U susret izmjenama Izbornog zakona: Legitimno predstavljanje samo za odabrane

S obzirom na nedavni sastanak Bakira Izetbegovića i Dragana Čovića u vezi promjene Izbornog zakona, vrijedno je podsjetiti se najvažnijih detalja presude, jer će upravo odluka Ustavnog suda i još važnije, obrazloženje presude, biti pozicije s kojih će nastupati Hrvatska demokratska zajednica u budućim pregovorima.

Božo Ljubić, u to vrijeme predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, 2014. godine podnio je apelaciju Ustavnom sudu za ocjenu ustavnosti pojedinih članova Izbornog zakona.

Donošenjem presude 2016. godine, Ustavni sud se djelimično složio sa argumentaciju Ljubića i poništio dio Izbornog zakona koji kaže da se u Dom naroda Federacije BiH bira minimalno po jedan Hrvat, Srbin i Bošnjak iz svakog kantona, jer takve odredbe nisu u skladu sa Ustavom Federacije BIH u kojem je definisano da se bira po jedan Hrvat, Srbin i Bošnjak iz svakog kantona samo ako je takav izabran.

U obrazloženju se ističe da Dom naroda nije Dom kantona već Dom konstitutivnih naroda iz čega bi proizilazilo da Hrvati, Srbi, Bošnjaci koji su izabrani u Dom naroda iz kantona gdje je sigurno da su većinu glasova dobili od glasača koji dolaze iz drugih etničkih zajednica, ne mogu biti “legitimni predstavnici” naroda kojeg, po shvatanju suda, trebaju predstavljati.

“U tom smislu veza između onih koje predstavlja i njihovih političkih predstavnika na svim administrativno-političkim razinama je ta koja omogućava legitimitet predstavnicima zajednice. Dakle, samo legitimitet predstavljanja stvarni temelj za stvarno sudjelovanje i odlučivanje”, ističe se u obrazloženju suda.

Ustavni sud je tom prilikom zaključio da pravo na demokratsko odlučivanje koje se ostvaruje legitimnim političkim predstavljanjem mora biti utemeljeno na demokratskom izboru delegata u Dom naroda Federacije Bosne i Hercegovine onog konstitutivnog naroda koji predstavlja i čije interese zastupa.

Međutim, u kontekstu iznesenog tumačenja, jasno je da je Ustavni sud u potpunosti obesmislio trenutni način biranja Doma naroda, i ne samo njega, već skoro svih institucija u državi. U tom smislu, sve dok makar i jedan glas član Doma naroda dobija od pripadnika drugog naroda, upitna je njegova “legitimnost”.

Ustavni sud očito nije imao hrabrosti da stane iza svog obrazloženja, jer da jeste, nijedan član izbornog zakona koji se tiče načina biranja Doma naroda, a koji je osporen presudom, ne bi mogao ostati na snazi. Ovo naglašavamo iz razloga što se zastupnici kantonalnih skupština biraju na neposrednim izborima, i tu ne postoji ograničenje za koga će neko glasti. Promjenom broja Hrvata, Bošnjaka, Srba koji se biraju iz pojedinih skupština u Dom naroda problem bi ostao isti, jer, ako do kraja prihvatimo tumačenje suda, nijedan od njih nije legitiman sve dok se uopšte bira od strane glasača drugih etničkih zajednica.

Presudom je ustavni sud u principu potvrdio ono što HDZ ističe godinama, da su narodi “izborne jedinice” u smislu biranja Domova naroda, a što je Ljubić nedavno u obraćanju javnosti istakao. Naravno odluka i samo obrazloženje nemaju istu težinu, ali daju ogroman prostor za različite prijedloge reforme.

Suštinski, Ustavni sud je svojim obrazloženjem otvorio problem, ne samo Doma naroda Federacije, već i svake institucije, ili pozicije u pojedinim vladama, na koje se biraju striktno pripadnici određene etničke skupine, jer kako se kaže u obrazloženju, veza između onih koje predstavlja i njihovih političkih predstavnika na svim administrativno-političkim razinama je ta koja omogućava legitimitet predstavnicima zajednice.

U tom smislu Dragan Čović traži da se promjeni i način biranja članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine, iako u presudi to uopšte nije razmatrano. Ako se na ovaj način tumače etničke kvote i pozicije na različitim nivoima vlasti, onda bi bilo potrebno potpuno promijeniti način biranja svih značajnih institucija.

Vlade Federacije i Republike Srpske, Vijeće ministara, kao i Dom naroda Federacije i Vijeće naroda RS-a, sve institucije zajedno, popunjavaju se na osnovu etničke pripadnosti, ali mehanizmi biranja nisu identični. Ako doslovno shvatimo tumačenje Ustavnog suda, Bošnjaci i Hrvati u vladi Republike Srpske nisu legitimni predstavnici Hrvata i Bošnjaka, već suštinski, predstavnici volje srpske većine u Narodnoj skupštini RS-a. Sve pozicije u vladama entiteta, imaju jasne etničke kvote, po formuli 3/5/8.

Međutim sam politički pritisak, i logika onih koji se pozivaju na presudu suda, jeste da je samo upitan Dom naroda Federacije. Zbog toga Dragan Čović insistira na mijenjanju samo Izbornog zakona, a ne Ustava, jer time bi se otvorilo pitanje biranja skoro svih entitetski i državnih institucija. Ugrozi li poziciju Republike Srpske, Dragan Čović neće imati podršku Milorada Dodika, a koji se također u svemu ovome pita, jer se Izborni zakon mijenja na državnom nivou.

Nakon presude, u naletu euforije zbog ovakvog obrazloženja Ustavnog suda, Borijana Krišto podnijela je novu apelaciju u kojoj je osporila dijelove samog Ustava Federacije BiH, koji govori o biranju članova Doma naroda. Međutim, istu je povukla, iz nepoznatih razloga. Možemo pretpostaviti da je dobila informaciju da takva apelacija, bez obzira na obrazloženje prethodne presude, neće proći jer bi dovela do potpune paralize čitavog sistema.

Legitimno predstavljanje kada bi se doslovno primjenilo na svim nivoima vlasti, osim što bi nas vratilo na nivo rodovskog društva, dalo bi Bošnjacima i Ostalim kao većinskom stanovništvu, značajnu političku moć. Međutim srpsko-hrvatski blok smatra da u onim administrativnim jedinicima, gdje su Bošnjaci većina primjenjivat će se princip “legitimnog predstavljanja” a tamo gdje su manjina građanski princip. U takvim okolnostima priča o promjeni Izbornog zakona gubi svaki smisao.