Sve zamke sudjelovanja na izborima po sadašnjim pravilima

Rujan je 2022. godine. Američko-europska medijacija oko izbornog zakona je doživjela neuspjeh. Matthew Palmer i Angelina Eichhorst su digli ruke od svega. Bošnjačke stranke na čelu s Bakirom Izetbegovićem su uspjele u svome naumu da miniraju postizanje bilo kakvog dogovora. Christian Schmidt izražava duboku zabrinutost, no, ne sankcionira odgovorne.

U Hrvatskome domu hercega Stjepana Kosače započela je izvanredna sjednica Hrvatskoga narodnog sabora s jednom točkom dnevnog reda – izaći ili ne izaći na izbore. Da ne bi bilo zabune ovo je fikcija. No fikcija koja bi se vrlo lako mogla pretvoriti u zbilju ako ne uspiju pregovori oko izbornog zakona.

Piše: Miroslav Vasilj, Pogled.ba

I zaista što su sve zamke za hrvatske stranke ukoliko odluče (ne)sudjelovati na izborima po aktualnim pravilima? Razmotrimo prvo što ukoliko bi izašle. Prije svega pogazile bi sve ono što su zastupale tijekom pregovora. Bile bi potpuno nevjerodostojne. Riječ je o gaženju osnovnih načela. Bila bi to gotovo unaprijed izgubljena bitka ukoliko bi vrh SDA opet osmislio ustoličenje nekog novog Komšića u krnjem Predsjedništvu BiH. I možda najvažnije otvorio bi se put za potpuno uništenje Doma naroda te pokušaja da se dođe do ključnog broja – šest izaslanika. Mostar bi time potpuno zacementirao svoju poziciju politički nezrelog čimbenika nedoraslog za igru Sarajeva i Banjaluke.

S druge strane što ukoliko se donese odluka o ne sudjelovanju na izborima? Prvo pokazala bi se principijelnost. Zatim poslala bi se jasna poruku da neće biti dijelom farse u kojoj se već unaprijed zna pobjednik. No, otvorila bi se širom vrata bošnjačkim strankama da elegantno bez legitimnih hrvatskih predstavnika popune Dom naroda te da potpuno ovladaju tim ključnim zakonodavnim tijelom za malobrojniji narod. Nakon toga ostali bi i bez kolača zvanog izvršna vlast. Sve to bi dodatno ogolilo hegemonističku i unitarističku politiku koja razara BiH.

Pa ipak ni to zasigurno ne bi bilo dovoljno za bilo kakvu reakciju međunarodnih čimbenika. Dapače upravo je OHR nekoliko puta izravno sudjelovao u gaženju hrvatske biračke volje pa zašto to opet ne bi učinio. Istodobno teško je za očekivati da će se srpske stranke pridružiti bojkotu. Što se tiče izborne volje imaju komotnu situaciju, a oporbene stranke iz RS-a zajedno s bošnjačkim strankama kontroliraju Središnje izborno povjerenstvo. Milorad Dodik bi se samostalno teško mogao odlučiti na takav potez.

No, uzmimo da se dogodi i ovaj najcrnji scenarij. Raspisivanje izbora po sadašnjim pravilima. Bez obzira izašlo se ili ne izašlo na izbore bio bi to poraz hrvatske politike u BiH. Poraz službenog Zagreba koji bi pokazao da ga se u Briselu apsolutno ništa ne pita. Poraz američko-europskih medijatora. Poraz cijele BiH. Pa ipak i u tom poražavajućem i ponižavajućem scenariju ne bi bilo loše razmotriti misao francuskoga akademika i spisatelja libanonskih korijena Amina Maaloufa – kako pobjeda nekada može biti zamka, a poraz velika prilika. Da, upravo tako. Velika prilika za nešto puno značajnije od izbornog zakona!