U humanoj akciji sa Munirom Džabija

ZENICA - U selu Hajkovići nekih šest kilometara od Zenice uz rijeku Babinu, živi devetogodišnji dječak Edhem Alić. Prošle godine, baš nekako s proljeća kada se Edhem koga u komšiluk svi poznaju kao Edo, radovao svome polasku u pačiju školu, njegova majka se teško razboli i izgubi bitku. Edhem je ostao sam sa ocem u tek napravljenoj kući.

Ostao bez majke kada mu je bila najpotrebnija da zajedno s njim napravi prve školske korake. Edhem mora koračati sam. Otac Fahrudin zbog teškog posla odsutan po cio dan, nije mogao paziti na Edhema. Javlja se u pomoć tetka Munira, sestra Fahrudinova i Edhema odvodi u svoju kuću, tu u istom selu. Ali Munira ima i svojih troje djece i žive svi od rudarske plaće svoga muža.

Kroz rad sa neumornom humanitarkom i novinarkom Munirom Džabija, predložim joj kako bi Edhemu trebala pomoć da se školuje kao sva druga djeca. Od prijedloga do realizacije protekao je koji mjesec, najviše u traženju dobrih ljudi, donatora. I našla ih je. Ponovo poziv i Munira Džabija i ja krećemo put Hajkovića.

Travanjska kiša koja miriše na snijeg ne ide nam u prilog. Zaustavljamo se na ulazu u selo, na putu stoji tetka Munira sa malim Edom, držeći ga čvrsto za ruku. Sklanjamo se od kiše u otvorenu garažu i Munira uručuje stipendiju za Edhema, tetki u ruke. Bilježim to fotoaparatom dok kamera snima samo uručenje. Gledam Edhema, dječaka preozbiljnog lica za svoje godine, podiže glavu i gleda svoju tetku Muniru. Odjednom mu se niz lice razli onaj dražesni, dječiji osmjeh pun iskrenosti. Kao da ga sunce obasja iako je kiša dosadno padala, Edhem nekako bljesnu a plave oči zaigraše kako nisu dugo.

Uz pomoć dobrih ljudi velikoga srca iz Atlante, Edo će imati sredstva od kojih će tetka Munira moći da mu kupi školske potrepštine ali i koji slatkiš  u samoposluzi dok čeka đački autobus.

Vrijeme curi i mi odlazimo dalje. U stacionaru u Zenici, nepokretna leži devetogodišnja djevojčica, nakon prometne nesreće u veljači,  kada je bezobzirni vozač „pokupio“ na cesti.

Na vrata izlazi majka Selma Poljo, na čijem licu se oslikala sva tragedija njezine djevojčice. Nema snage da govori. Ne želi da je snimamo. Preumorna je. Munira joj polako objašnjava zbog čega smo tu i kako nismo došli tražiti izjave nego uručiti skromnu donaciju neophodnu za liječenje male djevojčice u inozemstvu. Kratko bilježimo fotoaparatom i kamerom i potom pozdrav. Munira Džabija ide dalje, put Maglaja.

Mnogo je pruženih ruku koje vape za pomoć. Sretno Munira! Da još  poželim puno, puno sreće, maloj djevojčici Poljo, koja je vezana za postelju, ali i malome Edi koji nam obeća da će dobro učiti.

Još jedan dan mi izmiče a ja ostajem u promišljanju, šta je to što čovjek može dati a nije dao.

Nekad je to tako malo.