Što su sve Hrvati u Bugojnu pretrpjeli od Armije RBiH

ARBIH se nekoliko mjeseci spremala za rat protiv Hrvata u Bugojnu iz strateških razloga, a ponajviše kako bi povezala svoje postrojbe i nastavila napadne operacije na Hrvate u Uskoplju i Lašvanskoj dolini.

Postrojbe HVO-a u Bugojnu su bile sastavljene od brigade Eugen Kvaternik i Domobranske pukovnije ukupne jačine 3.200 vojnika

Prema hrvatskim izvorima 17. srpnja 1993. ARBiH je ubila dvojicu pripadnika antiterorističke grupe HVO-a i još dvojicu ranila.

Taj dan se uzima kao početak rata u Bugojnu između Muslimana i Hrvata.

HVO u Bugojnu je bio u nezavidnom položaju u ljeto, jer se našao u škarama između srpskih snaga na Kupreškoj visoravni i između ARBiH.

Muslimanske su snage u borbama 20. i 21. srpnja zauzele gotovo sve važne objekte u Bugojnu, a 22. srpnja zauzele zapovjedništvo bojne HVO-a u Čipuljiću.

Grad je bio najvećim djelom pod nadzorom ARBiH osim nekoliko objekata gdje se HVO utvrdio.

Preživjeli logoraš iz Bugojna Josip Kalaica u autobiografskoj knjizi Razmijenjeni iz bugojanskog logora Stadion 19. 3. 1994., 20 godina poslije navodi faksimil dnevnika Dževada Mlaće koji je obnašao ulogu predsjednika Ratnog predsjedništva Bugojna (danas pripadnik Stranke demokratske akcije).

Na faksimilu navedenog dnevnika piše da je na 15. sjednici Ratnog predsjedništva Bugojno, dana 22. srpnja 1993. donesena sljedeća odluka:

„NE SMIJEMO IMATI ZVANIČNO ZAROBLJENIH CIVILA, A TAJNO EKSTREMNI DIO ZAROBLJENIH HRVATA TREBA DA SE LIKVIDIRA“.

Muslimanske su snage nastavile operacije i 27. srpnja pokrenule napade na zadnja uporišta HVO-a u Vučipolju, Crničkim podovima, Gorici i na položaje topništva.

Hrvatsko civilno stanovništvo i pripadnici HVO-a u dogovoru s Vojskom Republike Srpske (VRS) 28. srpnja dogovorili su prihvat civila i njihovo prevoženje u područje Donjeg Malovana.

VRS je dobio gorivo za vozila i hranu za 2.000 hrvatskih prognanika koji su istog dana prebačeni do Donjeg Malovana.

Josip Kalaica smatra da je oko 16.000 Hrvata u srpnju iselilo iz Bugojna iz straha od nadolazećih muslimanskih snaga.

Postrojbe ARBiH su do kraja srpnja ovladale Bugojnom i spojile snage Operativne grupe Zapad s onima oko Lašve i stavile pod nadzor veliki dio doline Vrbasa.

Iskoristila je te uvjete i pokrenula napad na HVO u Uskoplju (Gornjem Vakufu). Brigada HVO-a Eugen Kvaternik gotovo je uništena, a njezini ostaci ustrojeni su u slabiju bojnu angažiranu na ramsko-uskopaljskom bojištu.

UZROK PORAZA HVO-a u BUGOJNU

Prema istraživanjima povjesničara Davora Marijana ARBiH je u Bugojnu ubila oko 110 civila i većinu Hrvata potjerala iz općine, a gubici muslimanskih snaga u srpnju 1993. iznosili su 92 poginula i 210 ranjenih vojnika.

Marijan smatra da je uzrok pada Bugojna u nedoraslom vojnom i političkom čelništvu Hrvata u Bugojnu.

Njihov je lokalizam bio velik, a međusobni odnosi narušeni. Po nekim mišljenima, uzrok međusobnog sukoba bila je borba za moć i prestiž. Čini se da su u samo jednoj odluci bili složni: pokušati ostati izvan rastućeg muslimansko-hrvatskog sukoba, što im je dugo uspijevalo. Cijenu tog ‘uspjeha’ platili su u drugoj polovini srpnja 1993. Iznimka od njihovog ponašanja je bila satnija HVO-a Garavi, tada izvan brigade i Bugojna, koju je vodio Vinko Žuljević Klica. Postoji mišljenje da su Garavi bili skupina koja je pod svaku cijenu nastojala izazvati sukob s Muslimanima…

U uskopaljskoj brigadi HVO-a Dr. Ante Starčević smatrali su pak da je uloga skupine Garavi pozitivna i da je njihov povratak u dolinu Vrbasa najbolji pokazatelj da su glasine o prodaji Bugojna i Uskoplja za Jablanicu neutemeljene.

ŠTO SU SVE PROŠLI HRVATI BUGOJNA

Prema istraživanjima Josipa Kalaice postojalo je ukupno 56 logora i zatvora na području općina Bugojno, Gornji Vakuf, Donji Vakuf i Uskoplje pod nadzorom Armije RBiH.

Logor Stadion u Bugojnu bio je najveći logor pod kontrolom pripadnika ARBiH za Hrvate.

Hrvatski logoraši su preživjeli razne oblike psihičkog i fizičkog mučenja, a kao prisilna radna snaga također vođeni na prvu crtu bojišnice gdje su morali kopati rovove te obavljati druge fizičke poslove.

Prema jednom izvješću komande Operativne grupe ‘Zapad’ od 19. rujna 1993. komandi 3. korpusa ARBiH navodi se kako je zarobljeno 479 pripadnika HVO-a, od kojih je 383 imalo status ratnih vojnih zarobljenika, a u dokumentu se navodi i kako 23 zatočenika HVO-a Bugojno „zbog težine počinjenih djela imaju poseban tretman“.

Ukupno je kroz muslimanske logore u Bugojnu prošlo 1081 Hrvata, a oko 205 Hrvata, bježeći iz Bugojna, dospjelo je u zarobljeništvo srpskih snaga.

Nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma raspušteni su logori ARBiH za Hrvate u Bugojnu.

U teškim borbama pripadnici ARBiH zauzimali su dijelove grada i okolice, dok je mnoštvo hrvatskih vojnika zarobljeno i odvedeno u logore.

Uz to, prema novijim istraživanjima Josipa Kalaice ARBiH je u Bugojnu srušila, zapalila ili teško oštetila 1.810 hrvatskih kuća, 1.092 štale, 117 garaža, 440 gospodarskih objekata, 168 pušnica, 129 zatrpanih bunara, teško je oštetila desetine katoličkih crkava, grobaljskih kapelica i srušila stotine nadgrobnih spomenika u katoličkim grobljima u bugojanskim župama: „Svetog Ante Padovanskog“, „Presvetog Srca Isusova“ (Glavice), „Srca Marijina“ (Skopaljska Gračanica), „Svetog Ilije Proroka“ (Kandija) i „Presvetog Srca Isusova“. Posljedice navedenih stradanja vidljive su i danas.