SVEĆENIK KRIKNUO: Evo što se zapravo događa u Italiji! Crkve nadgledaju, a banke…

Autor: Dnevno.ba

RIM - Poznati talijanski svećenik, otac Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva, iznio je vjernicima, kojima se svakodnevno obraća preko stranice “Sjeme”, svoje razmišljanje o koronavirusu i trpljenju kroz koje prolazi Italija.

Prenosimo ga u cijelosti:

“Dragi prijatelji čitatelji SJEMENA, eksplozija koronavirusa u Italiji dogodila se na početku Korizme, vremena molitve, posta i milostinje. Crkve su zatvorene: nema više okupljanja na molitvu i slavljenja sakramenata. Policajci i karabinjeri, po nalogu gradonačelnika, nadgledaju crkve kako nitko ne bi ušao, ali ne nadgledaju kafiće i trgovačke centre i banke u kojima se klanja bogu – novcu. Svećenici lutaju teritorijem svoje župe ne znajući što činiti.

Zbog ove situacije trpe muškarci i žene vjere. Tko nema vjeru ima samo tjeskobu, nastalu uslijed straha od smrti. Tko samo naizgled ima vjeru, ogorčen je na Boga jer u svojoj svemoći nije smio dopustiti ova trpljenja.

Kina je bila prva zemlja koju je pogodio ovaj virus. Zašto? Jer je mislila da je svemoćna. I potom Italija. Zašto? Jer, iako se izjašnjava kao vjerska, živi kao da Bog ne postoji. To je bila zemlja svetaca. Ali više nije. Sada je to zemlja puna moralnog smeća. U ovom vremenu Gospodin nam govori: „Djeco moja, vratite se meni!“ Da, ne može postojati religija bez Boga, politika bez Boga, ekonomija bez Boga, društvo bez Boga.

Neka se više ne prihvaća Marxova parola: Želimo izgraditi bolji svijet, ali bez Boga. Marxova parola je prouzročila neizreciva ekonomska, moralna, psihička, psihološka i društvena i obiteljska zla ondje gdje je bila prihvaćena. Neka moja i tvoja molitva bude: Gospodine, oprosti nam, jer smo sagriješili. Posveti nas u istini. Izliječi naše rane. Izbavi nas od zla. Daj da slušamo riječ tvoga Sina Isusa Krista. Amen.”

Još je jedan svećenik podijelio svoju tugu na društvenim mrežama koja je možda mnogima neshvatljiva, osim onima koji zaista žive za druge pa pročitajte:

“Danas sam u samostanskom koru u mraku tiho plakao. Nisam bio sam i nisam sam plakao. Nakon što sam slavio misu “privatu” u našoj crkvi sa đakonom. Naš samostan i crkva su sagrađeni na najdubljim katakombama u Rimu. I na fakultetu gdje studiram su također katakombe. Svaki dan idem od katakombi san Pamfila do katakombi san Pancrazia. Danas su te katakombe bile žive. U Rimu je zabranjeno slaviti svete mise sa narodom, ali u katakombama su se slavile mise s narodom. Danas je Crkva duhovno bila u nekim drugim katakombama.

Mogla se lako izboriti za uobičajeno slavljene mise uz sve potrebne mjere predostrožnosti. Jer Rim nije ozbiljnije zahvaćen virusom kao sjever Italije. Kafići i restorani normalno rade kao i puni autobusi. Danas sam u sat vremena šetnje vidio samo jedan par s maskom. Ali misa je zabranjena. Ipak crkve nisu zatvorene (osim kod nekih, da ne kažem jednu riječ, župnika) da narod može moliti.

Misu sam slavio sa subratom đakonom neovisno o narodu koji se skupio u manjem broju spontano. Bez mikrofona i obraćanja narodu, bez propovijedi kao i bez sudjelovanja, odgovaranja naroda. Kao da govorim misu sebi u brk. Krišom pogledam ljude, kao Petar Isusa izdaleka na križu i s grčem na licu zaustavim suzu. Ne smijem imati vezu sa narodom, kao da se ne smijem obratiti vlastitoj majci. Kao u nekom zatvoru, logoru. Jer mise s narodom su zabranjene, ali narod može doći na molitvu kroz cio dan. Tako smo se sreli kao Kirk Douglas i Jean Simmons u filmu Spartak kada Spartak (Kirk) visi na križu njegova draga mu se ne smije obratiti pa mu samo tiho u prolazu sa suzama kaže kaže “živote moj”, i ubrza dalje a Spartak ostane sam čekati smrt na križu.

Ne mogu vam opisati taj osjećaj. Trebam po nekoj uredbi ignorirati narod a srce mi kuca za njih. Teško je to možda shvatiti drugima jer kad si svećenik, ne možeš bez naroda kao niti bez Boga. Kao što ja nikada neću moći razumjeti bol majke ili oca za svoje dijete. Svećeniku je narod voljeno dijete. U jednom trenutku dok sam tiho govorio, oteo mi se plačni glas, kao jauk. Skupio sam snage da narod ne čuje i ne primijeti. Bilo me sram. Jer pastir treba biti hrabar. Ta situacija mi je bila vrlo bolna. Osjećao sam se jadno.

Zar su moji crkveni poglavari izgubili žar prvih kršćana, vjeru naroda, hrabrost misionara, žrtvu redovnica i redovnika koji su iznijeli najgore trenutke povijesti kršćanstva? Zar je najbitnije svidjeti se vlasti, svijetu, glumiti razbor i zaboraviti gdje je jedini lijek? Zar nije prije nekoliko stoljeća procesija s presvetim u Rimu usred kuge koja je ubijala tisuće ljudi, zaustavljena pošast? Zar Bog nije svemoćan i zar neće pomoći svome narodu? Koga se bojimo? Virusa, obzira, vlasti, svijeta? Progona?

Možda “sutra” usred mise sretnem portira vrata mojega života koji će me na neki način lišiti života. Obećao sam Bogu nakon mise, u tami kora i suza da taj dan neće biti pognute glave, plačnoga govora niti jauka. Kada dođe po mene moj krvnik, neću prekidati misu…ako i padnem, Ti ćeš je Isuse završiti jer svaka misa je tvoja. Ti si je završio i pobijedio. U tebe se jedinog uzdam. I vjerujem da ću nastaviti vječnu misu s tobom u nebu. Sa tvojim narodom i ti ćeš biti jedini slavitelj a svi mi suslavitelji vječne ljubavi.”

Autor: Dnevno.ba

ZADNJE VIJESTI