

Pokoj ti duši moj dragi jarane i brate Boro … ako Bog da vidjet ćemo se mi opet i igrati košarku, koju si toliko volio, možda i “jedan na jedan”, kao nekada. A naši stari drugovi, koji su još živi, naš Eso Boškailo, i Džemo Boškailo, i Mario Primorac, i Davor Maslać, i Jasmin Jasko Repeša, i Hasan Hasanagić i Predrag Radan…i Manda, i Tonćo, i Čavka.. i ja i mnogi drugi ćemo se tebi brzo pridružiti. Čekaj nas, dolazimo sigurno. Ali samo fer, nikako drugačije, i neka pobjedi bolji.

Majci, supruzi, djeci, sestri Mileni i porodici upućujem iskreno saučešće. Budite ponosni na vašeg, ali i našeg Boru.

Teheran, 27. 08. 2017. godine

P. S.

Mislio sam napisati samo par rečenica, ali krenulo samo ..dugo ovo nosim u sebi, uostalom zašto sakrivati istinu. Ako neko drugi ima drugačije mišljenje, ne slaže se sa ovim što sam napisao, neka to i napiše, objavi. Ovo je samo moja istina o početku rata u Čapljini, onako kako sam ja to doživio i vidio svojim očima, priča o mome jaranu, prijatelju, drugu i bratu Bori. I samo mi je žao što to nisam ranije napisao. Boro je bio i ostao jedan od simbola naše Čapljine… ali ne ove danas. Jer kada jedna od ulica u gradu Čapljini bude nosila ime po Bori Ivkoviću, ili po Roku koji je ubijen u pošti, Boži Lasti, Sretenu Kapetanoviću Kapi, velikom pjesniku Nikoli Martiću… i mnogim drugim uglednim ili zaslužnim Čapljincima a ne po nakvim Tuđmanima, Bobanima, Banovima, Frankopanima…, a koji nemaju nikakve veze sa Čapljinom, onda se može kazati da ima nade za ovaj gradić. Ovo što je sada u Čapljini je, nažalost, najsličnije onoj sramnoj deponiji pored Neretve iza Mogorjela.