SCREENSHOT

Srbija se konačno suočava s prošlošću: Inicijativa mladih Srbije pokrenula web o srbijanskim ratnim zločinima!

Autor: dnevno.ba

„Rat u Srbiji – jeste se desilo”, moto je serije tekstova na web stranici ratusrbiji.rs koji je dostupan od ovog ponedjeljka, a riječ je o poduhvatu Inicijative mladih za ljudska prava u Srbiji koji je podržalo njemačko Ministarstvo vanjskih poslova, piše Deutsche Welle.

To je prvi pokušaj da se na osnovu presuda domaćih i međunarodnih sudova, svjedočenja, istraživanja novinara i nevladinih organizacija, predstave činjenice koje ukazuju na to da se rat događao i na teritoriji Srbije, kao i da je ona sudjelovala u ratnim sukobima, a nerijetko i u ratnim zločinima u BiH, Hrvatskoj i na Kosovu.

Inicijativa posebnu pažnju poklanja sudskim epilozima teških kršenja ljudskih prava tijekom devedesetih godina u Srbiji. Ova organizacija podsjeća na odgovorne, među kojima su neki i danas na važnim funkcijama u državi.

Masovne grobnice

Podsjeća se da su Albanci ubijeni u zločinima srpskih snaga za vrijeme sukoba na Kosovu najprije pokapani u blizini mjesta gdje su ubijeni, a da je potom, uoči ulaska snaga NATO-a na Kosovo, više od 900 tijela premještano u masovne grobnice u središnjoj Srbiji. Ova organizacija podsjeća da je 1999. godine pronađena hladnjača u Dunavu, u kojoj su bili leševi oko 80 albanskih civila.

Navodi se podatak da je 1999. Slobodan Milošević naredio tadašnjem ministru policije, Vlajku Stojiljkoviću, da ukloni dokaze o ubojstvima albanskih civila. On je za to zadužio Vlastimira Đorđevića, tadašnjeg načelnika Resora javne sigurnosti, koji je kasnije pred Haškim tribunalom osuđen na 18 godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti – između ostalog i zbog prebacivanja leševa albanskih civila.

Za prikrivanje dokaza o ubojstvima kosovskih Albanaca nikada nije procesuiran Goran Radosavljević Guri, svojevremeno nadležan za Nastavni centar u Petrovom Selu, gdje su otkrivene dvije masovne grobnice. Inicijativa mladih skreće pažnju da je Radosavljević danas član Glavnog odbora vladajuće Srpske napredne stranke.

Za zločine je znao i nekadašnji pomoćnik ministra policije Obrad Stevanović, koji je 1999. godine na sastanku državnog vrha zapisao: „Nema leša – nema zločina.“ Ni on za to nikada nije odgovarao, a danas je profesor na Kriminalističko-policijskom sveučilištu u Beogradu.

Logori za Hrvate i Bošnjake

U logore za Hrvate je nakon pada Vukovara doveden veliki broj zarobljenika, a među zatočenicima su bili i Hrvati iz Vojvodine. Logori su se nalazili u okolici Zrenjanina, u Nišu, Beogradu i Sremskoj Mitrovici, a odluku o njihovom osnivanju potpisao je general JNA Veljko Kadijević.

„Pri dolasku u logore, zatočenici su prolazili kroz špalir vojnika, odnosno između dva reda vojnika okrenutih jednih naspram drugih, koji bi ih tukli rukama, nogama, ali i pendrecima“, piše Inicijativa.

O tome je pred Haškim tribunalom na suđenju Goranu Hadžiću svjedočio Mladen Lončar, bivši logoraš, koji je rekao da u logoru u Begejcima ni silovanja nisu bila retkost. U logoru u Sremskoj Mitrovici ubijeno je sedam, u Nišu jedna, a u Begejcima i Stajićevu pet osoba.

Pred Haškim tribunalom su za zločine u logorima optuženi i Slobodan Milošević i Goran Hadžić, a pred Višim sudom u Beogradu je zbog nasilja nad logorašima u Sremskoj Mitrovici na godinu dana i po dana osuđen jedan od čuvara, Marko Crevar.

Kada je nakon pada Srebrenice, između 31. srpnja i 25. listopada 1995., u Srbiju s područja Žepe prešlo oko 800 Bošnjaka, dočekali su ih granični bataljoni Vojske Jugoslavije i pripadnici Posebne jedinice policije, koji su ih odveli u logore Šljivovica i Mitrovo Polje.

Zatočenici su bili prebijeni, držani u nehigijenskim uvjetima, izgladnjivani i psihički maltretirani. Za zatvaranje i torturu Bošnjaka nitko nije procesuiran, a glavni isljednici u tim logorima, Radisav Ojdanić i Vladimir Milićević, danas su u mirovini.

Prva i jedina presuda kojom se potvrđuje da su logori za Bošnjake postojali u Srbiji donijeta je 2013. godine kada je Mujo Vatreš, koji je u tim logorima proveo šest meseci i izgubio oko 50 kilograma, dobio novčanu nadoknadu od 500.000 dinara.

Prisilne mobilizacije

Građane u Srbiji su između 1993. i 1995. godine prisilno mobilizirale Vojska Jugoslavije i policija Srbije. Na udaru su posebno bile izbjeglice iz Hrvatske i BiH, pa je u lipnju 1995. godine između dvije i četiri tisuće osoba odvedeno najprije u policijske stanice, potom u sabirne centre, a zatim na ratišta u BiH i Hrvatskoj.

Jedan od najozloglašenijih kampova za prisilno mobiliziranje je bio Nastavni centar Srpske dobrovoljačke garde (SDG) u Erdutu, pod komandom Željka Ražnatovića Arkana. MUP Srbije je SDG-u predao 5.000 izbjeglica, koje su bile izložene poniženjima, psihičkom i fizičkom maltretiranju. „Odgovornost Srbije nesumnjivo je utvrđena u postupcima naknade štete prisilno mobiliziranih”, navodi Inicijativa. Podsjeća se da Arkan nije odgovarao za to kazneno djelo, ali da je pred Haškim tribunalom optužen za ratni zločin u Sanskom mostu.

Inicijativa ukazuje da je u sprezi s JNA nerijetko djelovalo više od 50 paravojnih jedinica, kao što su Arkanova Srpska dobrovoljačka garda, Škorpioni i Knindže, koje su počinile ratne zločine. Tako je u travnju 1992. godine JNA najprije opkolila Bijeljinu, a potom su, dok su srpske snage preuzimale vlast, pripadnici srpskih paravojnih snaga u tom gradu ubili najmanje 48 civila.

Pripadnici paravojnih jedinica su zbog ratnih zločina procesuirani pred sudovima u Beogradu, a vođa Knindži, Dragan Vasiljković poznatiji kao Kapetan Dragan, koji je u Hrvatskoj osuđen na 13 godina zatvora, odslužio je kaznu i namjerava se kandidirati na predstojećim parlamentarnim izborima u Srbiji.

Progon Hrvata i Bošnjaka

Pošto je u svibnju 1992. godine u Hrtkovcima Vojislav Šešelj rekao da u Srbiji nema mjesta za Hrvate, iz Vojvodine je otišlo oko 10.000 Hrvata. Tijekom 1992. godine ubijeno je sedam građana hrvatske nacionalnosti, a sudski epilog imalo je samo ubistvo Mijata Štefanca.

Pritisci na Hrvate pojačali su se u Zemunu nakon dolaska Srpske radikalne stranke u lokalnu vast, a u srpnju 1997. godine se u stan obitelji Barbalić uselila Ljiljana Mihajlović. Nakon nekoliko sudskih postupaka, 2013. godine donijeta je presuda da Barbalići ne polažu pravo na stan. Oni danas žive u Hrvatskoj, a Ljiljana Mihajlović je zastupnica Srpske radikalne stranke i zamjenica predsjednika skupštinskog Odbora za ljudska i manjinska prava.

U skupštini Srbije sjedi i Vojislav Šešelj, iako je pred Haškim tribunalom osuđen na deset godina zatvora zbog progona Hrvata u Vojvodini. Milan Bačević, koji se također zalagao za iseljavanje Hrvata, danas je veleposlanik u Kini i član Predsjedništva Srpske napredne stranke.

Teror nad Bošnjacima u Sandžaku počeo je 1992. godine. Najbrutalniji zločin počinili su pripadnici grupe Osvetnici, predvođeni Milanom Lukićem, koji su u mjestu Mioče u BiH iz autobusa iz Srbije izveli 17 putnika, ubili ih i bacili u Drinu.

Za taj zločin su pred sudom u Beogradu osuđene četiri osobe na kazne zatvora od 20 i 15 godina. Osvetnici su u veljači 1993. iz vlaka na liniji Beograd-Bar izveli 18 Bošnjaka, brutalno ih prebili i potom ubili, a suđenje za taj zločin počelo je u Beogradu prošle godine.

„U razdoblju opće glorifikacije osuđenih ratnih zločinaca u Srbiji, ovo je pokušaj da razbijemo mit o tome da se u Srbiji nije dešavao rat, i da država Srbija nije sudjelovala u ratnom raspadu druge Jugoslavije“, navodi Inicijativa mladih za ljudska prava.

Autor: dnevno.ba

ZADNJE VIJESTI