VIDEO: Kikaš i Sedlar poručuju – Najviše državno odličje treba dati Zlatku Daliću, a ne likovima poput Bude Lončara!

ZAGREB - Više su za Hrvatsku učinile naše sportske legende, nego cijela Granićeva diplomacija zajedno, a danas se sportaše zaboravlja, dok diplomati vode glavnu riječ u državi - izjavio je u Bujici na Z1 redatelj Jakov Sedlar, uoči svjetske premijere filma 'Hrvatske sportske legende - 120 godina hrvatskog sporta', koja će se održati u četvrtak, 06. lipnja u Cinestaru, u zagrebačkom Branimir centru. Sedlar je redatelj, a Anton Kikaš, ugledni poduzetnik iz Toronta, producent filma čija je glavna poruka izniman doprinos hrvatskih sportaša u međunarodnoj afirmaciji Hrvatske i borbi za njezino priznanje 90-ih. U filmu su po prvi puta prikazane i snimke naših sportaša iz ratnih vremena, s prve linije fronte...

Sedlar, inače i sam sportaš, svojedobno vrlo uspješni vaterpolist, na početku je pojasnio zašto je potrebno obilježiti 120. obljetnicu hrvatskog sporta i naših uspjeha: – Prvi Hrvat koji je osvojio medalju u nekom važnom međunarodnom natjecanju bio je Milan Neralić na Olimpijskim igrama u Parizu 1900. godine. Natjecao se u mačevanju za Austro-Ugrarsku. Nakon toga je Đuro Stantić, Hrvat iz Subotice, osvojio medalju u brzom hodanju, u Ateni… Dakle, službeno ulazimo u 120. obljetnicu hrvatskih sportskih uspjeha. Mi smo jedina država na svijetu za koju su tri oca i tri sina u istome sportu osvajali medalje. U vaterpolu zlato imaju očevi i sinovi Šimenc, Sukno i Bukić.

SEDLAR: NEMA RAZLIKE IZMEĐU ŽELJKA JOVANOVIĆA I BLAŽENKE DIVJAK!

“Nema većeg ponosa od naših vatrenih, koji su nam svima omogućili da se identificiramo s veličanstvenim uspjehom u Rusiji,“ govori Kikaš koji je dva puta letio iz Toronta za Moskvu i nastavlja: “U finalu je cijeli svijet navijao za Hrvatsku. I ja sam svjedočio tome, stizale su mi SMS-poruke iz Hong Konga, Australije, Amerike, Europe… Za Hrvatsku su navijali Talijani, Portugalci… Čak je i većina Kanađana, osim Quebeca, navijala za Hrvate!“

Ministarstvao obrazovanja i sporta nije bilo zainteresirano da film o 120 godina hrvatskog sporta ugleda svjetlo dana, ustvrdio je Kikaš, a Sedlar pojasnio: – Imamo toliko vrhunskih sportaša koji su zadužili i Hrvatski narod i svjetski sport, a nemamo film o njima! Film nije zanimao ni SDP-ovog ministra Jovanovića, a ne zanima ni aktualnu ministricu Divjak. Između njih dvoje nema razlike! Oni se naprosto pritaje kada je Hrvatska u nečemu uspješna. U Hrvatskoj su nakon Rusije ušutjeli svi oni kojma ne odgovara da je naša država u svjetskom vrhu. Isto su tako bili tihi kada se Hrvatska stvarala i kada je pobjedila u ‘Oluji’.

Novo odličje koje bi se trebalo zvati po dr. Franji Tuđmanu treba prvo dodijeliti Zlatku Daliću – predlaže Jakov Sedlar i pojašnjava: – Netko je spomenuo da bi ga trebao dobiti kardinal Franjo Kuharić. On apsolutno zaslužuje tako nešto, ali smatram da nema smisla davati odličje za hrvatsko zajedništvo nekome tko nije među živima. To odličje apsolutno zaslužuje Zlatko Dalić sa svojom ekipom! Oni su ujedinili Hrvate nakon stvaranja naše države i nakon ‘Oluje’ i najviša priznanja treba dodijeliti njima, a ne likovima poput Bude Lončara. Kako dovoljno zahvaliti jednom Goranu Ivaniševiću koji je u vrijeme kada je Lončar zagovarao embargo i kada Hrvatska još nije bila međunarodno priznata, na glavi nosio hrvatsku trobojnicu i naš grb?! Besmisleno je uopće komentirati da se nitko nije sjetio odužiti takvim ljudima.

DALIĆ: HRVATSKA JE ZA MENE ONO ŠTO JE BILA U LJETO 2018.

Bujica je objavila ekskluzivne inserte iz novog Sedlarovog filma i poruku izbornika Hrvatske nogometne reprezentacije Zlatka Dalića: – Ne mogu zaboraviti to ljeto i tih mjesec dana… Kako je onda Hrvatska mogla živjeti tako lijepo?! Biti najsretnija, najponosnija zemlja na svijetu. Bez incidenata, bez problema, bez negativnosti… Samo pozitiva. Znači da se može. Hrvatska je za mene ono što je bila u ljeto 2018. godine!

Anton Kikaš bio je predsjednik NK ‘Croatia’ u Torontu’ za vrijeme Jugoslavije i zbog toga je imao dosta problema s Titovom diplomacijom: – Za nas je navijala i legendarna gradonačelnica Mississauge Hazel McCallion. Bla je gradonačenica punih 36 godina, proglašena je drugom najboljom gradonačelnicom svijeta, sada ima 98 godina i još je aktivna kao savjetnica premijera Ontaria. O Hrvatima ima iznimno mišljenje, smatra nas divnim narodom, vrijednim i uspješnim ljudima, koji su mnogo dali za prosperitet Kanade. Nedavno mi je ispričala kako je za vrijeme bivše Jugoslavije, na 10. travnja izvjesila hrvatsku zastavu na Gradskoj vijećnici Mississauge! Došao joj je generalni konzul jugo-konzulata i tražio da skine zastavu. Ona mu je odgovorila da je ona tu gospodar i zastava je ostala.

RAČAN JE OD VLATKA MARKOVIĆA TRAŽIO DA REPREZENTATIVCI NE DRŽE RUKU NA SRCU!

“Nakon odlaska predsjednika Tuđmana, neprestano su se smanjivala državna izdvajanja za sport, to je loše i sramotno, jer nema boljih veleposlanika Hrvatske od sportaša,“ kaže Sedlar i dodaje: “Po sportskim uspjesima mi smo velesila. Hrvatsku su poistovjećivali sa Šukerom, sada je poistovjećuju s Modrićem, sviđalo se nekome to ili ne, ali to je naprosto činjenica.“

Jakov Sedlar smatra na dije slučajno što se nakon smrti dr. Franje Tuđmana išlo u sustavnu degradaciju hrvatskog sporta, a posebno nogometa: – Godinama se radilo na uništenju hrvatskog sporta i to je radila politika. Posebno je na udaru bio nogomet. Pokojni Vlatko Marković ispričao mi je kako ga je nakon preuzimanja vlasti 2000-te, nazvao Ivica Račan i pitao ga zašto reprezentativci baš moraju držati ruku na srcu tijekom intoniranja himne! Račanu je to smetalo i Vlatko Marković mi je to ispričao. Vlatko mu je samo hladno odgovorio – dok je on na čelu Hrvatskog nogometnog saveza, ruka će se na srcu držati! Ako Trump drži ruku na srcu tijekom susreta s engleskom kraljicom, kad svira američka himna, zašto bi se Hrvatima to trebalo prigovarati?!

JUGOSLAVENSKA DIPLOMACIJA PROTIV DINAMA!

Anton Kikaš je u Bujici ispričao kako su jugoslavenski diplomati pokušali minirati gostovanje zagrebačkog Dinama 80-ih godina u Kanadi: – Kada je Ćirin Dinamo ’82. postao šampion bivše Juge, odlučio sam sa svojim prijateljem Opačkom dovesti klub u Kanadu. Dinamo je odmah to prihvatio i u Torontu smo htjeli organizirati utakmicu sa škotskim prvakom Celticom. Nogometni savez Kanade, na njihovu sramotu, nije dopustio tu utakmicu, već su nam rekli da moramo organizirati turnir na kojemu će pored dva prvaka, biti i lokalni talijanski te grčki klub. Talijani su u prvome krugu, na iznenađenje svih, izbacili Celtic, a Dinamo je trijumfirao nad Grcima. Dinamo je osvojio turnir bez ikakvih problema i nije se susreo sa Celticom, pa smo nakon turnira organizirali revijalnu utakmicu Dinamo – Celtic. 20.000 ljudi čekalo je na stadionu i igračima nisu dali istrčati na teren, jer je jugoslavenski konzulat tražio da se ne svira hrvatska himna i da na stadionu ne bude hrvatskih zastava! Tražili su da otkažemo utakmicu, pa smo im morali obećati da himne neće biti. Naravno, prevarili smo ih, dao sam nekoliko stotina dolara čovjeku zaduženom za razlas na stadionu i himna je svirala! Na užaz jugoslavenske diplomacije, vijorilo se i mnoštvo naših zastava!

Hrvatski sportaši, osim što su naši najbolji veleposlanici u svijetu, ključna su spona domovinske i iseljene Hrvatske, smatra Sedlar: – Djeca naših ljudi poput Šimunića, Rakitića, braće Kovač i ostalih, iako nisu rođena u Hrvatskoj, igraju za Hrvatsku. To je to hrvatsko srce, koje uvijek kuca za Domovinu.

Kikaš se nadovezao: – Hrvatski iseljenici trebali bi biti bolje zastupljeni u Hrvatskom državnom saboru. Trebali bi imati najmanje osam zastupnika, kao i ranije. Mi vani više volimo Lijepu našu, nego vi ovdje! Znam dobro kako diše dijaspora. Da vi samo vidite kako je naša mladost u Kanadi slavila uspjehe naših vatrenih! Svi su oni rođeni u Kanadi, a dušom i srcem žive Hrvatsku.