VIDEO (FOTO): Zla sudbina se poigrala s Marijanom Stuzićem iz Živinica

ŽIVINICE - Često se zla sudbina poigra ljudskim životom. Tako je bilo i s Marijanom Stuzićem iz Živinica, koji je svojevremeno bio vrijedan, imao obitelj, međutim, na kraju ostao sam i postao beskućnik bez ikakvih primanja. Ionako teško Marijanovo stanje je postalo još nepodnošljivije od 1. siječnja 2015. godine kada je nakon pada na zaleđenom putu pri temperaturi -22 stupnja C slomio kuk i postao takorekući nepokretan (prikovan za krevet).

“S obzirom da sam rođen u Živinicama mnogi me tu poznaju, što je i pridonijelo da me po izlasku iz bolnice Centar za izbjegla i raseljena lica smjeste u izbjegličko naselje „Karaula“ u Živinicama” – tvrdi Marijan.

Mada je izuzetno neuvjetan prostor u kojemu je smješten Marijan, neuredna mala soba sa 6-7 metara četvornih bez vrata i prozora, bez struje i slično. Grozno. Kao iz filma strave i užasa. Posvuda nered. Higijena ispod svakog nivoa, koja svakog trenutka može izazvati epidemiju širokih razmjera.

Marijan živi od pomoći ljudi dobre volje koji mu donose prehrambene i druge proizvode neophodne kako bi se održao u životu. Jedni od takvih su bračni par Mirjana i Pero Iličić iz Višće (Požar) kod Živinica, zatim Finka i Anto Šimić iz Tuzle, koje smo upravo zatekli tijekom našeg posjeta, kada nam Pero između ostaloga kaže:

„Nisam mogao vjerovati da ima ljudi koji žive u ovako neuvjetnom prostoru i teškom stanju. Ovo je žalosno i sramno. Ovo je odraz naše Društvene zajednice koliko cijeni čovjeka, odnosno, svoga građanina. Bez obzira zbog čega je on spao na ovaj stupanj, Društvo ne smije ovo dozvoliti. Pa ovo je njegova bruka, a, sramota Marijanovih sugrađana. Marijanu smo darovali skroman paket prema našim mogućnostima, tako i ovi prijatelji, želeći da osjeti da nije sam i zaboravljen od svih. Našim darovima mu želimo čestitati nadolazeći katolički blagdan, Uskrs i da slaveći Boga moli da mu podari brz oporavak i sretniju budućnost. Ujedno apeliram na sve ljude dobre volje, privredne subjekte, Vladine i ne Vladine organizacije da sukladno svojim mogućnostima potpomognu da i Marijan ostatak života (staračke dane) proživi u sreći i radosti kao i svi drugi ljudi. Dobro se dobrim vraća“ – zaključuje Pero.

Marijan je zahvalan svim ljudima dobre volje koji prema svojim mogućnostima iskažu potrebu pomoći mu da preživi, a posebno je zahvalan susjedi Šazi koja nastoji, mada u poodmaklim godinama pružiti Marijanu pomoć u obavljanju osnovnih potreba, te nastavlja:

„Hvala svima koji me se sjete. Teško mi jeste, ali, ne gubim nadu da će biti bolje. Počeo sam hodati uz pomoć štaka i nadam se da ću ih ubrzo i odbaciti. Hvala i susjedi Šazi koja se uistinu trudi da mi olakša život i skrati muke svojim trudom. Njena pomoć i pažnja mi je neizmjernog značaja. Hvala i ostalima koji mi priskaču pripomoći kod svakog mog pokreta. Ujedno koristim priliku katolicima čestitati Uskrs, poželjeti dobro zdravlje i dug život“.

O uvjetima gdje Marijan živi je daleko ispod svakog minimuma i samo možemo konstatirati, odnosno parafrazirati izraz poznatog sportskog komentatora Mladena Delića: „Pa, ljudi moji je li ovo moguće“? Uz apel svima koji su u mogućnosti na bilo koji način pomoći 53 godine starom Marijanu da preživi u miru i spokoju provede ostatak staračkog života.