ZAGREBAČKA PROSVJETNA DJELATNICA: ‘Stari olinjali šef mi je počeo pričati da trebam probati starijega, da svi sokovi onda poteku!’

Domino efekt, koji je pokrenula beogradska glumica Milena Radulović kad je javno istupila te za silovanje prijavila svog bivšeg profesora Miku Aleksića, prelijeva se u Hrvatsku. Glumice, bivše i sadašnje studentice glume, veterine, policajke, muškarci, žene, …ovih dana iznose svoja iskustva od kojih se doslovno grči želudac, a svatko normalan nakon i jednog pročitanog svjedočanstva ostaje obliven grašcima znoja.

Bili su zlostavljani od strane onih koji su im trebali biti uzor, podrška, pomoć, ljudi kojima su uostalom nečiji roditelji povjerili svoje dijete, puni povjerenja da svoju djecu ostavljaju u najbolje moguće ruke, ruke koje će ih naučiti budućem poslu, pripremiti na život. Mnoge žrtve, svjedoče tome danas, nitko nije pripremio na ono što je potom uslijedilo, a posljedice toga, mnoge žrtve nosile su u sebi veći dio života, u šutnji, sami sa sobom.  Pokazalo se ipak ovih dana, ne treba šutjeti, i nikad nije kasno progovoriti.

Kako mediji vrve svjedočanstvima, a društvene mreže još i više, među žrtvama koje su odlučile progovoriti, našla se i jedna zagrebačka prosvjetna djelatnica, koja je u doba kad je pohađala UHOC – Ugostieljsko hotelijerski obrazovni centar, sa svojih 17,18 godinica doživjela čak dva takva iskustva – jednom za vrijeme prakse u tada poznatoj zagrebačkoj kavani, a drugi put kada je polagala vozački ispit.

Ono pak što ju je nagnalo da podijeli svoje gorko iskustvo, neumjesni su komentari onih koji tvrde kako danas mlade žene izazivaju zlostavljače svojim provokativnim odijevanjem, optužba koju već desetljećima slušamo na ovim prostorima i razlog zašto su brojne žrtve šutjele o strahotama koje su proživjele – u strahu da će ih netko optužiti i reći: ”Vi ste krive!”

Uz dopuštenje prenosimo njeno svjedočanstvo u nastavku:

“Ok, izazovno dolaze? Pa to su mlade cure, ljepota mladosti.
Kad sam imala 17, 18 i bila na praksi, dan danas se sjećam, u gradskoj kavani.
Stari olinjali šef mi je počeo pričati da trebam probati starijega, da svi sokovi onda poteku!
Ono, na praksi si, trebaš dobiti potpis, ne možeš se maknuti, a on ti priča gadarije.
Napominjem tad sam bila mršava, mladi curetak, nimalo izazovnog izgleda.
Srećom, gospođe sa šanka su me voljele jer sam jedina od praktikantica znala raditi ( roditelji su mi imali gostionicu), pa su me uzele k sebi na šank.

Drugi slučaj, imala tek 18, instuktor vožnje 50 +, namjerno me stavljao na zadnju vožnju, na mračne poligone. Prebacivao ruku, onako prelazio preko noge.
Doma sam rekla da nema šanse da više idem sama na vožnju. Svaki idući put  tata mi je sjedio otraga dok je trajao sat.
I još su ga i častili moji u gostionici, samo da to sve što brže prođe.

Kolike cure nisu imale tako podršku obitelji i morale su sve to trpjeti.
Pomoglo je i što sam znala voziti ( davali su mi voziti već sa 17). Tko zna koliko je cura/ žena i odustalo od vožnje zbog takvih.
Uvijek sam se moglo potužiti svojima, nemaju svi takav odnos s obitelji.”

Pitanje je koliko je djevijaka/žena/mladića/muškaraca,… odustalo od života, diglo ruku na sebe ili potpuno propalo, jer  nikad nisu smogli hrabrosti povjeriti se nekome o tome što im se dogodilo. Nikad nisu dobili onu malu trunku pravde. Zato je važno da sve žrtve, bez obzira koliko je vremena prošlo, prihvate najprije činjenicu kako iste nisu krive za strahote koje su proživjele. Danas sve žrtve pokazuju onima koje to još uvijek proživljavaju, onima koje bi to tek mogle postati, da nikad ne šute, nikad ne trpe i nikad više ne žive u boli u kojoj su dosad živjele. Pravda je spora, ali uvijek dostižna!